KOLUMNE
Ne slušaju svi katolici Papu, još manje svi
suniti slušaju velikog imama al-Azhara – ali bez dijaloga može biti samo još
gore
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Poglavaru Katoličke crkve papi Frani dolazi
u goste u Vatikan veliki imam kairske džamije al-Azhar i veliki šejh
istoimenoga drevnog sveučilišta Ahmed Mohamed el-Tayeb, najviši ali nipošto
apsolutni autoritet u rascjepkanome sunitskom islamu. Bit će to, dakle, dijalog
na najvišoj razini, kakav je postojao dok je u Vatikanu bio papa sv. Ivan Pavao
II, a u al-Azharu veliki imam šejh Muhammad Sayyid Tantawy, koji je otvorio
teološki dijalog sa Svetom Stolicom.
Tantawy je sâm taj dijalog faktički
suspendirao poslije predavanja Benedikta XVI u Regensburgu 2006, kada je taj
papa citirao posve negativno mišljenje svojedobnoga bizantskog cara o
Muhammedu, po islamskom vjerovanju pejgamberu, tj. Božjem poslaniku, posljednjemu
i najvećemu. Pet godina kasnije je Istraživačko vijeće Sveučilišta al-Azhar
odlučilo obustaviti teološki dijalog sa Svetom Stolicom. Abdel Muti al-Bayoumi,
član Vijeća, bacio je krivnju za prekid na papu Benedikta XVI zbog spomenutog
predavanja u Regensburgu, te zbog “miješanja u unutrašnje stvari Egipta” nakon
pokolja koptskih kršćanskih vjernika koji su te godine pribivali novogodišnjoj
liturgiji u crkvi svetih Marka i Petra u Aleksandriji.
Iako je papa Benedikt XVI nastojao razviti
plan svog prethodnika sv. Ivana Pavla II o zajedničkoj akciji kršćanstva i
islama te azijskih vjerovanja protiv ateizma i vjerskog ravnodušja, tu je
naletio na neočekivano oštru reakciju s al-Azhara, duhovnoga obrazovnog
središta sunitskog islama, pošto je zavapio za zaštitom kršćanskog življa u
Egiptu. Ahmed Mohamed el-Tayeb, koga je tadašnji predsjednik Mubarak imenovao
novim velikim imamom i šejhom al-Azhara poslije Tantawyjeve smrti, prigovorio
je papi Ratzingeru da “nije zahtijevao zaštitu muslimana dok su stradavali u
Iraku”. Pisali smo tada da je el-Tayeb neutemeljeno podigao ton, kao da je
čekao priliku.
Ne zato što bi Benedikt XVI i Kurija
uvrijedili islam zauzimanjem za prava monofizitskih egipatskih kopta, nego zato
što je to tada još Mubarakov Egipat vidio kao internacionalizaciju jaza između
muslimanske većine i kršćanske koptske manjine. Dok se bunio tadašnji
aleksandrijski patrijarh i papa Šenuda III – to se još moglo predočiti kao
unutrašnji egipatski problem. Kad se javio rimski papa Benedikt – to se već
doimalo kao internacionalizacija. Da se razumijemo: nije se promijenila
pozicija Vatikana, nego se poremetila stabilnost Mubarakova režima, koji je
tada već bio pred krahom. Još od Nasserovih vremena njihov najopasniji
protivnik je vehabijski islamski ekstremizam Muslimanske braće. Režim je
ocijenio da mora ustati na stražnje noge da ga ekstremisti ne optuže za izdaju
islama. Ali to mu nije pomoglo: Muslimanska braća su pobijedila na izborima,
došao je na vlast kao predsjednik njihov kandidat Mohammed Morsi, koji je pak
dao povoda generalu al-Sisiju za vojni udar i preuzimanje vlasti.
U međuvremenu se i al-Sisiju kao glavni
neprijatelj pokazao vehabijski model sunitskog islama, a ponajprije selafijski
ekstremizam unutar njega, koji je konstituirao DAIŠ (“Islamsku Državu”), koji
mu gotovo kontrolira Sinaj i baca turističku privredu na koljena atentatima.
Stoga je lani, nakon okrutne egzekucije 21
egipatskog kršćanina kopta u Libiji, veliki imam i šejh el-Tayeb zabranio
muslimanima i da gledaju i da prenose snimke DAIŠ-ovih okrutnih egzekucija. On
je objavio krajnje jasnu i radikalnu fetvu protiv “Kalifata”, nakon spaljivanja
živoga jordanskog pilota, ratnog zarobljenika: “Ubojice zaslužuju da budu
ubijeni, ili razapeti na križ, ili da im ruke budu odsječene” – glasi doslovan
citat imamove osude.
Dok je prethodni predsjednik Morsi čak
javno tvrdio da kopti moraju ili preći na islam ili se iseliti, lani je država
postupila po laičkom načelu, reagirajući na ubojstvo svojih državljana bez
obzira na njihovu vjersku pripadnost. To je bio iskorak u Egiptu, gdje su kopti
ipak razmjerno ugnjetena manjina i gdje je samo jedan premijer bio kopt,
Boutros-Ghali paša, ali i on još pod britanskim utjecajem.
U potki je, hoćeš-nećeš, bila borba ne za
prevlast nego za opstanak među sunitskim ideologijama: prevlada li DAIŠ, naime,
Al-Azhar je pečen sa svom svojom tradicijom duljom od milenija. A i egipatska
država, čak i Muslimanska braća, odakle je izniknuo Morsi.
Tu se, dakle, ne isplati imati otvorenu
bojišnicu i protiv Katoličke crkve. U njoj je papa Frane već učinio nekoliko ne
samo simboličkih koraka približavanja. Mjesec dana poslije izbora poslao je
muslimanima osobnu poruku za ramazanski Bajram. Mahmoud Azab je, kao
predstavnik al-Azhara, pozvan i došao na međureligijsku konferenciju preklani u
Vatikanu. U travnju se Papa vratio s Lezbosa dovevši tri sirijske muslimanske
izbjegličke obitelji sa sobom.
Ne slušaju svi katolici Papu, još manje svi
suniti slušaju velikog imama al-Azhara – ali bez dijaloga može biti samo još
gore.
(The Bosnia Times, Jutarnji list)
