Piše: Richard Haass, thebosniatimes.ba
Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je pobjegao iz zemlje. Njegova vlada se srušila kad su talibanski borci ušli u Kabul. Dvije decenija američkog prisustva u Afganistanu otišle su u vjetar za nekoliko nedjelja. Kako je dotle došlo?
Američka politička klasa decenijama je neumorno i bezobzirno intervenirala u zemljama čiji je narod prezirala. I ovog puta pomogli su joj lahkovjerni američki masovni mediji, koji listom svaljuju krivicu za pobjedu talibana na neiskorjenjivu korupciju u Afganistanu.
Postoje ratovi iz nužde – kao što su, na primjer, Drugi svjetski rat i Zalivski rat 1990-91 – kad se pribjegava vojnoj sili zato što se procjenjuje da je to najbolji, a često i jedini način da se zaštite vitalni nacionalni interesi. Postoje i ratovi koji se vode po odluci – kao što su, na primjer, Vijetnamski rat i Irački ratovi 2003 – kad neka zemlja polazi u rat iako njeni vitalni interesi nisu ugroženi i iako je mogla pribjeći drugim, nevojnim sredstvima da bi ostvarila svoje ciljeve. Izgleda da sad postoje i povlačenja po odluci, kad vlada povlači vojsku koju je mogla ostaviti na terenu. Razlog nije to što je misija uspješno obavljena, ni to što je vojno prisustvo postalo neodrživo, ni to što vlada domaćina smatra da ono više nije poželjno. Nijedan od tih uvjeta nije postojao u situaciji u kojoj su se našle Sjedinjene Države u Afganistanu na početku mandata Joea Bidena. Povlačenje je stvar odluke, a kao što je često slučaj i u ratovima koji se vode po odluci, ishod bi mogao biti tragičan. Američki vojnici su prvi put otišli u Afganistan prije dvadeset godina da se bore zajedno s avganistanskim plemenima koja su pokušavala svrgnuti talibansku vlast. Razlog za slanje američke vojske u Afganistan je bio to što su talibani pružili utočište Al Kaidi, terorističkoj grupi odgovornoj za napade 11. septembra 2001, u kojima su Sjedinjene Države izgubile 3000 ljudi. Talibani su uskoro bili najureni, ali su mnogi njihovi čelnici pobjegli u Pakistan, gdje su se s vremenom oporavili, ojačali i nastavili borbu protiv avganistanske vlade. Kako su rasle ambicije Sjedinjenih Država u Afganistanu, broj američkih vojnika u toj zemlji se postepeno povećavao – u jednom trenutku tokom mandata Baracka Obame bilo ih je više od 110.000. I troškovi su bili ogromni: dvije hiljade milijardi dolara i bezmalo 2.500 američkih života, više od 1.100 života koalicionih partnera, kao i oko 70.000 afganistanskih vojnih žrtava i oko 50.000 civilnih. Rezultati su, međutim, bili skromni: mada je izabrana avganistanska vlada (jedina u historiji Avganistana) kontrolirala velike gradove, nikad nije čvrsto držala vlast u rukama i talibani su ubrzo zauzeli mnoge male gradove i sela. Američka intervencija u Avganistanu bila je klasičan slučaj preobražavanja ograničenog rata iz nužde, započetog 2001, u veoma skup rat po odluci. U vrijeme kad je Biden postao predsjednik, pretjerano angažiranje bilo je prošlost. Broj američkih vojnika u Afganistanu pao je na oko 3.000, a njihova uloga uglavnom je bila ograničena na obuku i savjetovanje avganistanskih snaga. Od februara 2020. nijedan američki vojnik nije poginuo u borbama na avganistanskom tlu. Skromno američko prisustvo bilo je podrška za 8.500 vojnika iz savezničkih zemalja, kao i vojni i psihološki oslonac za avganistansku vladu.
U Sjedinjenim Državama Afganistan je prilično izblijedio kao tema. Na izborima 2020. Amerikanci nisu imali tu zemlju na umu i nisu protestirali na ulicama zbog američke politike prema njoj. Poslije 20 godina Sjedinjene Države su konačno našle dobru mjeru ograničenog angažiranja, srazmjernu svojim ciljevima. Prisustvo američkih trupa ne bi dovelo do vojne pobjede ili mira, ali bi spriječilo pad vlade koja je, koliko god bila nesavršena, daleko bolja od alternative koja je sad preuzela vlast. U spoljnoj politici ponekad nije važno šta možeš postići, već šta možeš izbjeći. Tako je bilo u Afganistanu.
Ali američka politika se nije tim rukovodila. Biden je postupao na osnovu scenarija naslijeđenog od administracije Donalda Trumpa; njegov prethodnik je u februaru 2020. potpisao sporazum s talibanima (afganistanska vlada je bila izostavljena iz pregovora) kojim je kao krajnji rok za povlačenje američkih trupa utvrđen 21. maj 2021. Sporazum nije obavezivao talibane da se razoružaju i obustave borbena dejstva; tražio je od njih samo to da ne pružaju utočište terorističkim grupama na avganistanskoj teritoriji. To nije bio mirovni sporazum, već pakt koji je obezbijedio smokvin list, štaviše prilično tanak, za američko povlačenje. Bidenova administracija je poštovala taj duboko pogrešan sporazum u svemu osim u jednoj stvari: rok za potpuno američko vojno povlačenje produžen je za malo više od tri mjeseca. Biden je odbacio svaki plan koji bi mogao vezati povlačenje američke vojske za uvjete na terenu ili dodatne talibanske aktivnosti. Strahujući od pogoršanja sigurnosnih uvjeta i od pritiska da preduzme nepopularan korak ponovnog većeg angažiranja vojske, Biden je prosto povukao sve američke vojnike. Kao što se često predviđalo, odnos snaga se odmah dramatično promijenio: talibani su stekli veliku moć, a afganistanska vlada, malodušna poslije najavljenog (a zatim i ostvarenog) odlaska američke vojske, ostala je bespomoćna. S talibanima koji imaju kontrolu nad cijelim Afganistanom, odmazde, tlačenje žena i djevojaka i rijeka izbjeglica bezmalo su izvjesni. Sprječavanje terorističkih grupa da se vrate u zemlju pokazat će se težim bez prisustva na terenu. S vremenom bi se mogla pojaviti i opasnost da talibani prošire svoju vlast na dobar dio Pakistana. U tom slučaju, teško bi bilo previdjeti ironiju: talibani su dovoljno ojačali da vode rat upravo zato što im je Pakistan godinama pružao utočište. Sad je moguće da će, u modernoj verziji Frankenštajna, Afganistan postati utočište za prenošenje rata u Pakistan – što bi bio košmaran scenario s obzirom na slabost Pakistana, njegovo veliko stanovništvo, nuklearni arsenal i historiju rata s Indijom.
Žurno i loše planirano američko povlačenje možda neće ostaviti dovoljno vremena za evakuaciju onih Afganistanaca koji su sad u opasnosti zato što su radili s američkim i afganistanskim vlastima. Pored lokalnih posljedica, bijedna slika strateškog i moralnog poraza Sjedinjenih Država dat će još veću težinu pitanjima o njihovoj pouzdanosti među prijateljima i neprijateljima širom svijeta.
Bidena su nedavno pitali da li se kaje zbog odluke da povuče američku vojsku iz Afganistana. Odgovorio je da se ne kaje. A trebalo bi.
(TBT, Project Syndicate)
