NACIONAL
Kako su ustaški i četnički pokreti i njihova zločinačka
profašistička historijska uloga u Drugom svjetskom ratu bili nepobitni, e da bi
imali pandan hipotekama Srba i Hrvata, komunisti su postojanje Handžar divizije
koristili i kao profašističko-kvinslišku hipoteku za obračun sa Bošnjacima
FOTO: Đozo (arhiv)
Mnogi historičari smatraju da je krvavi rat u BiH od 1992.
do 1995. bio, zapravo, nastavak nesvršenog rata i klanja iz Drugog svjetskog
rata. Genocid koji se desio nad Bošnjacima razlikuje se od onog iz Drugog
svjetskog rata samo po tome što se dešavao pred kamerama. Iako je u Drugom
svjetskom ratu ubijen svaki osmi Bošnjak, i tako su proporcionalno Bošnjaci
bili drugi narod, odmah iza Jevreja, po broju žrtava u Drugom svjetskom ratu,
zločin nad Bošnjacima je prešućen. Hiljade bošnjačkih civila zaklanih četničkom
i ustaškom kamom nikada nije sahranjeno. Stotinama utamničenih u ustaške logore
nikakva spomena nema. Nigdje spomenika, nigdje otkopane masovne grobnice itd.
Skoro da se može reći da će rat u BiH i otpočeti onoga
trenutka kad je klanjana prva masovna dženaza u Foči, koju je organizirala
novoosnovana Stranka demokratske akcije. Dakle, kad se obznanila pedeset godina
čuvana istina o zlodjelima srpskih, četničkih jedinica, stigla je odmazda!
Kako su ustaški i četnički pokreti i njihova zločinačka
profašistička historijska uloga u Drugom svjetskom ratu bili nepobitni, e da bi
imali pandan hipotekama Srba i Hrvata, komunisti su postojanje Handžar divizije
koristili i kao profašističko-kvinslišku hipoteku za obračun sa Bošnjacima.
Posebno sa njihovom vjerskom inteligencijom.
I dok su osamdesetih godina prošloga stoljeća, u bujici nacionalizma
jugoslovenskih naroda, reinkarnirale ustaške i četničke ideje, veličao kult
Draže Mihajlovića i Ante Pavelića, pojavile istoimene stranke, ikonografija,
simboli, pozdravi, pjesme, davale imena ulica i gradili spomenici „herojima”
koljačima, nigdje niti jedan spomenik, niti jedno ime kao heroja pripadnika
„Handžar divizije”, niti jedna pjesma, niti jedan afirmativni članak, nije se
pojavio u bošnjačkom narodu. Dodamo li tome činjenice da je obznanjeno
odlikovanje Bijele kuće Draži Mihajloviću, da je diljem Evrope, SAD-a,
Australije i Kanade, u srpskoj u hrvatskoj dijaspori cijelo vrijeme djelovalo
desetine udruženja i organizacija koje su njegovale i veličale ustašku i četničku ideologiju, ta
da su to liberalni demokratski zapadni režimi tolerirali, tretirali pa i
podržavali kao antikomunističko djelovanje, a da nigdje u tim zemljama nije
bilo niti jednog sličnog udruženja koje je veličalo kult „Handžar divizje”,
onda je sasvim jasno koliko je najveća bošnjačka hipoteka predimenzionirana i
suvisla. I još uvijek i u samoj BiH među Hrvatima se slavi kult ustaštva, ulice
nose imena ustaških zločinaca, kao i među Srbima, gdje legalno djeluje
organizacija „Ravnogorskog pokreta” i legalno se grade spomenici Draži
Mihajloviću Čiči.
Pamflet “Parergon”
Zato ima prava poplava sajtova, tekstova i knjiga, posebno
sa srpskim i izraelskim prefiksom u imenu, koje zlonamjerno propagandistički
govore o“Handžar diviziji.” Čitaocima su dostupne četiri knjige objavljene na
južnoslavenskim jezicima iz kojih se, sa različitih aspekata, može prilično
pouzdano dobiti protret i uvid u nastanak, djelovanje i historijsku ulogu
Handžar divizije. To su knjige Derviša Sušića, Parergon, objavljena u Sarajevu
1980; Ženi Lebel, Hadž- Amin i Berlin, objavljena u Beogradu 1993, Zije Sulejmanpašića,
13. SS divizija Handžar – istine i laži, objavljena u Zagrebu 2000., i Mirka D.
Grmeka i Louise L. Lambrichsea,
Buntovnici iz Villefranchea, u
prijevodu objavljena u Sarajevu 2005. godine. Mnogi autori se pozivaju i
pohvalno govore o knjizi Georgea Leprea, Himmler’s Bosnian Division,
objavljenoj u SAD 1997. godine.
Parergon je objavio i kao feljton u Oslobođenju uz mjesec
ramazan 1979. radi obračuna sa islamskom inteligencijom. Napisan je na osnovu
tajnih dosijea i obavještajnih podataka koje je posjedovala Državna bezbjednost
(DB) SFRJ. Navodno je korumpirajuća građa iz policijskih izvora bila ponudila
samom Meši Selimoviću da napiše knjigu, što je on odbio. Zbog toga je pod
pritiskom UDB-e bio prisiljen napustiti Sarajevo i preseliti se u Beograd.
Feljton o historijskoj ulozi Islamske zajednice, odnosno pojedinaca iz vrhova
IZ-e, trebao je komunistima poslužiti za obračun sa „klerinacionalizmom” u
„muslimanskim redovima.”Sam povod tom obračunu sa islamskom inteligencijom bila
je knjiga Muhameda Hadžijahića “Islam i Muslimani u BiH”, izdatoj 1977. u
Sarajevu. U dodatku knjige objavljene su tzv. El- Hidajine rezolucije muslimana
iz 1941. godine. Te razolucije su osudile ustaške zločine nad Srbima u BiH i
ocijenjene su kao prvi i jedini glas protiv fašizma u Evropi u to vrijeme.
El-Hidaja je bilo udruženje islamskih vjerskih službenika, na čijem su čelu
bila dva najznamenitija alima – islamska učenjaka u prošlom stoljeću. To su
Mehmed Handžić i Kasim Dobrača. Mehmed Handžić je umro 1944. godine u bolnici
nakon operacije slijepog crijeva. Sumnja se da je ubijen. Neki sumnjaju da su
ga ubile ustaše upravo iz osvete zbog pisanja spomenutih rezolucija. Drugi,
više mladomuslimanski krugovi, pak tvrde da su ga ubili komunisti.
Kasim Dobrača je još bio živ u vrijeme objavljivanja
feljtona Parergon. Na taj pamflet reagirao je Prepord, list IZ-e, kojeg je
uređivao Husein Đozo. Zbog toga je cijela redakcija Preporoda smijenjena. Đozo
je bio najpriznatiji islamski mislilac u BiH u drugoj polovici prošloga stoljeća.
Ali, on je kao mladić bio tabor imam u Handžar diviziji.
I Kasim Dobrača i Husein Đozo su bili osuđeni od
komunističkog režima na dugogodišnje zatvorske kazne.
Pod naslovom «Otpočelo suđenje grupi narodnih izdajnika na
čelu sa Kasimom Dobračom», Oslobođenje od 19. septembra, petak, 1947. g.,
počinje svoje izvješće sa jednog od najmonstruoznijih političkih procesa
muslimanskoj inteligenciji u BiH. Oslobođenje od 26. septembra (opet petak),
donosi naslov «Izrečena presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom».
Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je predsjedavao
Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Musatafa Vilović, osuđeni su: Kasim Dobrača na
15, Derviš Korkut na 8, Dr. Kasim Turković na 4, Dr. Jusuf Tanović na 4, Mahmut
Traljić na 10, (ova peterica su osuđena i na konfiskaciju cjelokupne imovine),
Abdulah Dervišević na 6, Mustafa Hebović 7, Ibrahim Karalić 10, Hasan Avdić 3,
Hasan Ljevaković 5, Muharem Alihodžić na 2 godine i 10 mjeseci, Osman Hasanović
na 3 godine i 6 mjeseci zatvora. U izvješću se navodi da je izricanju presude
prisustvovala «velika masa građana».
Iz samih naslova Oslobođenja
može se dobiti uvid zašto su
optuženi i kako im je suđeno.»Izdajnici su iskorištavali vakufske ustanove i
vjerske obrede za zločinački rad protiv naroda i države», «Optuženi su priznali
da su radili špijunažu za neprijatelja naše države»,
«Povjerenici Dobračine prevratničke organizacije bili su
pomagači ustaško-četničkih bandita»,
«Prevratnička organizacija bila je povezana sa agentima strane špijunaže», «Prevratnička
organizacija radila je za račun potpaljivača rata – naglasio je javni tužilac,
tražeći strogu kaznu za optužene». Iako se u izvješćima sa suđenja ne spominje
handžar divizija, jer nijedan osuđenik nije bio njegov pripadnik, po naslovima
se vidi na šta je tužitelj aludirao.
Očekivalo se da će
Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti
osuđen na smrt. Zašto Dobrača nije osuđen na smrt?
U septembru 1947. desilo se ustoličenje reisul- uleme h.
Ibrahim efendije Fejića, to je bio prvi reis u bivšoj Jugoslaviji, i upravo se
tih dana završavalo suđenje Kasim efendiji Dobrači. Očekivalo se da će Dobrača,
kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Novi reisul-
ulema namjeravao je posjetiti ugledne političare i zahvaliti im na ukazanom
povjerenju i izboru. Prvu posjetu najavio je Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem
ministru prosvjete.
Na sastanku sa Čolakovićem reis Fejić spomenuo je Dobraču.
Čolaković je rekao kako je sudstvo nezavisno i kako je teško zauzimati se za nekoga
ko je okrivljen da je rušio državu.
Slijedeća reisova posjeta bila je Avdi Humi, tadašnjem
predsjedniku Skupštine BiH, a reisovom zemljaku, jer su obojica bili iz
Mostara.
Avdo Humo je saopćio reisu: «Uspio si u svom zauzimanju –
Dobrača neće biti osuđen na smrt!»
Ugušeno islamsko proljeće
Povodom 15. godina od smrti Huseina Đoze, na FIN-u je održan
naučni skup posvećen njemu. Tim povodom u Ljiljanu je objavljen tekst u kojem
se „istražuje politička pozadina kompromitacije Huseina Đoze, najvećeg islamologa
druge polovine dvadesetog stoljeća.”
„U Informaciji Centra službi državne bezbjednosti Sarajevo,
koju su 26. januara, 1973. godine sačinila dvojica radnika SDB-a E.A. i F. J.,
iznesen je “plan rada po obradama za 1973. godinu” koji se odnosio na
muslimanske intelektualce. U Informaciji su imena vodećih muslimanskih
intelektualaca: pisca Alije Nametka, alima Kasima Dobrače, akademika Muhameda
Filipovića, inžinjera Omera Behmena, profesora Rusmira Mahmutćehajića,
profesora Huseina Đoze i mnogih drugih. Husein Đozo vođen je pod šifrom “Bistrik” skupa sa grupom lica,
muslimanskih intelektualaca, koji su stanovali na Bistriku, odnosno radili u
Gazi Husrev-begovoj biblioteci koja se nalazi u podnožju Bistrika. “Ova obrada
će imati prioritet u radu, jer je prema današnjim obavještenjima pružila
dovoljno podataka koji nam govore da efikasnim prodorom u djelatnost ove grupe
hvatamo centralna pitanja vezana za neprijateljsku djelatnost ove grupe ili kako bi bar razbili djelatnost ove grupe
i na taj način je pasivizirali.” U Informaciji dalje se kao operativne radnje
predviđaju informativni razgovori sa licima koja su vezana za ovu grupu, akcije
prisluškivanja na poslu i u stanu šifrirane kao “Leopard” i “Morava”, kontrola
pošte svim licima koja se vode pod obradom. “Izvršiti pripreme za razgovor sa
Đozom, a zatim raditi na potpunoj kompromitaciji Đoze (podvukao N.L.).”
Prilikom otvorenja seoske novosagrađene džamije u Poriču kod
Bugojna (23. septembra, 1979.), prema tradiciji Bošnjaka, priređen je mevlud. U
ime Islamske zajednice govore su održali reisul-ulema Naim efendija Hadžiabdić,
Husein efendija Đozo, kao vjersko-prosvjetni referent Starješinstva IZ u
Jugoslaviji, i beogradski muftija Hamdija efendija Jusufspahić. Muftija
Jusufspahić rođen je u selu Zanesovći nedaleko od Poriča. On je kritizirao i
tek objavljenu knjigu Derviša Sušića Parergon koja Islamsku zajednicu tretira
kao instituciju koja kolaborira sa fašistima. Đozo je svoj govor počeo
riječima: “Braćo, muslimani.” Parergon je ocijenio kao „zabijanja trna u zdravu
nogu” muslimanima!
Prema pisanju Oslobođenja od 29. oktobra, 1979., petsto
mještana sela Poriče, gdje je živjelo i tridesetak procenata Srba, “željno su
očekivali bilten kojeg je sačinila Mjesna konferencija SSRN”. Bilten je
sadržavao osude inkriminiranih govora Jusufspahića i Đoze. U harangu se
uključuje Oslobođenje sa tekstom naslovljenim “Šta se stere iza vjere”.
Potpisali su ga Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić, radilice Hrvoja Ištuka, šefa
komunističkog agitpropa. Pored teksta o ovom slučaju, Oslobođenje je na istoj
stranici objavilo predgovor Parergonu kojeg ja napisao dr. Fuad Muhić, kao
odgovor na kritike islamskih informativnih novina Preporod na ovu knjigu.
Iste jeseni Tito dolazi u vilu Koprivnica kod Bugojna, gdje
će se odmarati dvadesetak dana. Njega je u vili posjetila republička delegacija
BiH na čelu sa Raifom Dizdarevićem, predsjednikom Predsjedništva SRBiH. Dio
govora kojeg je Tito održao republičkom rukovodstvu BiH odnosio se i na Huseina
Đozu, odnosno na“slučaj Poriče”. “Zato je dobro što ste sada preduzeli oštre
mjere protiv podrivačke aktivnosti nekih klerikalnih krugova. Takve pokušaje
treba u korijenu spriječiti, ako je potrebno i oštrim mjerama. Na tome vam ne
može niko zamjeriti.” Tri godine poslije ove Titove prijetnje i medijskog
linča, od srčanog udara, Husein Đozo je preminuo.
(The Bosnia Times, N. L.)
