KOLUMNA
Temeljni izvori islama ističu da su, ne samo prirodne razlike među ljudima koje se tiču boje kože, bogatstva, porijekla, jezika, i dr., rezultat Božije volje, nego su to i ideološke i religijske razlike
Piše: Enes Durmišević, thebosniatimes.ba
Temeljni izvori islama ističu da su, ne samo prirodne razlike među ljudima koje se tiču boje kože, bogatstva, porijekla, jezika, i dr., rezultat Božije volje, nego su to i ideološke i religijske razlike.
Ovaj religijski pluralizam potpuna su antiteza srednjovjekovnoj katoličkoj doktrini po kojoj nema spasenja izvan crkve. Višestoljetna praktična tolerancija muslimanskih društava je rezultat imperativne kur’ānske norme (U vjeru nema prisile!), koja je praktično, kroz povijest muslimanskih društava očuvala, u većoj ili manjoj mjeri, mnogobrojne zajednice, ili makar oaze pripadnika drugih vjera i drugačijih svjetonazora. Naravno, da se ovaj temeljni islamski imperativ kroz historiju muslimanskih država i društava nije uvijek do kraja poštovao, ali je on rezultirao vjerskom pluralizacijom muslimanskih država i društava već skoro petnaest stoljeća islama.
Religijska prisila je zabranjena, religijske rasprave moraju se voditi „mudrim i plemenitim riječima“, a posljedice takvih rasprava se prepuštaju Božijoj volji.
Stoga je ahdnama Mehmeda II Fatiha od 28. maja 1463. godine, kojom je zajamčio bosanskim franjevcima slobodu vjerskog rada i slobodu vjeroispovijesti, samo rezultat imperativne norme glavnih izvora islamskog učenja. Bila je to magna charta libertatis koju je primio fra Anđeo Zvizdović iz Fojnice, provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Ključne riječi: ahdnama,Osmansko carstvo, islam, šerijat, bosanski franjevci
„On (tj. Bog) je jedini pomoćnik.
Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan!
Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta, je slijedeće:
Ja, sultan Mehmed stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim kaluđerima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće:
Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva.
Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama:
Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam mushāfā,[1] i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem, – niko se neće protiviti ovome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.
Napisano 28. maja U stanu (mjestu) Milodraž.[2]
Pola milenijuma Osmanlije su vladali ogromnim prostranstvima gdje su živjele mnogobrojne i raznovrsne etničke i religijske skupine i takvo društvo je, za to vrijeme, veoma uspješno funkcioniralo. Svi podanici Carstva posjedovali su, po principu milleta, veoma visok stepen autonomije. Bilo je to pluralno društvo koje je različitim zajednicama omogućavalo zajednički život bez velikih društvenih potresa, uz mogućnost relativnog napretka.
„U vjeru nema prisile!“
Osmanski model vlasti i upravljanja svojim podanicima, nemuslimanima, rezultat je temeljnog islamskog (kur’ānskog) principa da „u vjeru nema prisile“.[3] Ovu bezuvjetnu zabranu prisiljavanja koje bi se odnosilo na islamsko vjerovanje, podržavaju svi islamski pravnici, smatrajući da je prisila na vjerovanje u bilo kakvim okolnostima, bez ikakve valjanosti.
Kur’ānski imperativ da „u vjeru nema prisile“, predstavljao je, kroz cjelokupnu povijest muslimanskih država, najprivlačniji argument svim potlačenima da prihvate, ili da se ne suprotstavljaju muslimanskoj vlasti, odnosno da prihvate novu vjeru. Ovaj islamski princip/imperativ o nenametanju vjere silom, dodatno je bio privlačan za sve ugnjetene, pogotovo u vremenu kada je u Evropi važilo pravilo Cuius regio eius religio, koje je samo djelimično ublaženo Nantskim ediktom iz 1598. (trebao je osigurati suživot između katolika i protestanata) i Vestfalskim mirom iz 1648. (nakon tridesetogodišnjeg vjerskog rata u kom su učestvovale skoro sve evropske zemlje), a tek ozbiljnije, Francuskom buržoaskom revolucijom iz 1789. godine.
Moderni muslimanski učenjak, prevodilac Kur’āna, konvertit, Muhammed Asad (ranije, Leopold Weiss, u. 1992.), ovako objašnjava islamski koncept religijske tolerancije:
„Jedan od temeljnih principa islama je da se svakoj religiji, čija je žarišna tačka vjerovanje u Boga, mora ukazati puno poštovanje bez obzira koliko se neko može ne slagati sa njenim posebnim doktrinama. Prema tome, muslimani imaju obavezu poštovati i štititi bilo koji hram posvećen Bogu, bilo da je to džamija, crkva ili sinagoga. Svaki pokušaj sprječavanja sljedbenika neke druge vjere da obožavaju Boga u skladu sa vlastitim nebeskim svjetlom Kur’ān osuđuje kao svetogrđe. Očita ilustracija ovog principa dolazi od Poslanikovog postupka sa izaslanstvom nedžranskih kršćana u desetoj hidžretskoj godini. Dopušten im je slobodan pristup u Poslanikovu džamiju, i sa njegovim punim pristankom oni su obavljali svoj religiozni ritual iako je njihovo obožavanje Isusa kao “Božijeg sina“ i Marije kao „Božije majke“ u temeljnoj suprotnosti s islamskim vjerovanjem“.[4]
S druge strane, povijest svjedoči da prisila u vjerovanju, nametanje bilo kakvih pogleda i shvatanja na svijet i život, stvara licemjere, u ovom slučaju licemjerne vjernike, koji su, prema kur’ānskom tekstu, u istoj kategoriji kao i oni koji negiraju Boga („Zaista će licemjeri biti na samom dnu Vatre (pakla, nap. E. D.) …“[5]). Prisiljena osoba na neko uvjerenje duboko u sebi negira to isto uvjerenje, jer onaj koji je prisiljava ne može prozrijeti njegovu iskrenost ili samo formalno prihvatanje uvjerenja, dok sama prisila traje ili utilitarnost zahtijeva. Uostalom svaka generacija, pa i naša, biva svakodnevno svjedokom ljudskog licemjerja, vjerskog, političkog i svakog drugog. Za licemjere, uvjerenja su kao i košulje, mogu se svakodnevno mijenjati, shodno potrebama, odnosno ličnim interesima. Ideali i viši ciljevi su nepotrebni.
Ovakav islamski stav o manjinskim zajednicama „pokazuje toleranciju i moderno stajalište koje se nigdje drugdje nije moglo sresti, kakogod u sedmom stoljeću, tako ni hiljadu godina kasnije. Trebamo se samo prisjetiti udesa hugenota, salburških protestanata, ruskih jevreja, andaluzijskih muslimana ili bosanskih muslimana u novije vrijeme. Efikasnost islamske zaštite manjina iskušavana je cvjetanjem života jevrejskih zajednica širom islamskog svijeta – od Magriba do Jemena i Istanbula – sve do dvadesetog stoljeća. Španski jevreji, za koje muslimani poslije svega, nisu bili ništa novo, pobjegli su u turski Solun u koji su bili prognani na kraju petnaestog stoljeća.“[6]
Kako bilježe hroničari, tolerantniji odnos Osmanlija prema svojim podanicima nemuslimanima, nerijetko je privlačio podanike evropskih vladara da se priključe Osmanlijama u borbi protiv vlastitih vladara koji su pripadali njihovoj vjeri. Tako Ian Almond navodi da su se “hiljade Grka, Armenaca i Slavena u vojsci samih Osmanlija vjerno borili za sultana”. Također navodi da su i mnogobrojni transilvanski protestanti, umorni od habsburškog jarma, prešli na stranu Osmanlija, pa je čak ugarski protestantski princ Imre Thököly ubijedio velikog vezira da pokuša osvojiti Beč.[7] Inkvizicija i prozelitizam Katoličke crkve stajao je nasuprot slobode ispovijedanja vlastite vjere u Osmanskom carstvu. Nerijetko u odbranu svojih komšija nemuslimana stali su muslimani, suprotstavljajući se nepravednim namjesnicima tražeći pravdu direktno od samog sultana.
Kao što smo naveli, prisila, pogotovo u stvarima religije, rađa licemjerje (Bošnjaci bi kazali munafikluk), koje je, po islamskom učenju osuđeno kao veliki grijeh. Poslanik islama tvrdi da je „vjera iskrenost“. Stoga svako prisiljavanje nekog ko ne vjeruje, predstavlja po islamskom učenju veliki grijeh:
„ … Svakome od vas Mi smo odredili (različit) zakon i način života. A da je Allah htio, On vas je mogao učiniti jednom jedinom zajednicom: ali (On je htio drugačije) da bi vas iskušao onim što vam dariva. Natječite se, zato, u vršenju dobrih djela! Allahu se svi morate vratiti, a onda će vam On, uistinu, objasniti sve u čemu ste se razlikovali!“[8]
Ili još eksplicitnije, Kur’ān naglašava ljudsku slobodu u izboru „načina života“:
„I reci: „Istina (je sada došla) od Uzdržavatelja vašeg: neka, onda, onaj ko hoće vjeruje u Nju, a neka je onaj ko hoće odbaci.“[9]
Prisila u vjerovanju je besplodan posao i beznadan poduhvat, jer ni Bog to ne želi:
„ I (tako je to:) da je tvoj Uzdržavatelj tako htio, svi oni koji žive na zemlji sigurno bi
dosegli vjerovanje, svi!“ Da li onda, misliš da bi ti mogao prisiliti ljude da vjeruju?“[10]
Zahtjev za tolerantnošću, odnosi se na muslimane same, ali i na odnose muslimana sa nemuslimanima, jer svako treba voditi brigu da ono što je pravedno i ispravno provodi u vlastitom životu, ali i u ambijentu i društvu u kom živi. Islamska država odnosi se prema „sljedbenicima Knjige“ provodeći moto: „Oni imaju naša prava i zaduženi su našim dužnostima“.
U islamskoj državi svi muslimani čine jednu zajednicu (’ummu), dok su nemuslimani (zimmije) u ‘ahdu, ugovornom odnosu sa muslimanskom zajednicom (’ummom) kojoj su obavezni na lojalnost uz osiguranje zaštite (zimma) i slobodno ispovijedanje i prakticiranje vlastite vjere. Oslobođeni su vojne službe, ali plaćaju specijalni porez per capita (džizju).
Po islamskom učenju ugovori (pacta sunt servanda) se moraju ispunjavati, jer počivaju na Božanskom zakonu: „O, vi koji ste dosegli vjerovanje, ispunjavajte svoje ugovore!“[11]
Institut zimme je garancija duhovne autonomije koja obuhvata pravo na vlastitu vjeru, vršenje svojih obreda i lični status, što sve proističe iz islamskog univerzalizma koji je utemeljen na monoteističkom vjerskom kontinuitetu i koji se obraća cijelom čovječanstvu.
Ovakva pravna ograničenost je, naravno, nespojiva sa načelima i prirodom modernog demokratskog društva.[12] Međutim institut zimme mora se posmatrati u svojim historijskim uvjetima. Pravna ograničenja su povezana i sa manjim obavezama nemuslimana.
„Nemuslimanski građani u islamskim zemljama nemaju isti pristup političkoj funkciji, ali samo dotle dok im to uskraćuje kabinet poglavara države (halifa). (U ovom kontekstu nemusliman ne stoji lošije od američkog građanina rođenog izvan SAD u pogledu predsjedničkih izbora).“[13]
Status zimmija u ranom islamu uspostavila je čuvena Medinska povelja koja je regulirala status jevreja u Medini, dok je kasnije, drugi halifa Omer, po tvrdnjama mnogih pravnika, dijelom ograničio prava jevreja i kršćana. Ovaj „Omerov ugovor“ sačuvan je u više verzija.
Tokom historijskog razvitka, muslimanske pravne škole su različito tumačile status „zimmi“, pa su oni u velikoj mjeri zavisili kako od zakonskih propisa tako i od volje pojedinaca na vlasti i njihovih interesa. Emevijska dinastija je bila veoma fleksibilna prema svojim jevrejskim i kršćanskim podanicima, dok je slijedeća, abasijska, bila poprilično strožija. Muslimanska vlast u Endelusu (Španija), iznjedrila je, modernim rječnikom kazano, uzorno multireligijsko/multikonfesionalno i multietničko društvo u pravom smislu riječi.
Ograničenja su obuhvatala određene zabrane u vezi sa odijevanjem, jahanjem životinja, nošenjem oružja i izgradnjom zgrada i bogomolja. „Druga ograničenja su, pak varirala shodno okolnostima. Sve u svemu, stiče se utisak da su ta ograničenja više zanemarivana nego što su provođena.“[14]
Naravno da se status zimija mijenjao u zavisnosti od moći islamske države. Tada su strožije primijenjivani zakoni, a ponekad je dolazilo i do neke vrste diskriminacije. To se pogotovo dešavalo u vrijeme križarskih ratova i doba kolonijalizma i ekspanzije evropskih kršćanskih zemalja na prostore muslimanskog svijeta.
Millet sistem – autonomija za nemuslimane
Ekspanzijom Osmanlija na područja Bizanta i Balkana, preuzimanja pravnih tradicija i raznih običaja pokorenih naroda i raskoli u kršćanstvu, formirali su osmansku politiku prema nemuslimanima, koja je u potpunosti bila spremna i sposobna da koristi usluge svojih podanika, kršćana.
Spremnost osmanskih vlasti da pruži visoku autonomiju nemuslimanima, bila je produkt tradicionalnog islamskog prava, ali i veoma praktičnih prednosti.
Položaj potčinjenih nemuslimanskih grupa u Osmanskom carstvu, zaštita njihovog opstanka i etničkog identiteta, osiguran je multikulturalnošću i nekolonijalnim karakterom ovog velikog carstva, kao najšireg okvira i neophodnog uvjeta za očuvanje različitih etničkih identiteta. Ova multikulturalnost je utemeljena, najvećim dijelom, na osnovnim principima islamskog prava i društveno-političkoj praksi vladara svih muslimanskih dinastija. Promjena identiteta bila je dobrovoljna kao rezultat primanja islama, uz čuvanje vlastite kulture, običaja i jezika.
Reguliranje odnosa između osmanske vlasti i njenih podanika, nemuslimana, prvenstveno jevreja i kršćana, poznat je pod imenom millet. Pouzdano se ne zna kada je osmanska država priznala nemuslimane pod gornjim imenom i dozvolila njihovo organiziranje. Vjerovatno je, do su do osvajanja Konstantinopolja 1453. godine, primjenjivani isti principi prema nemuslimanima kako su to radile ranije muslimanske dinastije. Nakon ove godine, Mehmed II Fatih je na čelo grčke pravoslavne patrijaršije doveo Genadija i s njim sklopio sporazum koji se odnosio na sve pripadnike ove crkve. Ovaj sporazum nije sačuvan, ali je sačuvan onaj sa zimmijama na Galati, u kom se kaže da „se u njihove crkve neće dirati, da se neće pretvarati u džamije, da će imati slobodu u izvršavanju vjerskih dužnosti i da nijedan zimija neće biti prisiljen da pređe na islam. U beratu izdatom mitropolitu u istom ovome periodu dozvoljava se duhovnim vođama da svoje dužnosti nastave obavljati na isti način kako su to činili do ovoga vremena.“[15]
Na ovaj način nemuslimani su sticali pravnu i sudsku autonomiju, na čijem čelu su stajali vjerski poglavari, postajući istovremeno i vjerski i pravni predstavnici svojih zajednica.
Pojam “millet”, predstavlja najznačajniji institut u reguliranju položaja nemuslimana u osmanskoj državi. Sistem “milleta” predstavlja dosljedno provođenje odredbi islamskog prava u svakodnevnoj praksi osmanske državne administracije prema nemuslimanima. S obzirom da je na teritoriji Osmanskog carstva bio veliki broj nemuslimanskih podanika, Osmanlije su formirale sistem koji im je osigurao slobodu vjeroispovijedanja, ali i određenu upravnu i pravosudnu autonomiju. Tako je osmanski sistem milleta ujedinio pravni i pojmovni okvir koji je nudilo islamsko pravo, sa progresivnim pogledima upravljača i uleme (tumača islamskog prava), dobio svoje osobenosti i ponudio jedno historijsko iskustvo suživota u miru različitih vjerskih i etničkih zajednica. Veoma često, Osmanlije su nastojale pojednostaviti ovaj sistem odnosa i veza, vodeći računa o lokalnim običajima, tradiciji, jeziku i kulturi. Nerijetko su manje vjerske grupe uključivane u neki od postojećih većih milleta. Tako je naprimjer, jermenski millet uključivao ne samo Jermene, nego i libanske maronite koji su duhovno bili “vezani” za papu u Rimu, katolike u Mađarskoj, Hrvatskoj i sjevernoj Albaniji, te unijatske Jermene Kilikije i Palestine. Slično je bilo i sa Asircima, sirijskim i egipatskim monofizitima, bugarskim bogomilima i dr.
Vrlo često, određeni millet, pored nadležnosti u pitanjima vjere, imao je i određene upravne ovlasti. Patrijarh je mogao ubirati određene poreze, rješavati neke sudske sporove unutar svoga milleta, naplaćivati kazne i razne globe, presuđivati zatvorske, pa čak i smrtne kazne.
Da bi sistem milleta bio efikasan, predstavnici milleta su proglašavani liderima milleta koji su bili odgovorni osmanskim vlastima. U ovakvom pravnom poretku, manjine (millet) su uživale širok obim religijske i kulturne slobode, kao i značajnu administrativnu, fiskalnu i pravnu autonomiju.
Mogli bismo slobodno zaključiti da millet sistem ima neke elemente modernog konsocijacijskog sistema, modela rješavanja manjinskog pitanja u okviru liberalne demokracije, o kojoj se počelo govoriti tek u drugoj polovini XX stoljeća. Iz svega izloženog, vidljivo je da je sistem milleta uspijevao realizirati miran suživot mnogobrojnih različitih vjerskih i etničkih skupina, što konsocijacijski sitem upravo želi realizirati unutar moderne liberalne demokracije, gdje se izbjegava svako nametanje bilo kakvog identiteta koji postaje “izbor” svakog pojedinca.
Vrlina kao pretpostavka društvenog napretka
Položaj nemuslimana u Osmanskom carstvu u dosadašnjoj literaturi tretiran je, uglavnom, iz evrocentričkog/orijentalističkog ugla, odnosno, nacionalistički, kako to, u principu, čini najveći broj balkanskih historičara. Sve do najnovijeg doba, skoro sva literatura na Balkanu koja tretira ovo pitanje, uglavnom nosi note nacionalizma i mržnje prema svemu što predstavlja, pa makar i ostatke višestoljetnog utjecaja Osmanlija na Balkanu. Osporiti ovakve teze, vrlo je jednostavno. Nakon višestoljetne osmanske vlasti na Balkanu ne bi opstali mnogobrojni narodi i etničke skupine sa svojim običajima, jezikom, kulturom i tradicijom, da nije bilo tolerantnog odnosa osmanskog političko-pravnog sistema prema svim nemuslimanima, utemeljenog na glavnim izvorima islamskog prava (šerijata).
Izraz „zimmija“ u Osmanskom carstvu se upotrebljavao za podanike islamske države, kršćane i Jevreje koji su davali harač i koji su bili pod zaštitom države. Oni su bili zaštićeni od svake opasnosti “koja dolazi izvana i iznutra”, koja je podrazumijevala zaštitu života, imovine, časti, dostojanstva, slobodnog ispovijedanja vjere i dr. Zimmije su, u osmanskoj državi i društvu mogli napredovati i obnašati značajne funkcije u administraciji i nalaziti se na vrlo važnim državnim položajima. Njihov uspon je zavisio od njihove sposobnosti i odanosti državi. Mogućnost napretka na društvenoj ljestvici se veoma mnogo razlikovao od tadašnjih pravila u Evropi gdje se društveni položaj sticao rođenjem.
Nemuslimansko stanovništvo u osmanskoj državi je, s obzirom na period u kom je egzistirala, načelno imalo povoljan položaj. U to doba u bilo kojoj evropskoj državi nije bilo ni govora o jednakosti društvenih grupa, a pogotovo drugih vjerskih skupina koje su, uglavnom, eliminirane bilo izgonom, pokrštavanjem ili likvidacijom. Suprotno evropskim feudalcima, osmanska feudalna gospoda nije imala staleških privilegija, jer seljaci nisu bili njihovo vlasništvo niti su od njih pravno zavisili, pogotovo kada se ima u vidu da osmanski feudalci (spahije, timarlije) nisu imali nikakve sudske nadležnosti niti prava sudovanja svojim kmetovima (čifčije, raja). To pravo je isključivo pripadalo kadijama.
Lična prava i slobode nemuslimani su, načelno, koristili na isti način kao i muslimani. Pravo na imovinu, nepovrjedivost ličnosti i stana, prakticiranje vjere i vlastitih običaja i kulture, pogotovo korištenje vlastitog jezika u svakodnevnoj komunikaciji između istih vjerskih i etničkih skupina, bila je normalna stvar. Uostalom, poznato je da su mnogobrojni jezici korišteni na dvoru sultana.
Kada govorimo o položaju nemuslimana u Osmanskom carstvu, vrijedi spomenuti i odnos muslimanske vlasti prema rasnom pitanju, koje i danas predstavlja problem, čak i u „naprednim“ državama. Svakom poznavaocu historije muslimanskih država i društava je poznato da ta “biljka” nikada nije rasla u ovim društvima. Boja kože nije imala nikakvu važnost u zvaničnom stavu osmanske države, tako da se i osmanski nacionalizam pojavio tek u moderno doba pod utjecajem evropskih ideja o naciji. Rasna tolerancija je bitno određivala sve muslimanske države i muslimanska društva kroz sveukupnu njihovu povijest. Shodno tome, muslimanska društva su bila veoma “prohodna”, što je omogućavalo davanje prednosti znanju i sposobnostima pojedinaca, a ne porijeklu, boji kože, plemenskoj, kastinskoj ili nekoj drugoj pripadnosti. Ovu tvrdnju najbolje potvrđuje putopisac Salamon Švajger:
“Staro i osnovno pitanje, zašto se kršćani nisu mogli oduprijeti Turcima i zašto su Turci stalno napredovali …? Kod Turaka su ljudi ravnopravni. Paša, begler-beg i svi slični državni velikodostojnici hvale se time što ne potiču od plemenitog soja. Hvale se, govoreći, otac mi je zemljoradnik, nadničar, čoban, ali ja sam vrijedan i došao sam na ovaj položaj svojom hrabrošću i iskustvom. Kažu da se plemstvo ne usvaja rođenjem, nego ovisi o vrlini”.[16]
Možemo zaključiti da je multietničnost i multikulturalnost osmanske države i osmanskog društva bila posljedica osmanskog državno-pravnog sistema. Višestoljetno vladanje mnogobrojnim teritorijama sa različitim etničkim i vjerskim skupinama i narodima sa svim njihovim narodnosnim i vjerskim karakteristikama, bez određene tolerancije i zaštite, sigurno bi dovelo do nestanka ovih skupina. Historija nudi bezbroj takvih primjera.
Pravni položaj nemuslimana je očuvao njihov vjerski i etnički identitet u mjeri koja je omogućila formiranje njihovih nacionalnih država nakon povlačenja Osmanlija, sa svim nacionalnim obilježjima, izraženim kroz državne, vjerske, jezičke, kulturne, običajne i druge aspekte.
Osmanska vlast je određivala položaj različitih vjerskih i etničkih grupa na način da je vršila njihovu integraciju u društvo, ne vršeći istovremeno i asimilaciju. Osmanska država je bila faktor stabilnosti jer je štitila pojedine etničke grupe, u ranijem periodu od prozelitističkih, a kasnije od nacionalističkih pretenzija drugih i jačih narodnosnih grupa. Naime pojedine jače etničke grupe su željele asimilirati neke manje etničke grupe, uključujući ih u svoje crkve, obrede i rituale, običaje, način i stil života, nametajući im svoj jezik i obrazovni sistem.
Međutim, uprkos ovim očitim historijskim činjenicama, očiglednost osmanske tolerancije prema nemuslimanima osporava se i danas. Posebno to čine oni, koji su, upravo, zahvaljujući Osmanlijama očuvali svoj etnički, vjerski, jezički i svaki drugi identitet, pa su shodno tome, u moderno doba i mogli formirati svoje nacionalne države. Takvo poimanje i shvatanje veoma je živo kod balkanskih naroda, koji su, formirajući svoje nacionalne države krajem XIX i početkom XX stoljeća, protjerali i gotovo uništili sve što je osmansko, pa čak i pripadnike vlastitog naroda samo zato što su bili muslimani kao i Osmanlije. Progoni muslimana iz Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske, iako nisu bili etnički Turci, nego samo muslimani koji su pripadali autohtonom narodu spomenutih nacionalnih država, najbolji su dokaz za spomenutu tvrdnju. Uostalom, izgon osmanske vlasti iz Srbije u XIX stoljeću, poznat je po terminu “trjebljenje turaka”, što je značilo i izgon domaćeg slavenskog, muslimanskog stanovništva. Kao što znamo, samo se korov trijebi.
Nažalost, neke balkanske politike i dalje žive u XIX stoljeću, uprkos „zlom“ XX stoljeću. Historia est magistra vitae, rekli bi stari Latini, ali ljudi ništa neće da nauče iz historije, dometnuo je Hegel.
(The Bosnia Times)
[1] Izraz „sedam mushafa“ znači ovdje sedam prvih prepisa Kur’āna koje je treći halifa Osman nakon kodifikacije Kur’āna dao prepisati i poslati u razne krajeve da služe kao izvornik, a da se svi ostali primjerci spale.
[2] Hazim Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, Istorisko-pravni zbornik, br. 2, Sarajevo, 1949., 204-205.
[3] „Ne smije biti prisiljavanja u vjeru!“ Poruka Kur’ana, prijevod i komentar: Muhammed Asad, El-Kalem, Sarajevo, 2004., 56. (II sura/poglavlje, 256. ajet/rečenica).
[4] Isto, 24.
[5] Isto, 127. (IV sura, 145. ajet).
[6] Murad Hofmann, Islam kao alternativa, Bemust, Zenica, 1996., 204.
[7] Vidi više, Ian Almond, Representations of Islam in Western Thought, CNS, Sarajevo, 2010.
[8] Poruka Kur’ana, 149. (V sura, 48. ajet).
[9] Isto, 436. (XVIII sura, 29. ajet).
[10] Isto, 299. (X sura, 99. ajet).
[11] Isto, 136. (V sura, 1. ajet).
[12] Sasvim je razumljivo da je savremena muslimanska pravna misao odustala od tradicionalnog, klasičnog koncepta podjele stanovništva na muslimane i nemuslimane u pravima i obavezama. Potreba formiranja modernih nacionalnih država je iziskivala takav stav i tumačenje islamskoga prava.
[13] Murad Hofmann, Islam kao alternativa, 165.
[14] Benjamin Braude i Bernard Lewis, Kršćani i jevreji u Osmanskoj carevini – Funkcioniranje jednog pluralnog društva, CNS, Sarajevo, 2007., 15.
[15] Historija osmanske države i civilizacije I (priredio Ekmeleddin Ihsanoğlu), IRCICA, Istanbul i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004., 575.
[16] Nesimi Yazɪcɪ, Bir Yabancɪ Gözüyle XVI Yüzyülda Türk Zaferlerinin Sebepleri, www.somuncubaba.net/ydetay.asp?z=108
