Dok se prije pet godina u sjevernoj Californiji vozila kući sa posla, jedna mlada žena bila je toliko ophrvana depresijom da je mogla razmišljati isključivo o okončanju svog života.
“Nisam mogla prestati plakati”, prisjeća se Sara, koja sada ima 38 godina. “Misao koja me je obuzimala čitavim tim putem bila je da sletim sa kolovoza pravo u močvaru, da se udavim.”
Uspjela je stići do kuće, ali uskoro se vratila da živi kod roditelja, jer su ljekari smatrali da nije sigurno da živi sama. Nije mogla više ni raditi, pa je dala otkaz u firmi koja se bavila zdravstvenom tehnologijom.
Pokušala je sa različitim tretmanima: lijekovima, mjesecima u dnevnom boravku u bolnici, elektrokonvulzivnom terapijom, transkranijalnom magnetnom stimulacijom. Ali kao što je slučaj i sa trećinom – ili više – od 250 miliona ljudi koliko na svijetu pati od depresije, simptomi su se nastavljali.
A onda je Sara postala prvi učesnik u jednoj neobičnoj studiji eksperimentalne terapije. Sada depresiju toliko drži pod kontrolom da je krenula na kurs analize podataka, preselila se u svoj stan i brine o svojoj majci, koja je pala. “U roku od nekoliko nedjelja, suicidne misli su samo nestale”, kaže Sara, koja je iz razloga privatnosti dala samo svoje ime. “A potom je uslijedio jedan postepeni proces, tokom kojeg kao da sam dobila nove naočare kroz koje posmatram svet.”
Istraživači na Univerzitetu Californije u San Franciscu u Sarin mozak postavili su uređaj veličine kutije za šibice, koji pokreću baterije – neka vrsta “pacemakera za mozak”, kako su rekli – a koji je napravljen da detektuje moždane obrasce koji se ponavljaju kada je ona depresivna. Tada on šalje pulseve električne stimulacije kako bi odagnao depresiju.
Dvanaest dana nakon što je u avgustu 2020. Sarin uređaj počeo raditi, njen rezultat na standardnoj skali depresije pao je sa 33 na 14, a nekoliko mjeseci kasnije i ispod deset, što označava remisiju.
“Taj uređaj mi je otjerao depresiju, omogućio mi da se vratim samoj sebi i da ponovo sagradim svoj život”, kaže Sara.
Ovo je prvi dokumentirani slučaj personaliziranja tehnike po imenu duboka stimulacija mozga, ne bi li se uspješno tretirala depresija. Potrebno je još mnogo istraživanja prije nego što postane jasno koliko efikasan pristup može biti i na kojim sve pacijentima se može primijeniti.
Duboka stimulacija mozga koristi se u liječenju Parkinsonove bolesti i nekoliko drugih poremećaja, ali je američki regulatori još nisu odobrili za depresiju, jer su rezultati studija još nekonzistentni. Dvije studije su u posljednjih deset godina zaustavljene jer stimulacija nije djelovala ništa bolje od placeba.
No u tim ispitivanjima nisu targetirane precizne lokacije ili obrasci električne aktivnosti u mozgu ljudi. Bio je to pristup “jedna veličina za sve”, kaže dr Darin Doerti, direktor neuroterapeutike u Općoj bolnici Massachusettsa, koji je radio na jednoj od prekinutih studija.
“Depresija kod jedne osobe može izgledati potpuno drugačije nego depresija kod druge”, kaže dr Katherine Scangos, profesorka psihijatrije na UCSF i autorka izvještaja o Sarinom slučaju.
Dok se duboka stimulacija mozga uglavnom stalno primjenjuje, Sarin uređaj omogućava primjenu od šest sekundi kada prepozna obrasce povezane sa depresijom.
Cilj je, kaže dr Doerti, da stimulacija izmjeni moždanu aktivnost i dovede do zdravijeg obrasca, kako bi se smanjili simptomi depresije.
Sara je nastavila uzimati i psihijatrijske lijekove, a stimulacija nije eliminirala i aktivnosti koje joj izazivaju depresiju. No sada sa može bolje nositi sa svojom bolešću; ranije nije uspijevala donositi ni najmanje odluke, poput onog šta da jede.
Oko 30 odsto ljudi sa depresijom ne reagira na standardne metode liječenja, ili su im nuzefekt izrazito neprijatni i nepodnošljivi. Ali duboka stimulacija mozga košta na desetine hiljada dolara, a operacija za ubacivanje uređaja nosi sa sobom i rizik od infekcije.
“Naš zadatak je da ustanovimo kada je neko podoban za ovakvu vrstu intervencije”, kaže dr Helena Maiberg sa Aycan škole medicine u New Yorku.
Tokom dvanaest mjeseci, broj slučajeva u toku dana kada je Sarin uređaj detektirao depresiju u njenom mozgu se smanjio ali je i dalje značajan, objašnjava doktorka Scangos.
Uređaj je nabaždaren tako da Sara ne može fizički osjetiti stimulaciju, mada ona vjeruje da zna kada se to tačno događa jer upravo tada razvija “emotivnu distancu” koja drži negativna osjećanja “negdje zatvorena”, kaže ona.
Jedno od pitanja je da li Sarini rezultati podržavaju teoriju da je kratka stimulacija mjesta gdje depresija počinje uspješna jer onemogućava mozak da se navikne na terapije. Ili, kaže dr Samir Shet, profesor na Baylor koledžu medicine u Texasu, da li bi Sarina potreba za veći broj manjih doza svakog dana mogla da znači da bi stalna stimulacija bila još efikasnija?
Istraživači očekuju da će proći još godine prije nego što ovakvi pristupi postanu odobreni.
Sara kaže da tek sada “uspijeva vidjeti stvari koje su prelijepe u svijetu, a kada sam bila depresivna, vidjela sam samo ono što je ružno”.
(TBT, NYT)
