KOLUMNA
Nedžadu Latiću mnogi zamjeraju da je eksplozivan, rasijan, nedorečen itd. u svojim medijskim nastupima, pa mu sugeriraju da se drži samo olovke i papira, na šta on odgovara: ”Ne želim biti “Tunjo 2” !
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Još kao tinejdžer počeo sam čitati nacionalni sedmični list “Ljiljan”. Moj vjeroučitelj hafiz Kasim ef. Mašić, propagirao je ovaj list i uspijevao nekako svojim “kanalima” donositi svaki broj u čaršiju. Novine je pozajmljivao na čitanje na jedan dan, a kad obiđe cijelu mahalu davao je meni za arhivu. Ja sam lijepio u svesku ratne reportaže i priče o herojima Armije BiH. Najradije sam čitao Seju Omeragića i Nedžada Latića. A naslov jedne priče “Moje priče su kratki rafali” nalijepio sam na korice sveske.
Kako sam odrastao s ratom, sve se munjevito brzo odvijalo u miru. Umro je Kasim-efednija, a “Ljiljan” se ugasio. Međutim ime Nedžada Latića je opstajalo u medijima. Zato sam ljeta 2006. odlučio upoznati ovog čovjeka. Nazvao sam ga i on je pristao na kahvu.
“Kanite se mene”, savjetovao je meni i još dvojici mojih drugova koji smo od njega tražili podršku za politički angažman. „Idite u SDA. Jer vi se trebate ženiti, naći posao i preživjeti ovo vrlo delikatno vrijeme za mlade. Ja vam ne mogu dati posao! Jedva i sam sastavljam kraj s krajem.”
“Zar je ovo čovjek koji je tako lijepo pisao o mojim herojima?!” pitao sam se dok smo se rastajali.
Nakon nekoliko dana Nedžad me je nazvao i zamolio za kahvu, ali je insistirao da dođem sam.
“Ko si ti Teufik?” upitao je. Pričao sam mu o svom prilično teškom djetinjstvu. Kad sam spomenuo Kasim-efendiju, podigao je svoje obrve i nasmiješio se.
“Zato sam te noći kad smo se upoznali sanjao rahmetli Đozu”, rekao mi je. Navodno ga je u snu Đozo korio kako netaktički postupa sa mladima.
Od tada se vrlo intenzivno družimo.
Kaže da sam prvi kome se javio na telefon, nakon mnogobrojnih propuštenih poziva, nakon emisije Face to Face u kojoj je imao duel sa Dževadom Galijaševićem. Po tome znam koliko mu je stalo do mog mišljenja.
“Prvi puta sam imao duel sa Seadom Fetahagićem, i mislim da sam bio drugi na Hadžifejzovićevoj “rang listi” njegove tek pokrenute emisije”, prisjetio se Nedžad davnih dana kada je još bio novinar “Ljiljana”. Tema je bila blasfemija.
“Ne, nisu to svađe. Jer Fetahagića sam sreo drugi dan u aščinici kod Hadžibajrića i platio sam mu grah. Uvijek samo se srdačno pozdravljali”, objašnjava svoje odnose sa ljudima s kojima je polemizirao.
Nema uglednog novinara i pisca s kojim Nedžad nije polemizirao. Imao je tv-duel sa Senadom Pećaninom na NTV Zetel, na primjer. “Iako se ne pozdravljam sa Pećaninom, njega kao novinara najviše respektiram. Potpuno smo ideološki različiti, ali u profesionalnom smislu je najkorektniji. Na njegov nagovor sam objavio u Danima feljton o Procesu 1983., što mnogi smatraju antologijskim novinarstvom,” tvrdi Nedžad.
Najgledaniji tv-duel Nedžad je imao sa Senadom Avdićem u emisiji “60 minuta” koju je vodio Bakir Hadžiomerović. “Prišao mi je čovjek mafiozo tip, obrijane glave, u trenerci i zlatnim lančićem o vratu, i častio me zbog te emisije. Pričao je kako je u nekom kafiću u Mostaru gazda ugasio muziku i da su svi navijali za mene,” sjeća se tog duela.
Ni sa Avdićem se ne pozdravlja iako su skupa radili novine u Zenici tokom rata. “Od Avdića sam naučio strast prema novinarstvu. On je ludak, bio je “ovisnik o olovu”. Mirisao je tek odštampane stranice “Slobodne Bosne” i “Ljiljana” koje smo štampali na nekom žućkastom papiru, kao da je od vreća za brašno. On je cinik i fanatik, ali je kao karakter odvratan lik! Ne može kontrolirati mržnju prema protivnicima, pa stoga iz mržnje i osvete vrijeđa i mrcvari protivnike,” opisuje Avdića.
Prema mom sudu Nedžad je nastupao je u raznim emisijama dijaloškog tipa, a da nikad nije posrnuo niti ga je protivnik dobio u duelu. Bio sam na kafi sa njim kad mu je jedan stariji gospodin prišao i komentirao njegove televizijske nastupe. “Ja nikad ne bih tako nastupio. Ali ne mogu poreći da me oduševljavaš tvojim spontanitetom, iskrenošću i često vrlo lucidnim stavovima;” rekao mu je.
Od polemika u printanim medijima izdvajam tekst “Ikona mržnje u hramu dobrih Bošnjana” koji je bio odgovor Ivanu Lovrenoviću na jedan esej o Ivi Andriću.
“Moji najveći fanovi su pomrli. Sjećam se jednog dede iz Begove džamije koji mi je prišao nakon duela sa Avdićem gdje sam je uskliknuo da nema Bosne bez islama… Taj dedo, rahmet mu duši, zagrlio me je pred punom Begovom džamijom govoreći:”Ovo je naš heroj!”. Takav moj fan bio je i Nedžad Ibrišimović. Nije bilo teksta kojeg sam objavio da me nije nazvao da ga prokomentiramo. A za taj tekst o Andriću je rekao da ga svaka muslimanska kuća treba imati uramljena na zidu odmah pored levhe. Ne mogu prežaliti što nisam snimio njegov monolog u hotelu Evropa o mojoj reportaži o posjeti Tolstojevom mezaru,” prisjeća se Nedžad lijepih trenutaka i reakcija prijatelja na svoje medijske istupe.
“Volim Sidrana, pa sam nepozvan stao na njegovu stranu u polemici sa Enverom Kazazom u Oslobođenju, ali Nedžad mi je bio istinski prijatelj. Sa mnom je klanjao svoju prvu džumu nakon teobe. Ali, on je više vjerovao u mene kao darovitog proznog pisca, pa me je odvraćao od novinarstva” kaže Nedžad o svom adešu.
Na pitanje ima li neko s kim bi rado polemizirao a da nije imao priliku, Nedžad mi je odgovorio kao iz topa :”Ima! To je akademik Muhamed Filipović. Iako me je Tunjo par puta prozvao i “potegao za jezik” ustezao sam se odgovoriti mu. Zapravo uopće ga ne tretiram u svojim tekstovima. Ali sam vidio njegov intervju na jednom portalu gdje tvrdi da su “Mladi muslimani bili jedna nesreća” za Bošnjake. Sumnjam da ću moći prijeći preko toga; “oderat” ću ga! Jer to je neistina i odvratna uvreda za mog političkog uzora, na primjer, kakav je bio Salih Behmen.”
Nedžadu mnogi zamjeraju da je eksplozivan, rasijan, nedorečen itd u svojim medijskim nastupima, pa mu sugeriraju da se drži samo olovke i papira, na šta on odgovara: ”Pa neću biti “Tunjo 2”. „Nemam i ne živim, hvala Bogu, od lažnog kibura niti polemiziram zbog aplauza. Takav sam kakav sam, svidio se ili ne; tebi, ili bilo kome drugom,” benevolentno odbacuje sve primjedbe o dojmovima da je suviše nekonvencionalan u nastupima.
Jasna Šamić je bila jedina žena sa kojom je Nedžad polemizira u Face to Face i gdje je bio potpuno drugačiji. „Pa, ja sam otac triju kćeri. A i mafija ima princip da se žene ne napadaju. Zato sam u emisiji i rekao da sam islamski džentlmen”, objašnjava svoj odnos prema ženama.
Zanimljivo da je njegova kćerka Nejra polemizirala sa Šamićkinim stavovima o nošenju mahrame.
„Nemam nikave veze sa Nejrinim stavovima. Ali, Jasnin otac, na primjer, Midhat Šamić je napisao izvrsnu knjigu “Kako nastaje naučno djelo”. Vjerujem da je on bio bolji naučnik, ali ja sam bolji babo! Što se vidi iz priloženog. Ha, ha, ha”, našalio se Nedžad.
Da li će i kada će ponovo nastupiti u nekom tv-duelu tipa Face to Face, Nedžad priznaje da je umoran od svega toga, jer “nije se rodio ko je narodu ugodio”!
Zato preporučujem da pogledate prvi tv-duel Nedžad Latića sa Seadom Fetahagićem.
Prvi Dio
Drugi dio
(The Bosnia Times)
