KOLUMNA
Zašto bošnjački političari ne poklanjaju skoro
nikakvu pažnju Dana pobjede nad fašizmom?! I oni koji mu poklanjaju pažnju, a
to su bivši komunisti, bolje da to ne čine na način kako to čine
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Rusi i Srbi kao niko u svijetu obilježavaju 9.
maj kao Dan pobjede nad fašizmom. Rusi zaista imaju osnova za to, dok to Srbi
čine naprasito i neuvjerljivo gurajući se u ešalon sa braćom Rusima. Srbi to
čine iz inata da bi satanizirali Hrvate kao ustaše i da bi sakrili zločine koje
su počinili četnici Draže Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu, a potom
Jugoslovenska armija Slobodana Miloševića, odnosno VRS Radovana Karadžića nad
Bošnjacima i drugim nesrpskim življem u bivšoj Jugoslaviji.
Doduše i Rusi pompeznom paradom u slavu Crvene armije
koja je pobijedila Hitlerovu armiju žele sakriti jezive masovne zločine
boljševika, posebno u vrijeme Staljina.
Stoga okus rusko-srpske (pro)slave antifašizma
ima gorak okus i ne nailazi na podršku u velikoj većini zapadnog svijeta.
Iako se fašizam uglavnom ne tiče islamskog
svijeta, bosanski muslimani su iznimka. Njih se sa svih mogućih aspeketa tiče
fašizam, kako onaj nacistički tako i savremeni.
Ipak, bošnjački političari ne poklanjaju skoro
nikakvu pažnju ovom značajnom datumu Dana pobjede nad fašizmom. I oni koji mu
poklanjaju pažnju, a to su bivši komunisti, bolje da to ne čine na način kako
to čine.
Bosanski Hrvati naprosto ignoriraju ovaj dan. Oni
vode nojevu politiku kad je povijest u pitanju i prepuštaju to svojoj braći u
Hrvatskoj koja se vrlo strastveno glođe kad su ove teme u pitanju.
U Banjoj Luci Milorad Dodik se iz petnih žila
upinje dokazati koliki je antifašista. Obilježava Dan pobjede nad fašizmom,
koji mu se poklapa u tajmingu samo par dana nakon što u obilježili dane
ustaških zločina u Jasenovcu. Naravno, Dodik se ne prisjeća Vahide Maglajlić,
na primjer, banjalučke partizanke jer je Bošnjakinja.
Nažalost ni Bakir Izetbegović ne pridaje i ne slavi
bar svoje sunarodnjake poput Vahide Maglajlić. Sasvim bi umjesno bilo
posumnjati zna li on uopće ko je ona i da li još uvijek u Banjoj Luci jedna
ulica, nedaleko od Ferhadije džamije nosi njeno ime.
A niko kao Bošnjaci ne zaslužuje, bolje reći, nikome
ne pada u emanet da slavi Dan antifašizma. Postoji za to mnoštvo razloga, a
dovoljno je istači samo tri-četiri.
Prvo, Bošnjaci, tačnije muslimani Gornjovrbaske
doline, kao muslimani sela doline Neretvice spasili u Partizanski, hajd da
kažem Titov pokret. Jednostavno su iz svog merhameta bez ikakvog ideološkog i
političkog motiva primili u svoje domove ranjenike oboljele od tifusa u vrijeme
legendarne bitke za ranjenike na rijeci Neretvi.
U Bosni je vođeno najviše ofanziva i odvijale su
se najznačajnije bitke NOB-a.
Bošnjaci su prvi u Evropi digli glas protiv
fašizma pišući poznate rezolucije, rekavši veliko NE Hitleru. Te rezolucije
koje je javno potpisala bošnjačka inteligencija imaju historijsku vrijednost
ravnu Rezoluciji Informbiroa, odnosno Titovom NE Staljinu. Titovo NE Staljinu
sa geopolitičkog aspekta ima težinu i iskaz je političke hrabrosti. Ali, ništa
manje težinu nema ni NE Hitleru koje u bošnjački intelektualci izrekli kroz
rezolucije.
Zašto ovo nije kapitalizirano i valjano
historijski afirmirano, krivi su isključivo bošnjački komunisti koji su bili
ulizice i bezkičmenjaci. Oni su se zarad lojalnosti Komunističkoj partiji
odrekli ovakvog blistavog antifašističkog nasljeđa. Povrh svega Bošnjacima kao
najvećim žrtvama, odmah iza Jevreja, nacizma nisu dozvolili satisfakciju u
smislu obilježavanja stratišta i masovnih grobnica.
Umjesto toga forsirali u i prenapuhavali „crne
mrlje nacizma“ koje su ostale jer je određen broj, a stvarno su bili manjina,
kolaborirali sa ustašama, pa čak i nacistima.
Na koncu, i u miru, svi narodi Jugoslavije imali
su velike fajde zbog toga što je među njima preživio jedan nekršćanski narod.
To je bilo zlatno doba Jugoslavije kakve se još žive generacije sjećaju sa
nostalgijom. A to zlatno doba nastalo je zahvaljujući ekonomskim vezama
Jugoslavije sa islamskim zemljama na čijem tržištu je Jugoslavija imala
povlašten položaj.
Ni to nije bilo dovoljno bošnjačkim komunistima
da osiguraju Bošnjacima nacionalnu ravnopravnost. Zbog svega ne treba vjerovati
rijetkim živim komunistima, niti njihovim ideološkim sljedbenicima
(neokomunistima) kad se zaklinju, pa čak sebi pripisuju antifašizam. Komunisti
su jednostavno pali na ispitu ljudskosti po više osnova.
Kad se danas hvale kako se Tito, pa Hamdija Pozderac i Branko Mikulić
borili za Bosnu previđaju da je vrijeme njihove demagogije davno prošlo. Možda,
zaista u to ne treba sumnjati, da je Josip Broz, za razliku od bošnjačkih
komunista bio svjestan šta su i koliki
su doprinos dali bosanski muslimani
NOB-u. On, a ko bi drugi, zna koliko je islamski svijet posebno članice
pokreta Nesvrstanih dale za Jugoslaviju. I pored toga bošnjački komunistički
lideri nisu uspjeli dati svom narodu ono što mu historijski pripada.
Najbolniji primjer ko su i kakvi su karakteri
bili bošnjački komunisti, političari i intelektualci, je smrt Hamdije Pozderca.
Znam osobno liječnika na čijim je rukama, tako da kažem, umro rahmetli Hamdija.
Znam kako je umro napušten i izdan od svih DRUGOVA!
Eto, kad je neko čuo da je Raif Dizdarević
izgovorio Hamdijino ime?! A i za one koji ga spominju kao probosanskog
komunističkog političara, ostaje isto pitanje: gdje su bili kad je umirao?!
Prema tome, nek mi ni (bošnjački !) komunisti ne
drže lekcije o (anti)fašizmu. Jednostavno, pali su na ispitu ljudskosti!
(The Bosnia Times)
