REGIONAL
Upliv tajne
policije u ekonomiju bivše Jugoslavije počeo je još 1951. godine, na sastanku
republičkih odsjeka Udbe za legalnu i ilegalnu trgovinu
FOTO:
Milošević (AP)
Prema dokumentima
otkrivenim u Arhivu Slovenije, petljanje službe sigurnosti u poslove mimo njene
nadležnosti počelo je 19. i 20. jula 1951. u Beogradu na sastanku republičkih
odsjeka Udbe za legalnu i ilegalnu trgovinu.
Na sastanku je
došlo do faktičkog raspada savezne Udbe, a moguće je da su još tada udareni i
temelji raspada SFRJ koji se dogodio četiri decenije kasnije.
Pod okriljem
navodnog bratstva i jedinstva tada je dogovoreno da svaka republička Udba
otvori svoj poseban račun u švicarskim bankama, a da proviziju od samostalnih
poslova uplaćuju na račun savezne Udbe. Također, pokušan je i dogovor o
kartelnoj podjeli vanjske trgovine i fiksaciji cijena kako bi se spriječila
međurepublička konkurencija u inostranstvu. Dakle, ista ona Udba koja je u to
vrijeme nemilosrdno progonila sve što je barem malo mirisalo na kapitalizam na
ovom se sastanku suštinski oprostila od koncepta socijalističke ekonomije i
prihvatila potpuno kapitalistički sistem poslovanja.
Dogovor u
Beogradu postignut je pod patronatom dvojice Slovenaca -glavnog operativca za
ilegalnu trgovinu na saveznom nivou Vitka Hlaja i Nika Kavčiča, prvog direktora
onoga što će se kasnije zvati Nova ljubljanska banka. Time je, po svemu sudeći,
Slovenija još te davne 1951. izborila poziciju koja će joj decenijama
omogućavati poseban status u Jugoslaviji i gotovo apsolutni primat u udbovskom
preduzetništvu. Niz dokumenata u Arhivu Slovenije, izvještaja sa sastanaka
odsjeka za ilegalnu trgovinu slovenačke Udbe, pokazuju kako je Slovenija, prva
među jugoslovenskim republikama, kreirala efikasnu poduzetničku mrežu u inostranstvu.
Zašto je svijet
do skoro bio nemoćan protiv poreskih rajeva?
Ta mreža je imala
bazu u Ljubljani odakle je, da bi se izbjeglo plaćanje poreza u Italiji, preko
tršćanskog preduzeća „Runimex”, dijela holdinga „Saf” kojim je
upravljala slovenačka Udba, usmjeravan kapital prema Švicarskoj, u preduzeće
„Colcommerz”. No, ubrzo su eksperti slovenačke Udbe shvatili da je
regulativa u Švicarskoj rigidnija nego u Italiji, a porezi previsoki, pa su
krajem 1951. godine uz pomoć fiktivnih vlasnika sa švicarskim državljanstvom u
Lihtenštajnu osnovali off-shore preduzeće „Colcommerz Vaduz”. Tako je
stvorena prva preduzetnička hobotnica Udbe.
Neobičan
socijalizam
Ovakav poslovanja
tajne policije trajao je sve do raspada nekadašnje SFRJ. Nelegalno prebacivanje
novca s posebnog računa u Banci D’ Italija, koje su, na osnovu međudržavnog
sporazuma, kontrolisale jugoslovenska i talijanska monetarna vlast, a odvijalo
se pod okriljem slovenačke službe sigurnosti, zaintrigirao je vlasti u Beogradu
početkom 80-ih godina prošlog vijeka. Zbog toga je predsjednik Tršćanske
kreditne banke Vito Svetina imao razgovor u četiri oka sa prvim srpskim
bankarom -tadašnjim predsjednikom Udružene beogradske banke Slobodanom
Miloševićem. Uprkos očekivanjima da će krađa novca prestati, Milošević i
Svetina su se dogovorili da se već razrađena shema nelegalnog transfera novca
zarađenog u trgovini sa Italijom u off-shore kompanije u Lihtenštajnu nastavi.
Iz informacije
Službe državne sigurnosti Koper (I. PS. RTZ. 607/34 od 30. maja 1983. godine),
koja se čuva u Arhivu Slovenije, vidi se da je do sastanka Miloševića i Svetine
došlo nakon urgencije Jožeta Smolea, slovenačkog političara protiv kog su
mitingaši na Ušću 1989. nosili transparent „Jože Smole, uhvatiš me malo
dole!”.
Izvjesni izvor „Ferdo”
navodi da su, nakon dogovora sa Svetinom, Milošević i Bogomir Apostolović, tada
predsjednik JIK banke, o istoj temi nastavili razgovore s Radovanom Makićem,
guvernerom Narodne banke Jugoslavije. Ferdo navodi da je kamata na sedam
milijardi lira, nelegalno prebačenih iz Banke D'Italija u Tršćansku kreditnu
banku, narasla na 1,5 milijardi lira i da očekuje da će do kraja 1983. dostići
iznos od dvije milijarde. Kako će se ovaj novac koristiti, piše u informaciji
SDB Koper, Ferdu nije poznato, osim iz priče Svetine, „koji uvjerava da su ta
sredstva korišćena za slovenačku manjinu u Trstu”.
Kao vispren
bankar, inteligentiji nego što je bio političar, Milošević se s Vitom Svetinom
lako dogovorio. Nije bilo nijednog razloga da odbije učešće u već uhodanom
mehanizmu koji su razradili majstori off-shore kombinatorike slovenačke službe
sigurnosti. Nakon propasti krilatice „Trst je naš” SDB se uporno trudio da
ovaj grad osvoji barem kapitalom i pretvori ga u posljednju oazu legalnosti pre
nego što novac sakrije na off-shore destinacije. Način na koji je SDB izigrao
sporazum između Jugoslavije i Italije, na osnovu kojeg su preduzeća u
pograničnoj teritoriji dobijala različite beneficije ako su trgovala preko
granice, a novac iz te razmjene odlazio na poseban račun Conto autonomo (CA) u
Banci d'Italija, pokazuje svu perverznost socijalističkog sistema nekadašnje
Jugoslavije.
Kad se danas u
retrospektivu odnosa između Miloševića i Slovenaca uvrsti i ova tršćanska
shema, onda teza da su slovenački i srpski komunisti s Kučanom i Miloševićem na
čelu donekle fingirali političke svađe baš i nije sasvim nevjerovatna. Otud je
vrlo moguće da je i navodna potraga za novcem režima Slobodana Miloševića,
obavljana svojevremeno po Kipru i Rusiji, slučajno ili namjerno slijedila
pogrešne tragove. Jer trebalo je pročešljati Lihtenštajn i raspitati se po
Sloveniji. Na primjer, kod Janeza Zemljariča, bivšeg šefa slovenačke Udbe, a u
vrijeme Miloševićevog ulaska u tršćansku shemu predsjednika Izvršnog veća
Slovenije, potom potpredsjednika Savezne vlade od 1984. do 1989. godine.
Raspoloživa dokumentacija, bilješka Jureta Hribara od 8. juna 1987, potvrđuje
da je Zemljarič o stanju na računu SDB u Tršćanskoj kreditnoj banci u
potpunosti bio informisan.
Kao kod Dafine
A pomenuta shema
je bila sljedeća. Kada bi se na CA računu u Banci d’ Italija pojavio suficit u
korist Jugoslavije, SDB je potajno podizao novac i transferisao ga u Tršćansku
kreditnu banku, koja je bila dio finansijskog holdinga „Safti”,
nasljednika „Safa”, prve ilegalne mreže kojom je upravljao slovenački DB.
Na svote prenijete u Tršćansku kreditnu banku obračunavane su se nenormalno
visoke kamate, preko kojih je legalizovan novac iz tajnih poslova SDB, a onda
je inicijalni ulog vraćan na CA račun u Banci d'Italija, dok je kamata
prebacivana na kompaniju „Hafing” u Lihtenštajnu.
Da bi sve bilo
jednostavnije, predsjednik Tršćanske kreditne banke Vito Svetina bio je
istovremeno i direktor holdinga „Safti” i direktor „Hafinga” iz
Lihtenštajna. Čitav posao je bio protiv interesa i Italije i Jugoslavije, a
novac od kamata koji je nestajao u Lihtenštajnu nikad se nije legalno vraćao u
Jugoslaviju.
U izvještaju SDB
Koper od 15. marta 1983. piše da je u februaru 1983. suficit u korist
Jugoslavije iznosio 30 milijardi italijanskih lira, od čega je osam milijardi
lira zadržano u Tršćanskoj kreditnoj banci s kamatom od nevjerovatnih 16 posto
na mjesečnom nivou. Tog februara 1983. u Lihtenštajn je prebačeno i netragom
nestalo 377.652.539 italijanskih lira. Prema tadašnjem kursu (1.399,78 lira za
jedan američki dolar), to je iznosilo oko 270.000 američkih dolara, što je
ekvivalentno sumi od oko 650.000 današnjih američkih dolara. U oktobru iste
godine Vito Svetina je izveo još jednu transakciju, koja je iznosila između 1,2
i 1,3 milijarde lira (kurs je tada iznosio 1582,81 italijansku liru za jedan
američki dolar), što je oko dva miliona dolara sadašnje vrijednosti.
Prema dokumentima
iz Arhiva Slovenije, srpska Udba je, već tamo negdje do pada Rankovića 1966,
uveliko nadoknadila zaostatak za slovenačkom i, uz otvoreno gunđanje hrvatske
Udbe, koja je manje-više ostala na nivou državnog šverca, polagano postala
najambicioznija i najuspješnija. Do primata srpske Udbe došlo je nakon
koalicije sa slovenačkom službom sigurnosti, čiji je najekstremniji rezultat
bečka preduzetnička mreža nastala sredinom
šezdesetih godina prošlog vijeka.
Bečku mrežu
sačinjavali su: ekipa jugoslovenskih Jevreja, među kojima je najistaknutiji
makedonski Jevrejin Zdravko Beraha, poznat kao falsifikator zlatnih britanskih
funti; slovenačka ekipa u kojoj su bili Edo Brajnik, poslije rata desna ruka
Aleksandra Rankovića i tajna veza sa izraelskim Mossadom, Vitko Hlaj, prvi
poslijeratni šef državnog šverca, Niko Kavčič, finansijski genije Udbe, te
Miloš Ogrizek, čovek koji je kasnije optuživan zbog organizovanja tajne nabavke
oružja za slovenačku teritorijalnu odbranu; na srpskoj strani glavni su bili
Slobodan Todorović Bata, prvi jugoslovenski oligarh, koji je stvorio enormno
bogatstvo zahvaljujući preduzetničkoj mreži Udbe i koga je Udba kasnije
brutalno uništila, te Đoko Anđelković, prvi operativac državnog šverca.
Nezaobilazni
Lihtenštajn
Bio je to „dream
team“ poslovne ekstenzije Udbe. Boljih nije bilo. Njihova mreža sa centrom u
Beču (predstavništvo riječkog „Transjuga” i tršćanskih „Eurokomerca”
i „Sigmakomerca”) završavala je na jednoj strani u Lihtenštajnu (kompanije
„Comest”), a sa druge u Švicarskoj (kompanija ATKO -skraćenica sastavljena
od prvih slova prezimena glavnih aktera -Anđelković, Todorović, Ogrizek,
Kavčič). S padom Rankovića Udba se transformiše u SDB, bečka mreža se raspada,
a većina njenih aktera je ili odstranjena iz javnog života ili je, slično kao
Todorović, doživjela okrutnu sudbinu.
Nedugo nakon
raspada bečke mreže uspostavljeni su novi kanali, a posljednje odredište opet
je bio Lihtenštajn.
Na osnovu
originalnih dokumenata iz Arhiva Slovenije moglo bi se reći da je
socijalistička Jugoslavija bila jedan od svjetskih prvaka u osnivanju i
upotrebi off-shore preduzeća. U državi koja se redovno borila s teškim
problemima konsolidacije budžeta, Udba, kasnije SDB, imala je odrešene ruke da
novac za svoj budžet nađe kako zna i umije. U tim poslovima saradnja srpske i
slovenačke službe sigurnosti prije je bila pravilo nego stvar puke
koincidencije.
(The Bosnia
Times, Newsweek.rs)