Piše: Konstantin Eggert, thebosniatimes.ba
Vladimir Putin u svojoj knjizi “Iz prve ruke” priča priču iz mladosti kada je jednom pokušao uhvatiti debelog štakora u svom stambenom bloku u Lenjingradu. On i nekoliko prijatelja su ganjali životinju po hodnicima kada je štakor odjednom postao agresivan i napao mladog Putina. On i njegovi prijatelji su morali pobjeći. Zašto je ova priča važna? Jer za Putina su priče o snazi i očaju više od priča. Pogotovo danas se anegdota sa štakorom može čitati kao metafora.
Nedugo prije i nedugo nakon Putinovog telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Joeom Bidenom prošlog četvrtka, njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, njegov savjetnik za vanjsku politiku Juri Ushakov i ruski veleposlanik u SAD-u Anatolij Antonov rekli su jasno: Rusija se neće dugo zamarati s razgovorima u stilu Hladnog rata.
Ona od Zapada želi pravno obvezujuća “sigurnosna jamstva”: obećanje da bivše sovjetske države (Ukrajina, Gruzija) neće biti primljene u NATO, i obećanje da će Zapad reducirati svoju vojnu aktivnost u srednjoistočnoj Europi i baltičkim državama. Rusija ne želi da rakete kratkog i srednjeg dometa budu raspoređene u Europi. Putin jasno daje do znanja da će povući trupe na ukrajinskoj granici tek nakon što NATO poništi obećanje koje je dao Ukrajini i Gruziji 2008. o budućem članstvu.
Moskva vrši pritisak – ali zašto?
Nakon više od 20 godina na međunarodnoj razini Putin naravno predobro zna da se ništa od ovoga nikada neće dogoditi. Kad bi NATO doista odustao od obećanja koja je dao na summitu u Bukureštu 2008. – ma koliko se o njima kontroverzno raspravljalo među europskim članicama NATO-a – bilo bi to kao da Savez daje Rusima pravo veta na vlastite odluke. Bio bi to kraj NATO-a kakvog poznajemo.
Biden je barem malo ublažio obećanje iz Bukurešta. Ukrajina najprije mora izaći na kraj s problemom korupcije u zemlji, prije nego što se dalje razmotri članstvo u NATO-u. Također je već jasno dao do znanja da na ukrajinskom teritoriju neće biti stacionirano veliko oružje. Načelno je čak zamislivo da bi Biden mogao donekle ograničiti američku vojnu suradnju s Kijevom, no to bi vjerojatno razljutilo američki Kongres.
U svakom slučaju je Washington već učinio praktično sve ustupke Rusiji prije nego što su bilateralni pregovori uopće održani u Ženevi – oni su zakazani za 10. siječnja. Ipak, Kremlj nastavlja s pritiskom i zahtijeva daljnje ustupke. Iako bi Rusi trebali biti svjesni da je to potpuno iluzorno. Postavlja se pitanje: zašto Moskva vrši taj pritisak?
Glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg prijeti Rusiji sankcijama ako pokrene invaziju na Ukrajinu. Neki stručnjaci traže mnogo više, naoružavanje Ukrajine i razmještanje trupa NATO-a na ruske granice.
Putin smatra da su Zapad, a posebno Europska unija, potpuno iscrpljeni pandemijom. Ne vidi snažno vodstvo. Biden je pogriješio kada je u proljeće pozvao Putina na razgovore licem u lice – u vrijeme kada je postalo očito da bi Rusija mogla premjestiti trupe na ukrajinsku granicu.
Rusija je to shvatila kao znak slabosti. I kao spremnost SAD-a da pristane na “trgovinu” na štetu Ukrajine: glavno je da se Rusija ne miješa u američki sukob s Kinom, najvažniji američki izazov ovog stoljeća.
S druge strane, Putin se jako naljutio kada je njegov najbliži ukrajinski prijatelj i saveznik Viktor Medvedčuk optužen za izdaju i uhićen u Ukrajini. Shvatio je da nijedan ukrajinski šef države nikada neće ispuniti kriterije iz Minska dogovorene 2015. godine. Ukrajina do danas ima osjećaj da je pod pritiskom morala potpisati Minski sporazum – što se doživljava kao veliko poniženje.
U svakom slučaju, Moskva je uvjerena da je sada pravi trenutak za postavljanje neopozivih zahtjeva: njemačku vladu ponovno predvode socijaldemokrati, koji se smatraju proruskim i nisu zainteresirani za okončanje projekta plinovoda Sjeverni tok 2. Francuska je usred zamorne predizborne kampanje u kojoj jedan od kandidata traži da se zemlja povuče iz NATO-a i da se ukinu sankcije Rusiji.
A u SAD-u je na čelu predsjednik koji je na pragu devetog desetljeća života i ima na raspolaganju tim koji u mnogočemu nije jedinstven. Tu su realisti koji kažu “najvažnija je Kina”, jednako kao internacionalisti koji podsjećaju da “moramo misliti na Rusiju”. A Ukrajina je trenutno oslabljena: s jedne strane, jer se politička situacija u zemlji ne smiruje, s druge strane, jer ne može kontrolirati situaciju s pandemijom.
Putin zna šta radi
I onda je tu još jedno razmišljanje: kao vrhovni zapovjednik, Putin sebi ne može priuštiti skupo masovno pomicanje ruskih vojnika naprijed-natrag dvaput godišnje samo da bi mogao telefonski razgovarati s američkim predsjednikom. To bi stvorilo sliku slabosti – a Putin se ničega ne boji više od toga.
Rusija nije demokratija. Putinu je glavna stvar osigurati podršku nekih ključnih krugova, uključujući tu i visoke vojne predstavnik. Tako održava režim stabilnim.
Putin tačno zna što radi. Cilj mu je borba s Ukrajinom. Za njega je to i strateški imperativ i obaveza koja proizlazi iz povijesnog naslijeđa. Stoga, dragi čitatelji: zaboravite susrete na vrhu poput onih između Hruščova i Kennedyja ili Brežnjeva i Nixona. Putinova Rusija daleko je odlučnija ići do kraja od svih ranijih čelnika zajedno – i osjeća se puno slobodnijom u svojim odlukama nego što su to Sovjeti ikada bili.
(TBT, DW)
