KOLUMNA
Knjige i filmovi o devedesetim godinama ne mogu uticati na politiku, ali nas mogu podsjetiti da su mračne tendencije i dalje veoma žive. Neophodno je obračunati se s njima, ne samo zbog žrtava i ljudi koji danas žive u regionu, već i zbog budućih generacija, da se neumrla prošlost ne bi vraćala da otruje budućnost, kao što je već činila u ovom dijelu svijeta
Piše: Tim Judah, thebosniatimes.ba
Kakvi su učinci i ograničenja međunarodnog sprovođenja pravde za ratne zločine? I šta to znači za lokalno stanovništvo? Mada grupe za zaštitu ljudskih prava već prikupljaju materijal za postupke koji bi se mogli otvoriti po okončanju rata u Siriji, nekoliko posljednjih sedmica bilo je obilježeno suočavanjem s posljedicama balkanskih ratova devedesetih.
Prvo je 24. marta osuđen lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, najviša politička figura kojoj je izrečena presuda pred sudom UN za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Sud u Haagu proglasio ga je krivim po deset od jedanaest tačaka optužnice – uključujući i zločin genocida zbog pogubljenja 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. godine. Onda je 31. marta usljedila zbunjujuća oslobađajuća presuda za srpskog ultranacionalistu Vojislava Šešelja, vodećeg zagovornika etničkog čišćenja s početka devedesetih godina, čija je milicija učestvovala u kampanjama za protjerivanje Hrvata i Bošnjaka s teritorija planiranih za pripajanje Velikoj Srbiji. Jednako zapanjujuća bila je presuda Oliveru Ivanoviću za ubistvo u januaru ove godine. Oliver Ivanović, koga su na zatvorsku kaznu osudili sudije EULEX-a na Kosovu, dao je veliki doprinos pomirenju Srba i Albanaca. Reklo bi se da ovdje nešto nije u redu.
Imajući u vidu polovičan uspjeh sudskih procesa poslije mnogo godina rada, nije neobično što je malo ko na Balkanu zadovoljan učinkom suda u Haagu i lokalnih sudova, osim možda žrtava koje su svjedočenjem dobile priliku da njihove riječi i iskustva budu zabilježeni za potomstvo. Također, nema indicija da lideri u ratom razorenim zemljama kao što je Sirija obraćaju pažnju na rad suda. Utoliko su prijatnije iznenađenje napori nekih ljudi u Srbiji, Bosni i na Kosovu da sami preispitaju događaje iz devedesetih, uprkos tome što u njihovim zemljama nema političke volje za sprovođenje pravde.
Sticajem okolnosti, nedavno izricanje presuda u Haagu koincidiralo je sa prikazivanjem nekoliko izuzetnih novih filmova o ratovima devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. Ne znamo zašto se to događa baš sada, ali pomenuti filmovi – među njima i dva dokumentarna – pokazuju da neki ljudi odbijaju da zaborave ili zataškaju prošlost čije je tumačenje u zemljama regiona i dalje obilježeno mentalitetom žrtve. U međuvremenu se pojavila i važna nova knjiga, u kojoj je detaljno opisano kako je Karadžić konačno uhvaćen i izveden pred sud – i zašto je to toliko trajalo.
U svojoj knjizi Tragovima koljača (The Butcher’s Trail) Julian Borger, urednik spoljnopolitičke redakcije Guardiana i nekadašnji dopisnik iz Bosne, povezuje mnoge niti složenih operacija zahvaljujući kojima je osumnjičeni ratni zločinac sa Balkana konačno izveden pred lice pravde. Na ovaj ili onaj način, svaki od 161 osumnjičenog sa spiska suda UN za ratne zločine na kraju je pronađen. Među takozvanim krupnim ribama bio je i hrvatski general Ante Gotovina, ali najzanimljivije su priče o vođama Srba – Karadžiću, njegovom vojnom komandantu Ratku Mladiću i njihovom zajedničkom šefu Slobodanu Miloševiću. Milošević je umro 2006, pre završetka suđenja. Okončanje postupka protiv Mladića očekuje se naredne godine.
Pronalaženje svakog osumnjičenog sa spiska nije bio mali podvig, budući da sud nije imao sopstvene jedinice ovlašćene za hapšenja. Sud je morao da se osloni na trupe Ujedinjenih nacija u Hrvatskoj, vojnike iz mirovne misije NATO-a u Bosni, lokalne policijske snage za osumnjičene koji su napustili region, kao i obavještajne agencije koje su bile spremne da im pomognu. “Pronađeno je i uhapšeno više od polovine osumnjičenih”, piše Borgen. “Ostali su se sami predali, radije nego da svake noći leže budni i čekaju da im naoružani maskirani ljudi upadnu u spavaću sobu. Dvojica su izvršili samoubistvo. Neki su umrli pod kišom metaka, radije nego da budu živi uhvaćeni”.
Najzanimljivija je Karadžićeva priča. Predstavnici NATO snaga koje su poslije potpisivanja mirovnog sporazuma 1995. preplavile Bosnu, u početku su odbijali da ga uhapse, jer su strahovali od osvetničkih akcija. Kasnije, kad su hapšenja počela i pokazalo se da međunarodne snage nisu ugrožene, Karadžić je pobjegao u Beograd i tamo započeo novi život pod lažnim identitetom koji mu je obezbjedila Služba državne bezbjednosti Srbije. Pustio je bradu i započeo karijeru mističnog iscjelitelja. Maska mu je bila tako dobra da ni žena koja je stanovala u stanu prekoputa i radila za Interpol nije ništa posumnjala. Ali kad je 2008. konačno lociran i uhvaćen, obrijao je bradu i ispod nje se pomolio stari Karadžić.
Borger se u svojoj knjizi bavi prije svega potragom za ljudima protiv kojih je sud UN-a podigao optužnice, ali u zaključku elokventno sumira razočarenje mnogim presudama donijetim prije Karadžića: „U državama bivše Jugoslavije ponovo su u usponu nacionalisti koji istinu o događajima iz prošlosti prekrivaju debelim slojem revizionizma i poricanja“. Ipak, u pokušaju da knjigu završi s notom optimizma, Borger dodaje: „Temeljno prikupljeni podaci tribunala i sedam miliona dokumenata ne mogu zauvek ostati skriveni. Kao ni zahtjevi da se sprovede pravda za neke od najtežih počinjenih zločina“.
Ali uprkos velikim naporima međunarodnog suda da uhapsi Karadžića i njemu slične, mnogi ljudi u regionu ne vjeruju da je moguće do kraja podijeliti pravdu za ratne događaje devedesetih. Za njih su nedavno oslobađanje Šešelja i prethodne oslobađajuće presude za istaknute vođe Hrvata, Srba i kosovskih Albanaca dokaz da su učinci suda ograničenog dometa. Ograničenja međunarodne pravde i neefikasnost lokalnih sudova jedna su od glavnih tema filma Neidentifikovani, dokumentarca o Šakalima, srpskoj paravojnoj grupi aktivnoj na Kosovu za vreme NATO bombardovanja 1999., koji su napravili Marija Ristić i Nemanja Babić, novinari BIRN-a. Gledao sam taj izuzetni film četiri puta i svaki put sam se ježio.
Šakale je predvodio lokalni srpski kriminalac po imenu Nebojša Minić, poznatiji pod nadimkom Mrtvi. Nadimak je dobio kada se pojavio na bdijenju koje su mu mještani organizovali nekoliko godina ranije kada su čuli da je mrtav. Priča počinje kamionom koji se zanio na putu i završio u Dunavu, pun ekshumiranih leševa Albanaca. Kamion je prevozio leševe sa Kosova u Srbiju, neposredno poslije rata, kada su srpske vlasti pokušavale da prikriju počinjene masakre (ne samo od strane Šakala) od očekivanih NATO trupa i od suda UN. U filmu su prikazane razmjere njihovih brutalnih ubistava, uz svjedočenja preživjelih o tome kako je ova grupa u nekoliko sela odvojila muškarce i dječake i hladnokrvno ih likvidirala.
Ali ono što film čini zaista posebnim jeste učešće Zorana Raškovića, jednog od ubica, koji je odlučio da progovori o aktivnostima Šakala za vrijeme rata i pristao da svjedoči na sudu kada je u Srbiji pokrenut postupak protiv nekoliko pripadnika ove grupe. Rašković kaže da je odlučio da progovori „zato što, ako ovo sjeme mržnje ostane među nama, ponovo ćemo se poklati“. Detaljan opis masovnog ubistva završio je riječima: „Kad su svi bili mrtvi i sve se utišalo, pogledao sam gore u minaret i pomislio, ’Bože, kakav divan dan’. Stvarno je bio lijep, sunčan dan. Nisam mogao da natjeram sebe da pogledam dole“. Onda su poslali nekoga da donese hladno pivo, a onda su se „vratili kući“. Možete zamišljati šta prolazi kroz glavu čovjeka koji je upravo ubio desetine ljudi, ali čuti od jednog od njih šta je tada zaista mislio je nešto sasvim posebno.
Moć koju je Mrtvi imao nad svojim ljudima djeluje posebno zastrašujuće. Paravojni lider je na kraju umro od AIDS-a u Argentini. Rašković je nedvosmisleno rekao da u slučaju da je još živ ne bi pristao da svjedoči protiv njega, uprkos tome što je Mrtvi bio „fanatik i čovjek poremećenog uma“. Devet pripadnika znatno brojnije grupe Šakala osuđeno je za počinjene masakre pred sudom u Srbiji, ali presuda je prošle godine poništena poslije žalbe i naloženo je ponavljanje postupka. Sada se sudi proširenoj grupi od 12 ljudi. Fred Abrahams iz organizacije Humans Right Watch, koji je među prvima otkrio zločine Šakala, opisao ih je u filmu kao „žrtvene jarce“: niko od viših pripadnika vojske i policije umiješanih u ratne zločine na Kosovu nije sudski gonjen u Srbiji. (Pred sudom UN vođeno je nekoliko važnijih procesa u vezi s događajima na Kosovu, a Srbiji i ostalim zemljama u regionu prepušteno je da vode postupke protiv nižih počinilaca u lancu komande; međutim, srpski sudovi, kao i sudovi u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, nisu imali mnogo uspjeha u tome.)
Ignorisanje, umanjivanje ili poricanje strahota iz ratova devedesetih godina, osim onih koje je počinila protivnička strana, tema su filma Dobra žena koji je režirala Mirjana Karanović, jedna od najpoznatijih srpskih glumica. Mada je pravljen za gledaoce u zemljama bivše Jugoslavije i sadrži brojne reference koje će promaći publici izvan regiona, to je film koji zaslužuje da ga vidi šira publika. Mirjana Karanović igra srednjovječnu ženu po imenu Milena, koja živi u Pančevu, gradu na obodu Beograda, u lijepoj kući, sa mužem koji je uspješan preduzimač. Milena odlazi kod ljekara na rutinsku kontrolu, a ljekar je upućuje na mamografski pregled. Strahujući od onoga što bi mamograf mogao da otkrije, ona odlaže odlazak kod ljekara. Kad je konačno otišla, ljekar joj govori: „Milena, zašto ste čekali tako dugo? Tumor se proširio“. Metafora je jasna: u isto vrijeme Milena pronalazi staru video traku na kojoj se vidi kako njen muž i grupa njegovih prijatelja ubijaju Bošnjake poslije pada Srebrenice.
Milena konačno shvata uzroke napetosti u odnosima između muževljevih prijatelja, prijetnje koje je jedan od njih upućivao njenom suprugu, implicirajući da bi ovaj mogao odati istražiteljima zajedničku „tajnu“, i najzad njegovu smrt u saobraćajnoj nesreći koju je navodno sam izazvao kada je pijan vozio motor. Svako ko živi na Balkanu zna da je ta priča zasnovana na stvarnom događaju, na otkriću jednog takvog video snimka koji je šokirao region kad se pojavio 2005. godine; publika na Balkanu također zna da je žena kojoj Milena predaje video traku u pokušaju da izliječi taj tumor Nataša Kandić, poznata srpska aktivistkinja.
U stvarnom životu, paravojna grupa koja je snimila ubijanje Bošnjaka zvala se Škorpioni. Za vrijeme rata na Kosovu ista grupa je i tamo počinila masakr. Novi kratki film koji dolazi sa Kosova, pod naslovom Shok (Drug), nominovan za Oskara ove godine, bavi se aktivnostima jedne takve grupe u ratu na Kosovu. Na početku rata 1998., to je priča o dvojici dvanaestogodišnjaka. Petrit, koji se ponosi svojom poslovnom preduzmiljivošću, prodaje Srbima papir za cigarete. Jednom je sa sobom poveo i prijatelja Okija. Jedan od Srba je rekao da njegov sestrić nema bicikl, pa je Okiju oteo njegov. Priča se dalje razvija ka tragičnom vrhuncu, kada srpska paravojna grupa izbacuje Petrita i njegovu porodicu iz kuće, govoreći im da se ne osvrću ili će umrijeti. Ali to nije obična priča o dobrim i lošim momcima. To je studija o osjećaju krivice, o zločinima iz prošlosti koji progone odraslog Petrita kada godinama kasnije naiđe na bicikl, možda upravo onaj koji su im nekada oteli. Film će biti prikazan na festivalu Tribeca.
Još jedan igrani film koji je privukao dosta pažnje u bivšoj Jugoslaviji je Smrt u Sarajevu. Radnja filma se odigrava 28. juna 2014, na dan kada je bosanska prestonica obilježavala stogodišnjicu atentata na Franca Ferdinanda, što je bio povod za Prvi svjetski rat. Ova tragikomedija koju je režirao Denis Tanović, dobitnik Oskara 2001. za bosanski film Ničija zemlja, odvija se u nekada ikoničnom sarajevskom hotelu Holiday Inn. Na krovu hotela TV reporterka Vedrana uživo intervjuiše Gavrila Principa, potomka atentatora. Razgovaraju o tome koga bi Gavrilo Princip danas ubio, svađaju se o ratovima devedesetih godina, a u razmjeni optužbi Princip podsjeća da su za vrijeme rata u Sarajevu ubijani nevini Srbi, što je činjenica koja se u Sarajevu uglavnom ignoriše i gotovo je nepoznata izvan regiona. U jednoj od soba hotela francuski glumac vježba dramatični govor za predstavu Hotel Evropa, dramu koju je napisao francuski filozof Bernard-Henri Lévy o „smrti Evrope“, dok čovjek iz obezbjeđenja koji ga posmatra preko skrivene kamere šmrče kokain sa telefona baš u trenutku kad ga poziva žena da mu zvoca o kupovini novog kauča za koji nemaju novca. U međuvremenu direktor hotela Omer obilazi zgradu i pokušava da spriječi štrajk radnika koji nisu primili platu dva mjeseca.
Ovo je također film pravljen za publiku na Balkanu, koji jasno pokazuje koliko su stanovnici Bosne još zaglavljeni u prošlosti, a njihovi lideri nesposobni da stvore bolju budućnost. „Toliko smo glupi da je to smješno“, jada se Vedrana Principu pred neočekivani klimaks filma, u govoru sa kojim se mogu identifikovati svi stanovnici regiona. „Umjesto da se uzajamno pomažemo, činimo sve da jedni drugima uništimo život.“
Po mnogo čemu to bi mogao biti moto za čitav Balkan. Dvadeset jednu godinu poslije rata u Bosni i Hrvatskoj i gotovo 17 godina poslije rata na Kosovu, region se dosta promjenio, u mnogo čemu nabolje. Ne prođe gotovo nijedan dan a da se regionalni lideri ili njihovi ministri ne sastanu da razgovaraju o problemima, putovanje unutar regiona je olakšano, često za to nije potreban ni pasoš, a i poslovna saradnja između susjeda je intenzivna. Ipak, balkanski lideri bi mogli učiniti mnogo više na rješavanju problema i posljedica brutalnih sukoba iz prošlosti koja još nije odložena u historiju. Ponekad se čini da nisu sposobni ili da nisu zainteresovani da to učine, a presude kao što je presuda Karadžiću pružaju priliku bosanskim i srpskim liderima da ponovo udare u nacionalističke bubnjeve i podsjete glasače da moraju glasati za njih, inače će se neprijatelji vratiti.
Odluka o Šešeljovom oslobađanju izazvala je složenije reakcije, naročito u Srbiji, gdje su sadašnji predsjednik i premijer – prije nego što su ga izdali, kako bi rekao Šešelj – bili u vrhu njegove stranke. Premijer se u međuvremenu odrekao ciljeva iz ekstremne nacionalističke prošlosti. Ali predsjednik Nikolić je nedavno odlikovao sudanskog predsjednika Omara al-Bašira, koga Međunarodni krivični sud tereti za ratne zločine i genocid u Darfuru.
Slika regiona je dosta mračna, a prijeti mu još jedna utvara. U Srbiji i Hrvatskoj u modi je revizionizam. Prošlog jula pokrenut je postupak za rehabilitaciju Milana Nedića, srpskog kvislinškog premijera za vrijeme nacističke okupacije. Novi ministar kulture u Hrvatskoj ne krije svoje divljenje za genocidnu ustašku Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je postojala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jevrejska zajednica u Hrvatskoj je objavila da će bojkotovati godišnju komemoraciju u logoru smrti u Jasenovcu, uz obrazloženje da to čini zato što vlada toleriše revidiranje ustaške prošlosti. U tom duhu je 4. aprila premijerno prikazan novi hrvatski dokumentarni film o Jasenovcu, o kojem se novi ministar kulture izrazio veoma pohvalno.
Neuspjeh poslijeratnog jugoslovenskog komunističkog režima da se suoči s mračnom prošlošću ostavio je prostor za bujanje revizionističkih ambicija kada je režim jednom izgubio represivnu moć. To je jedan od razloga zašto su krajem osamdesetih i početkom devedesetih nacionalisti uspjeli da raspale vatre sukoba iz prošlosti i mobilišu nezadovoljnike da bi osvojili vlast. Knjige i filmovi o devedesetim godinama ne mogu uticati na politiku, ali u času kada sud UN-a privodi kraju svoju misiju, mogu nas podsjetiti da su mračne tendencije i dalje veoma žive. Neophodno je obračunati se s njima, ne samo zbog žrtava i ljudi koji danas žive u regionu, već i zbog budućih generacija, da se neumrla prošlost ne bi vraćala da otruje budućnost, kao što je već činila u ovom dijelu svijeta.
(The Bosnia Times, The New York Review of Books,Preveo Đorđe Tomić)
