Piše: Johanna Ross, thebosniatimes.ba
Ukrajina je ”zamalo članica EU-a” i ”zamalo članica NATO-a”, nedavno je to ponosno proglasio predsjednik Zelensky. Riječ ”zamalo” ovdje je relevantna, jer je sedam godina nakon revolucije na Majdanu Ukrajina još uvijek nestandardna demokracija i daleko je od postizanja osnovnih demokratskih standarda potrebnih za ulazak u bilo koji od ovih blokova.
Zaista, Ukrajina je ”zamalo” u toliko smisla te riječi. Sam predsjednik ”skoro” govori ukrajinski (ruski mu je materinji jezik). Ukrajina je ”gotovo” pouzdan geopolitički partner za Europu i SAD. Ono što je najvažnije, zemlja je ”gotovo” demokracija, ali nažalost nema slobodu govora i jezična prava koja bi imala liberalna država.
Zapravo, od Majdanske revolucije 2014. godine, udara kojeg je podržao Zapad i u kojem je srušena Janukovičeva vlada, Ukrajina je pala pod tamni oblak. Daleko od svijetle, pozitivne europske budućnosti koju su obećali zagovornici Majdana, Ukrajina je bila natopljena etničkim sukobima, jer su vlasti pokušale derusificirati zemlju i izbrisati svaki trag Rusije.
Oni koji se protive Majdanskoj revoluciji 2013. predvidjeli su da će se to dogoditi. U to vrijeme počele su se širiti glasine da će ukrajinski nacionalisti ugroziti prava etničkih Rusa, a posebno njihovo pravo da govore na svom materinjem jeziku, ali Zapad ove strahove nije priznao, pa su u zapadnim medijima ostali neprijavljeni. Umjesto toga, izvještaji o neonacistima u Ukrajini i ekstremnom nacionalizmu odbačeni su kao ruska propaganda. No, činjenice se ne mogu zanemariti, a ostaje činjenica da je 2019. donesen zakon koji prisiljava sve građane Ukrajine da govore ukrajinski, unatoč tome što je trećina Ukrajinaca izjavila da im je ruski materinji jezik.
Ovo suzbijanje govornika ruskog jezika upravo je vrsta etnokulturnog čišćenja koja je izazvala narod Krima i istočne Ukrajine na ustanak protiv ukrajinskih vlasti, što je dovelo do ponovnog ujedinjenja Krima s Rusijom i formiranja takozvane Donjecke i Luganske Narodne Republike. Nije da se to uopće prepoznaje na Zapadu, koji je inzistirao i ustraje na tome da je samo Rusija kriva za etničke i teritorijalne podjele, koje su se dogodile od puča. Najstarija strategija u knjizi, taktika ”podijeli pa vladaj”, bila je vrlo učinkovita u Ukrajini, a kao i obično sa zapadnim vanjskopolitičkim intervencijama, obični ljudi ovih okupiranih nacija pate od geopolitičkih igara usmjerenih od onih sa sjedištem u Washingtonu.
Pa ipak, unatoč svim velikim idejama za Ukrajinu koje su zapadni političari godinama obećavali, zemlja se nastavlja raspadati i padati u ponor ekonomske recesije i društvenih previranja. Umjesto da dobije snažnu podršku SAD-a i EU-a, postala je sve izoliranija, osobito nakon uspješnog summita Putin-Biden. Vojno nagomilavanje u istočnoj Ukrajini u svibnju ranije ove godine, što je izazvalo Rusiju na okupljanje svojih snaga uz granicu, bilo je pravi ispit koliko je Washington spreman ići za odbranu Ukrajine: gotovo nimalo.
Ovu promjenu stava dodatno je naglasila promijenjena retorika SAD-a o Sjevernom toku 2, a nedavno i posjet Angele Merkel Moskvi i Kijevu. Ogorčena od strane ukrajinskih medija, Angela Merkel sada je postala nešto poput bêtenoire za Zelenskog jer, po običaju, slijedi nacionalni interes Njemačke dovršetkom Sjevernog toka 2. Mnogi u antiruskom komentatoru kritizirali su pozitivan susret Merkel s Putinom, neki ističu da nije samo posjetila Rusiju prije Ukrajine, već i ne planira prihvatiti pozive Kijeva na proslavu Dana neovisnosti Ukrajine niti prisustvovati događaju Krimske platforme koji se održao u ponedjeljak (skup čiji je cilj ponovno ujedinjenje Krima s Ukrajinom).
Ako je Kijev sumnjao u prirodu privrženosti Washingtona Ukrajini, sve što treba učiniti je pogledati način na koji je posljednjih dana Washington napustio Afganistan. Kad stanje postane neodrživo, SAD, poput svakog korporacijskog diva, zatvara trgovinu. Čak i nakon 20 godina borbe i lijepih riječi o pretvaranju Afganistana u cvjetajuću demokraciju, kada im to više nije odgovaralo, Amerikanci su naglo okrenuli leđa zemlji i brojnim građanima koji su s njima surađivali. To ne sluti na dobro Ukrajini kao vazalnoj državi SAD -a.
Trenutni položaj Ukrajine je neodrživ. Prosperitetna, optimistična, slobodna, demokratska zemlja ne može se graditi na etničkoj podjeli, rusofobiji, fašizmu i sloganu ”smrt neprijatelju”. Čišćenje proruskih političara, gašenje opozicionih medija, ispitivanje umjetnika od strane sigurnosnih službi, sve su to znakovi da je zemlja zaključana u autoritarnom režimu, koji SAD podržavaju. Pa ipak, samo tako, Ukrajina bi također mogla biti napuštena u trenu, poput Afganistana, ostavljena zakopana pod hrpom ruševina koje su SAD pomogle stvoriti. Proći će neko vrijeme, ali jedina nada Ukrajine je prihvatiti zajedničko kulturno naslijeđe s Rusijom i priznati prava svojih građana koji govore ruski kako bi razriješili građanski rat. Može odbaciti svoje povijesne veze s Rusijom, ali nacija koja niječe svoju prošlost nema budućnost.
(TBT)
