ISLAMISTIKA
Kad sam kao dječak došao u Sarajevo,
to je bilo 1973., sretao sam mnogo ljudi koji su bili poput Hafiza. Takve danas
ne susrećem i takvi više ne hode ovim gradom.
Hoće li ikada više hoditi? Allahu
e’alemu, nadati je se, a malo je išareta zbog kojih bi bio optimista.
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Baš je to bilo u Konjali restoranu,
gdje sam pio turski čaj, kad mi je prišla Halisa: ”Nedžade, ovo su moji
musafiri iz Konje i htjeli bi te upoznati”, pokazala je za sto gdje je sjedilo
nekoliko ljudi i žena, a među njima se isticao starac sa sijedom bradom tipičan
čovjek kakve sam viđao u Konji.
“Rekla sam im da ste Vi autor “Zlatnog
bejta” iz kojeg sam im čitala pasuse dok smo malo prije zijaretili Hafizovo
turbe,” objašnjavala je razlog svoje zamolbe da se pridružim njenim musafirima.
“Jašta, jašta”, pristao sam i
pozdravio musafire.
“Osjećajte se kao kod kuće u vašoj
Konji. Jer ovo je Hafizov grad i vi ste njegovi musafiri”, zaželio sam im
hošgeldiju.
Tek kad sam se odmaknuo od stola i
izišao iz restorana, zamislio sam se nad
onim šta sam izgovorio. “Ovo je Hafizov grad!” rekao sam. Htio sam im reći da
je Sarajevo Hafizov grad kao što je Konja grad hazreti Mevlane. To je ,
naravno, bila samo jedna umjesna tvrdnja, sli od tada razmišljam šta sam
izgovorio pitajući se zaista koliko je ovo Hafizov grad.
Jer, kad sam kao dječak došao u
Sarajevo, to je bilo 1973., sretao sam mnogo ljudi koji su bili poput Hafiza.
Takve danas ne susrećem i takvi više ne hode ovim gradom.
Hoće li ikada više hoditi? Allahu
e’alemu, nadati je se, a malo je išareta zbog kojih bi bio optimista.
Jedna od karika u toj moj nadi da će
nekad Srajevom hoditi insani slični onima iz Hafizovog vakta i zemana je
sigurno knjiga koju sam napisao sa naslovom “Zlatni bejt”, i podnaslovom
“Životopis hadži hafiza Halid ef. Hadžimulića”. Odakle mi ovakva tvrdnja?
Išareti su mi reakacije na knjigu “Zlatni bejt” koja je doživjela sedam izdanja
i pretpostavljam da ju je pročitalo nekoliko desetina hiljada ljudi, a najviše
omladine. Nikad nisam čuo lošu primjedbu ili kritiku, a čuo sam i pročitao
bezbroj lijepih komentara.
Kada sam održao ders o Hafizu
maturantima GHB mederse u Sarajevu, na primjer, jedan mladi softa je plakao.
”Zašto plačeš?” pitao sam ga.
“Ne znam zašto plačem. Nešto mi
lijepo…”, odgovorio je.
Šta sam ja to, hajd da kažem lijepo,
napisao u toj knjizi? Ne znam, morao bih je iznova čitati da bih saznao. Jer,
ni ja se više ne sjećam samog sadržaja. Pamtim samo halove koje sam imao dok
sam knjigu pisao. To su bila neponovljiva uznesenja koja su trajala jednu
deceniju, dok sam u Hafizovom halvatiću slušao dersove “Mesnevije”, diksutirali
o meselama, šalili se i pripovjedali uspomena na birvaktile vremena i ljude
koje je Hafiz poznavao i volio.
Pretpostavljam da sam u “Zlatnom
bejtu” otrgnuo od zaborava nekoliko prelijepih razglednica iz starinskog
Sarajeva, zatim ih uramio u ramove sa pozlatom lezeta kojeg smo uživali
gledajući Hafizovo lice iz kojeg je sijao nur!
Pred samo Hafizovo preseljenje, Allah
me je pomogao da pogajretim da sam ga haman svakog dana zijaretio, nekoliko
mjeseci sami smo imali gelen na njegovoj kameriji.
“Amanti Ja Rabbi, kako se nismo ranije
sreli”, rekao mi je jednom.
Pao sam u neku vrstu džezbe od radosti
da meni takva osoba pridaje takav značaj i stoga nisam mogao prozboriti da bih
mu išta odgovorio.
“Da, sjetio sam se kad smo se i gdje
smo se prvi put sreli”, reći će mi jednom drugom prilikom, dok smo ispijali
kahvu iz malih fildžana na istom mjestu na kameriji.
“Bilo je to na ulici ispred Careve
džamije, gdje se danas nalazi neka česma…”, pričao je tihim glasom.
Pred mojim očima je bljesnula figura
tihog gospodina koji je u plavom odijelu, takvom mantilu i beretki, sa malom
tašnom pod pazuhom, jednog ljetnog dana , negdje kasnih sedamdesetih, hodio
ulicom oborenog pogleda i ja sam ga pozdravio selamom, a on mi
otpozdravio:”Alejkemusselam, mladiću!”.
Taj sićušni starac koji je brodio
stotu godinu života imao je toliku memoriju da je prizvao sjećanje kad je sreo
nekog anonimnog mladića iz provincije?! Zar to nije keramet zbog koje sam ostao
zabezeknut!
Ali, ja nikad kod Hafiza, kao osobe
kojeg sam uvijek poštovao kao ihasni kamila i iskrenog ibadusalihina, nisam
insistirao na kerametima, što je bila težnja, bar prema njihovim
interpretacijama, većine sarajevskih derviša i sufija. Mene je kod Hafiza
fasciniralo poštovanje ljudske ličnosti, što , mislim, zorno pokazuje ovaj
primjer u njegovom odnosu prema meni!
Znao sam osobno sve Hafizove učenike,
od kojih su većina moji vršnjaci i prijatelji iz džamije, kojima je on držao dersove.
Nikad ih nisam pitao gdje se sastaju, šta rade i čime se bave na sijelima sa
Hafizom. Zašto? Pa to je bilo vrijeme komunizma i znao sam da su pod prismotrom
Udbe i uhoda.
Viđao sam Hafiza kako sam šeta prema
Benbaši i osjećao sam koliko je usamljen.
Vjerujem da je moj takav nenametljiv
odnos i razumijevanje s jedne, strane, i simpatije koje sam imao prema pobožnim
starijim Sarajlijama s druge strane, Gospodar nagradio time što je izrežirao
situaciju da su me Mujo i Šaban jednog utorka uveli u halvatić iz kojeg više
nikad nisam izišao!
Zapravo, griješim, jer sam imao jednu
pauzu od četrdeset dana, kad sam bio prekinuo posjete Hafizu.
Opet je to bilo, nije da se hvalim,
zbog mog stida i nenametljivosti. Bio sam osjetio da sam višak među Hafizovim
učenicima, pa nisam htio smetati i kvariti to prelijepo druženje jedne grupe
ljudi sa Hafizom.
I kad više nisam mogao izdržati, kad
mi je žudnja za Hafizom razdirala prsa, odlučio sam otići na akšam namaz u
džamiju na Pehlivanuši, gdje je Hafiz dolazio. Sjedio sam sa mujezinom
Muhamedom na sofi kad su se vrata otvorila i Hafizova noga koraknula na
stepenicu u džamijski harem. Skočio sam na noge i pohitao mu u susret.
“Ah, ah, ah … Đi si ti?” zaplakao je
Hafiz.
Ja pred njim nisam zaplakao, ali sam
zato preplakao cijeli namaz stojeći iza njega dok je predvodio namaz u mihrabu!
Svratio me je na večeru, koju su
njegovi hizmečari već bili pripremili u halvatiću.
Aman ti Ja Rabbi, nikad više takvog
insana, niti sofre, niti užitka u večeri!
Da budem iskren, uopće nisam imao
nijet pridružiti se Muji, Šabanu, Veliji i ostalim Hafizovim učenicima i
slušati dersove toliko dugo. Ja sam hodža i babo mi je bio hodža. Uvijek mi je
džamija bila starija od tekije, a mihrab i minber najsvetija mjesta na
dunjaluku!
Stoga sam ponudio Hafizu da pišem
knjigu u njegovim drugovima, sarajevskim hafizima, imamima, mulimima i bulama
kako bismo sačuvali uspomenu na velike hizmećare i borce za islam.
Sviđala mu se ideja, iako nije iskazao
veliko oduševljenje.
Ali, za samo mjesec dana, sjećam se
tog sijela kad smo bili Mujo Čaušević i ja sami sa Hafizom, povjerio sam mu
svoju želju:” Hafize, ja želim dolaziti kod tebe kao i Mujo. Sve što Moju radi,
spreman sam uraditi i ja!”
“Jašta, jašta”, dao mi je izun.
“Najbolje je da dolaziš utorkom kad je
Šaban na smjeni.”
Iskreno, ja sam mislio da trebam dati
bejat, prisegu, kakvu sam pretpostvaljao da je dao i Mujo. Zato sam mu se
povjerio, kad nas je Mujo bio ostavio same.
Znam da sam u knjizi “Zlatni bejt”
istaknuo kako Hafiz nije kao drugi šejhovi i da ne insistira na formi i
kijafetu kod svojih učenika. Čak sam primjetio kako on uživa u društvu sa njima
onakvima kavi jesu.
U formalnom smislu, ni mene Hafiz nije
ni za bogdu promijenio. Ali, Allah najbolje zna, moj duhovni svijet okrenuo se
u punom krugom putanje zemaljske kugle.
Zamislite samo da je on ovog, tada
veoma depresivnog četredesetogodišnjaka, umornog od rata i razočaranog u svijet
oko njega u poraću, poslao na Umru, u
Konju, u Jerusalem, u Moskvu, na Čanak Kale itd.
Bio sam pred Bejtulallahom, ifatrio
hurme i zemzem i plakao.. Bio pred Revdom, Poslanikovim mezaorom, Mevlaninim
mezaorom, u Al Aqsi, i na Tolstojevom mezaru…
osjećao sam da gledam Hafizovim očima i dišem njegovom plućima dok
ibadetim i plačem!
Kad sam napisao knjigu pitao me je
zašto sam je naslovio sa “Zlatni bejt”. Objasnio sam da je njegov učitelj
veliki hadži Mujaga Merhemić izdvojio ders o Teobi i nesuhu kao zlatni ders, te
da sam ja, smatrajući da se u njemu nalazi bit Mesnevije, odlučio dati naslov
“Zlatni bejt”.
Međutim, Hafiz je samo šutio na taj
moj komentar.
“Što se mene tiče mogao sam dati
naslov i “Zlatni zub”, zbog Vašeg zuba u koji sam gledao dok ste vi govorili
dersove. Ali u naslovu treba biti aluzija na Mesneviju,” dopunjavao sam svoje
obrazloženje.
Bog zna koliko će me puta upitati koji
sam bejt u Meseneviji odabrao, kao zlatni.
Dugo, dugo sam izbjegavao dati taj odgovor.
I to je bila najljepša duhovna igra zadirkivanja između mene i Hafiza u kojoj
smo obojica uživali a da prisutni nisu ni primjećivali. Bukvalno, kad se danas
prisjetim tih vremena, vidim dva razigrana leptira zlatnih krila koja radosno
trepere na sunčanoj poljani kao napše dvije duše na kameriji.
Pred samo Hafizovo preseljenje pokazao
sam mu prstom na koji bejt mislim. Ali, tad smo obijica bila skrhana, on
bolešću a ja tugom, da i nismo tako uskliknuli kad smo jedan drugom počeli
otkrivati svoje (duhovne) tajne!
Stoga, Hvala Gospodaru, da je Hafiz
još bio u kuvetu i snazi kad je izišao prijevod Divana, Hafiza Šiurazija, na
bosanski jezik. On se malo čemu obradovao kao toj knjizi. Nakon mog prvog
čitanja Divana napisao sam prikaz i objavio ga pod naslovom:”Vrijeme ruža
prispjelo je…”
Muhamed je kupovao Preporod, a Amer je
bio dežurni hizmećar, toga dana kad sam stigao i zatekao Hafiza na Kameriji.
Držao je u rukama moj tekst.
“Idi i donesi sa prozora onaj
rokovnik”, zamolio me je.
U rokovniku je bilo 12 odabranih
gazela iz Hafizovog Divana koje je on preveo.
“U čast tebi zbog ovog teksta proučit
ćemo ove gazele. Evo od kad je za nas vrijeme ruža prispjelo,”pokazivao je na
datume kod prijevoda gazela.
Sunce će zaći, akšamski ezani će
utihnuti, suton će se spustiti nad kamerijom, a Hafiz je recitirao gazele na
persijskom i bosanskom jeziku. Samo se još čuo poj slavuja, tačno slavuja, na
brezi iz avalije.
E, kad sam jedne subote cijeli dan
čitao Divan digao sam se i zaputio pravac Hafizu. Zatekao sma ga sa Velijom dok
dogovaraju nešto oko izgradnje Bakra-bani džamije.
“Što si ti došao?” upitao me je malo u
čudu.
“Nemoj da vam smetam, vi samo radite
kao da me nema,” ispričavao sam se.
“Reci, što si došao”, insistirao je.
“Čitao sam Divan cijeli dan i došao da
te vidim, Hafize,” rekao sam istinu.
Već u ponedjeljak će me zovnuti Šaban
na jutarnju kahvu, kad me je čekala najljepša heidja koju sam dobio u životu.
“Uzmi, ovo je za tebe”, rekao mi je
pokazujući na paket pun sveski.
Uzeo sam prvu svesku u kojoj je bio
prvi gazel: ”Ako nađeš lijepo lice….”
Poenta i poruka ovog Hafizovog gazela
je da se ne odmičemo od lijepog lica i da batalimo sva dunjaluk kako bismo
uživali u tom lijepom licu.
Divan mi je ostao kao utjeha nakon Hafizovog preseljenja. Iskopirali smo sebi
Šaban i ja po jedan primjerak, a orginal je ostao u njegovom čardaku. Nisam
imao srce iznijeti niti jedan papirić ispisan Hafizovom rukom iz njegove kuće.
Ovako sam, kako sam vam ispričao
nekoliko crtica o Hafizu, pisao i “Zaltni bejt” Istim stilom i naracijom. Jer
je drugačije o njemu ne znam pričati, niti pisati!
/Predavanje koje je Nedžad Latić, kao
autor životopisa h.h. Halid ef. Hadžimulića, održao na simpozijumu “Na ognjištima
spoznaje”/
(The Bosnia Times)
