RELIGIJA
Valerie Tarico s
Alterneta izabrala je 12 najgorih koje odlikuju okrutnost, patnja i smrt, a
promiču konflikte i nasilje
FOTO: (public)
Iako je religija
zaslužna za neke uistinu dobre ideje, u procesu je doneseno i mnogo groznih, a
Valerie Tarico s Alterneta izabrala je 12 najgorih koje odlikuju okrutnost,
patnja i smrt, a promiču konflikte i nasilje. Mjesto im je u ropotarnici
prošlosti.
Izabrani ljudi
Termin
“odabrani” najčešće se odnosi Hebrejsku Bibliju i ideju da je Bog
određenim plemenima dao Obećanu zemlju (iako su se tamo već nalazili drugi
ljudi). No, mnoge druge skupine promiču jednu od mnogobrojnih verzija ovog
koncepta. Novi zavjet spominje kršćane kad govori o “izabranima”.
Kalvinisti se nazivaju “božjim izborom” i vjeruju da su upravo oni ti
koje Bog najviše voli. Jehovini svjedoci precizni su i smatraju da će 144
tisuće duša pronaći posebno mjesto u raju. U drugim pak kulturama postoji
uvjerenje da su određene skupine izravni potomci bogova.
Vjerske sekte
promiču plemenske podjele i takmiče se u tome ko će servirati ideju koja bi
isključila “one druge” i obećala nagrade na drugom svijetu koje
suprotstavljena sekta ne nudi, ali postoje i podjele unutar same sekte pa oni s
“posebnim” frizurama, odjećom i žargonom imaju povlaštenu poziciju.
Heretici
Nevjernici nisu
samo outsideri već i moralno sumnjivi pojedinci na koje se gleda kao na manje
vrijedne ljude. Prema Tori, robovi outsidera ne uživaju istu zaštitu kao
hebrejski robovi. Oni koji ne vjeruju su pokvareni, čine nezamisliva zla i
često se smatra da među “takvima” nema dobrih pojedinaca.
Islam promiče
koncept posebnih pravila za podređenje vjerskih manjina pa monoteiste tretiraju
bolje od politeista. Kršćanstvo pak zamagljuje razlike između nevjernika i onih
koji čine zlo. U konačnici, heretici su prijetnja, a načini neutralizacije su
preobraćenje, pokorenje, izolacija, dominacija ili u najgorim slučajevima –
masovno ubojstvo.
Sveti ratovi
Uspijete li ljude
uvjeriti da rat može biti svet, sve je moguće. Srednjovjekovna Rimokatolička
crkva započela je dvadesetogodišnju kampanju istrebljenja heretičkih kršćana
katara s juga Francuske, a nagrada za pokorenje bila je njihova zemlja i
imovinu koju je crkva obećala svim pravim kršćanima koji su se prijavili kao
križari.
Sunitski i
šiitski muslimani stoljećima se kolju, a u hebrejskim spisima možete pronaći
velik broj slučajeva u kojima se spominju bitke u kojima njihov ratni bog Jahve
pomaže njihovom narodu ne samo da pobijedi već i da istrijebi pastirske kulture
koje su zaposjele njihovu “Obećanu zemlju”.
I u kasnijim
svetim ratovima, kao što je to današnje vrijeme s ISIS-om, postoji uvjerenje da
Viša sila dopušta ubijanje staraca i djece, spaljivanje voćnjaka ili uzimanje
djevica kao seksualno roblje, a tijekom svega toga uspijevaju zadržati osjećaj
moralne superiornosti.
Bogohuljenje
Bogohuljenje ili
blasfemija uvjerenje da su neke ideje nedodirljive, da ne smiju biti izložene
kritici, satiri, raspravi ili bilo kakvom propitivanju. Ukratko, kritika ovih
ideja smatra se nezamislivom uvredom i upravo je taj osjećaj uvrijeđenosti ono
što “zločin bogohuljenja” izaziva u vjernicima. U Bibliji je za
bogohuljenje propisana smrtna kazna, u Kuranu ne, ali je smrt za bogohulnike
postala dio šerijata u srednjem vijeku.
Ideja da se
bogohuljenje mora zaustaviti ili osvetiti stoji iza milijuna ubojstava i drugih
užasa koji su se događali u povijesti.
Glorifikacija
patnje
Kada pokušate
zamisliti tajna društva monaha koji bičuju vlastita leđa, vjerovatno vam u
sjećanje dolaze prizori iz romana Dana Browna “Da Vincijev kod”, ali
vjerovatno ste svjesni da ta praksa postoji i u stvarnosti. Centralna
pretpostavka kršćanstva je da pravedno mučenje, pod uslovom da je dovoljno
intenzivno i dugo, može popraviti štetu zlog i grešnog ponašanja. Milijuni
raspela diljem svijeta idu tome u prilog.
Muslimani šiiti
kažnjavaju se bičevima i lancima tijekom dana Ašure, a samoodricanje (asketizma
i post) sastavni su dio istočnih i zapadnih religija jer vjeruje se da nas
patnja približava božanskom.
Budući da u
vrijeme nastanka spisa koji se smatraju svetima nije bilo lijekova, najbolji
savjet koji je religija mogla ponuditi bio je da u patnji pronađemo neki dublji
smisao. No, problem je to što glorifikacija patnje čini ljude spremnijim da bol
nanose ne samo sebi i svojim neprijateljima već i bespomoćnima, bolesnima ili
umirućima (Majka Tereza i američkim biskupima) i djeci (fizičko kažnjavanje
djece).
Genitalno
sakaćenje
Obrezivanje
novorođenčadi u judaizmu još uvijek se koristi kao znak plemenske pripadnosti,
ali i kao test posvećenosti odraslih preobraćenika.
U islamu,
obrezivanje je obred kojim se označava sazrijevanje, svojevrsna inicijacija u
svijet moćnih. U drugim muslimanskim kulturama, odsijecanje ili spaljivanje
ženskog klitorisa i usmina ritual je kojim se uspostavlja podređenost žena
(smanjuje se seksualna uzbuđenost i ponašanje). Neke statistike pokazuju da je
više od dva milijuna djevojčica godišnje podvrgnuto ovom barbarskom postupku, a
posljedice su krvarenje, infekcija, bolno mokrenje i smrt.
Krvna žrtva
Od svih groznih
ideja, ova je jedina koja bi uskoro mogla nestati. Samo još hindusi nastavljaju
s masovnim ritualnim ubijanja i žrtvovanja životinja.
Sveti tekstovi
poput Hite zabranjuju ritualna ubistva, a većina Hindusa izbjegava takvu praksu
jer se suprotstavlja ahimsi ili ideji nenasilja. No, krvna žrtva i dalje je
prisutna u nekim regijama.
Pakao
Radilo se o
kršćanstvu, islamu ili budizmu, zagrobni život ispunjen demonima, čudovištima i
vječnim mučenjem smatrao se najgorom patnjom koju su umovi željeznog doba mogli
smisliti, a srednjovjekovni umovi mogli detaljnije razraditi. Iako je ideja
vjerovatno nastala kao sredstvo zadovoljenja ljudske potrebe za pravdom,
koncept pakla ubrzo se sveo na oružje za prisilu na određeno ponašanje i
vjerovanje.
Većina budista
pakao vidi kao metaforu, putovanje u zlo unutar sebe, ali opisi čudovišta koja
muče te razina pakla mogu biti prilično eksplicitni. Pogotovo kod muslimana i
kršćana.
Karma
Kao i u slučaju
pakla, koncept karme nudi sebični poticaj na dobro ponašanje – sve će vam se to
kasnije vratiti – ali uz ogromnu cijenu.
Za početak, tu je
pasivnost društva kod susreta s nepravdom i patnjom. Nadalje, ideja karme
odobrava široku ljudsku praksu krivljenja žrtve. Ako se sve što radite vraća,
onda je dijete s poteškoćama u razvoju, pacijent koji boluje od raka ili
siromah, vjerovatno učinio nešto grozno u sadašnjem ili prošlom životu jer
završio je tu gdje jest.
Vječni život
Za naše izmorene
i prljave pretke, ideja o zidovima optočenim dragim kamenjem, zlatnim ulicama,
fontanama mladosti ili zborovima anđela (ili seksa s djevicama) možda i jest
izgledala kao čisto savršenstvo. No, nije potrebno previše analize da dođemo do
zaključka da vječni raj i nije tako savršena ideja.
Međutim, ono
najgore u ideji vječnog života je nivo do kojeg ta ideja umanjuje i degradira
naše bivanje na ovom planetu. Očiju uprtih ka nebu, nismo u stanju vidjeti
ljepotu pred nama. Vjernici svoju duhovnu energiju pripremaju za svijet koji
tek slijedi, umjesto da uživaju u onom što imaju.
Muško vlasništvo
nad ženinom plodnošću
Ideja o ženama
kao rasplodnim kobilama ili djeci kao dobrima, vrlo vjerovatno nije potekla iz
religije, ali ideja da je žena stvorena s tom svrhom, svakako jest.
Tradicionalne nas religije na različite načine uvjeravaju da muškarci imaju
bogomdano pravo predati ženu drugom muškarcu, uzimati ih kao ratni plijen,
onemogućiti im ulazak u raj ili da ih ubiti ako nisu u stanju rađati potomstvo.
Upravo je i to temelj katoličke manijakalna opsjednutosti Marijinim
djevičanstvom i mučenicama.
Što se više približavamo
maksimalnom kapacitetu našeg planeta, ovo definiranje žena kao rodilja postaje
još skuplja. Sada smo svjesni da je nestašica resursa razlog sukoba, da je
potražnja za vodom i obradivim zemljištem sve veća, a količina oba resursa
smanjuje se. No, katoličke vjerske vođe koje tvrde da brinu za siromašne u isto
ih vrijeme upozoravaju na opasnosti kontracepcije, a muslimanski vođe
zabranjuju vazektomiju u cilju da brojem nadmaše svoje neprijatelje.
Bibliopoklonstvo
ili obožavanje Knjige
Prije pojave
pisma, ljudi su priče o bogovima prenosili su usmenom predajom i pravili
predmete od kamena i drveta (idole) kako bi kanalizirali svoju odanost. Njihove
ideje o tome što je dobro, što je stvarno i kako živjeti u moralnoj zajednici s
ostalim ljudima, slobodno su se razvijale paralelno s promjenama kroz koje su
prolazile kultura i tehnologija.
No, pojava pisane
riječi to je promijenila.
Kad su naši preci
iz Željeznog doba zabilježili i sastavili svoje ideje u formi svetih tekstova,
ti su tekstovi omogućili da njihovo poimanje boga i dobrote postane statično.
Sveti tekstovi judaizma, kršćanstva i islama su zabranjivali obožavanje idola,
ali i sami tekstovi su tijekom vremena postajali svojevrsni idoli, pa mnogi
suvremeni vjernici prakticiraju “obožavanje knjige”, poznato i kao
bibliopoklonstvo.
“S obzirom
na to da je islamska vjera savršena, ona ne dozvoljava bilo kakve
inovacije”, objašnjava jedan mladi musliman svoju vjeru na internetu, a
njegova izjava otkriva nedostatak informacija o porijeklu njegovih vlastitih
dogmi. No, ovo je problem svih religija koje se ne mijenjaju u skladu s
vremenima. Oni koji su uvjereni da je njihova vjera savršena, zaustavljeni su u
razvoju, a u slučaju najvećih svjetskih religija, oni su usidreni u željeznom
dobu, u vremenu nasilja, ropstva, očaja i rane smrti.
Najgore je to što
je takav stav potpuna izdaja same potrage koja je gurala naše pretke da napišu
te tekstove. Svaka osoba koja je napisala dio Biblije, Kurana, ili Gite uzela
je tradiciju koju je primila, izmijenila je, te ponudila svoje objašnjenje o
tome što je dobro. Možemo poštovati potragu naših duhovnih predaka, ili
odgovore do kojih su došli, ali ne možemo u isto vrijeme poštovati i jedno i
drugo.
Religijski
apologeti često se trude negirati ili barem minimalizirati ili objasniti
nedostatke svetih spisa, zla koja su tijekom povijesti počinjena u ime religije
ili ona koja se upravo događaju, ali negiranje problema ih ne rješava. Upravo
suprotno, promjene dolaze kroz introspekciju i spremnost da priznamo greške i
nedostatke, ali i pozitivne strane i potencijal za rast.
U današnje
vrijeme nisu nam potrebni branitelja religijskog statusa quo, trebaju nam
reformatori, radikalni poput onih iz 16. stoljeća, ali puno širi. Jer upravo
prihvaćanjem najgorih ideja religije, budimo nadu da prigrlimo one najbolje.
(The Bosnia
Times, Index.hr)
