Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
U kojim situacijama libertarijanci to prestaju biti? Izgleda da se to događa onda kada se slobode oduzimaju ljudima do kojih im nije stalo. Navodni „libertarijanci“ u redovima torijevskih poslanika pobunili su se protiv novih mjera za suzbijanje pandemije – protiv obavezne vakcinacije ili negativnog rezultata testa za ulazak u javne prostore, obavezne vakcinacije za zdravstvene radnike i obaveznog nošenja zaštitnih maski na određenim mjestima. „Mi nismo društvo koje svojim građanima uvodi propusnice“, rekao je torijevski poslanik Marcus Fysh. „Ovo nije nacistička Njemačka“.
Zaboravimo na čas na neprimjerenost poređenja, zbog koga je Fysh kasnije morao se izvinjavati: takav stav je danas endemski prisutan u raspravama o pandemijskim mjerama. Činjenica je, zapravo, da za mnoge ljude Velika Britanija itekako jeste društvo koje nameće propusnice. Na tome je izgrađeno „neprijateljsko okruženje“ za imigrante – na primjer, uvjet da ljudi za koje se sumnja da bi mogli biti imigranti pokažu uredne dokumente prije prijema u bolnicu, zakupljivanja stana ili zapošljavanja. To je sama suština afere Vindraš – stav da oni koji nemaju ispravne dokumente ne mogu biti Britanci, iako su rođeni i čitav život su proveli u Velikoj Britaniji.
Previđanje tog šireg konteksta nije slučajnost. Libertarijanci sa desnice veoma su selektivni u raspodjeli građanskih sloboda. Prije debate o novim pandemijskim mjerama kroz parlament su prošla druga dva zakona koji zavrijeđuju pažnju. Reakcije libertarijanaca na ove zakone jasno govore o njihovom autoritarnom stavu.
Novi zakon o policiji, kriminalu, kaznenim mjerama i sudovima stigao je do odbora gornjeg doma, pošto je prošao kroz donji. Suštinska novina koju zakon uvodi je ograničavanje prava na protest. Zakon dopušta policiji da spriječi demonstracije za koje ocjeni da su previše bučne ili „ozbiljno remete“ javni red. Šta je „ozbiljno remećenje“? Odluka o tome prepuštena je ministru unutrašnjih poslova.
Amandmani koje je vlada unijela u nacrt uključuju zabranu da se demonstranti drže jedni za druge ili za predmete na ulici i uvođenje „naloga za prevenciju ozbiljnog remećenja javnog reda“ kojim se određenim pojedincima može zabraniti učešće na protestima. Takav nalog može se izdati bilo kom licu koje je već kažnjavano za prekršaje povezane sa učešćem na demonstracijama ili je u bar dva navrata učestvovalo u protestima i radnjama koje mogu dovesti do „ozbiljnog remećenja“ javnog reda. Postupanje u suprotnosti s nalogom može imati za posljedicu zatvorsku kaznu od 51 sedmice. Policija također dobija dodatna ovlaštenja da zaustavlja i pretresa ljude bez osnovane sumnje.
To je svakako jedan od najneliberalnijih zakona razmatranih u posljednje vrijeme. Koliko je torijevskih libertarijanaca glasalo protiv prijedloga na trećoj raspravi u julu? Nijedan. Fysh odbija društvo koje uvodi propusnice, ali spremno glasa za državu u kojoj „ne možete se buniti ako vam ministar unutrašnjih poslova to ne dozvoli“.
Drugi zakon je onaj o državljanstvu i državnim granicama koji je početkom decembra treći put razmatran pred donjim domom. Nacrt predlaže „različite tretmane za izbjeglice“ u zavisnosti od toga kako su ušli u zemlju. Oni koji su stigli „redovnim putem“ – sa odgovarajućim dokumentima ili dozvolom za ulazak u Veliku Britaniju – imaju pravo podnošenja zahtjeva za azil. Azilanti koji su „sa znanjem“ protivzakonito i bez dozvole ušli u zemlju mogu dobiti do 4 godine zatvora. Tako je kriminaliziran sam čin traženja azila. Ovakav zakon doprinosi učvršćivanju neprijateljskog okruženja. Ne kriminalizuju se samo azilanti, već i svako ko im pomaže – čak i ako je to samo pružanje humanitarne pomoći – za šta je najteža zaprećena kazna doživotni zatvor.
Jedan od mnogih amandmana koje je vlada unijela u nacrt pruža ministarstvu unutrašnjih poslova do sad neviđena ovlaštenja za oduzimanje državljanstva, bez obaveze da se osoba u pitanju o tome uopće obavijesti. Torijevski poslanik i bivši ministar za brexit David Davis opisao je nacrt kao „veoma problematičan“ i upozorio da bi planovi za formiranje centara za azilante na ostrvima mogli proizvesti „britanski Guantanamo“.
Da li je Davis glasao protiv prijedloga? Ne. Podržao ga je. Kao i ostalih 290 torijevskih poslanika. Njih 66 su ostali uzdržani ili nisu bili prisutni. I ponovo, ni jedan jedini torijevac nije glasao protiv.
Torijevski libertarijanci zapravo i nisu libertarijanci u uobičajenom značenju te riječi. Spremni su da prihvate i zdušno podrže i najgrotesknije oblike uskraćivanja sloboda od strane države, dokle god su takvi postupci upereni protiv ljudi za koje vjeruju da ove slobode na zaslužuju, bilo da su u pitanju demonstranti ili imigranti.
Neki komentatori, poput Frasera Nelsona, urednika Spectatora i kolumniste Daily Telegrapha, žale zbog „uspona neliberalnog konzervativizma“. Ali to povlačenje liberalizma nije ništa novo ili neobično. Insistiranje na malom državnom aparatu i slobodnom tržištu već dugo je svojstveno ljudima koji istovremeno zahtijevaju strogu policijsku kontrolu svih grupa koje smatraju „nepoželjnim“.
Kao primjer za liberalni konzervativizam kakav bi želio da vrati u politički život, Nelson citira Waltera Bagehota, liberala iz 19. stoljeća. Pišući iz Pariza 1852. godine, Bagehot podržava Napoleonov krvavi državni udar kao dobrodošlu reakciju na revoluciju 1848. „Prvi zadatak društva“, piše on, „jeste samoodržanje: da bismo sačuvali ovaj sistem moramo žrtvovati sve ostalo. Parlamenti, slobode, uvodnici, eseji, elokvencija – sve je to lijepo, ali od manjeg značaja“. Upozoravao je na opasnost da budemo „zavedeni visokoumnim spekulacijama o slobodi i jednakosti“ i insistirao na uvažavanju potrebe da se društvo zaštiti od „opasnih klasa“. Danas su ova uvjerenja jednako živa kao u Bagehotovo vrijeme.
Sloboda je uvijek bila predmet sporenja, u pogledu značenja i zahvata. Oni koji su posjedovali moć uvijek su nastojali određenim grupama uskratiti koristi od pristupa građanskim slobodama. „Otkud to da su u traženju slobode najglasniji goniči robova?“, zapitao se Samuel Johnson (koji nije bio veliki ljubitelj slobode) govoreći o američkim revolucionarima 1776. godine.
Historijski posmatrano, zastavu slobode uvijek su nosile snage ljevice, nastojeći da pristup prošire i uključe isključene grupe, od radničke klase, preko žena do kolonijalnih podanika. Te borbe su slobodi dale značenje koje ona danas ima. Ali u posljednje vrijeme mnogi dijelovi ljevice se udaljavaju od tema koje je u prošlosti upravo ljevica definirala, od prava na slobodu govora do građanskih sloboda. To je libertarijanskoj desnici omogućilo da preuzme baklju slobode i promjeni joj značenje: „libertarijanci“ uskraćuju temeljne slobode upravo onima kojima su najpotrebnije. A sloboda je previše važna da bismo je tako lahko prepustili ljudima koji u nju zapravo ne vjeruju.
(TBT, The Guardian)