Piše: Robin Wright, thebosnitimes.ba
Historija će svakako sačuvati taj do apsurda loše tempirani tvit. U ponedjeljak, 9. avgusta, američka ambasada u Kabulu postavila je pitanje za svojih 400.000 pratilaca: „Danas, na #MirovniPonedjeljak, želimo čuti vas. Šta biste vi poručili pregovaračkim stranama u Dohi, šta su vaše nade za politički sporazum? #MirZaAvganistan“. U ovoj poruci se ogleda sva zabluda američke politike. Dok Talibani u naletu preuzimaju zemlju, grad za gradom, iluzorno je gajiti očekivanja da će diplomatija biti uspješna godinu dana od početka ubrzo prekinutih pregovora pod američkim patronatom u Kataru. Do četvrtka je afganistanska vlada kontrolirala samo tri veća grada. Predsjednik Joe Biden, lider najmoćnije države svijeta, najavio je slanje 3.000 američkih vojnika u Afganistan kao pomoć u izvlačenju više stotina svojih diplomata i drugog osoblja iz ambasade. Do nedjelje je već sve bilo gotovo. Predsjednik Ashraf Ghani pobjegao je iz zemlje, njegova vlada je pala, a afganistanske sigurnosne snage koje je obučavala Amerika naprosto su nestale dok su Talibani ulazili u glavni grad. Pošto je napustilo tvrđavu američke ambasade, osoblje je bilo prinuđeno sjediti u skloništu na aerodromu i čekati evakuaciju. Završena je dvije decenije duga, pogrešna američka avantura u Afganistanu. Za Amerikance, Afganistan djeluje pomalo – a možda i odviše – kao traćenje vremena vrijedno milijardi dolara. S druge strane, Afganistanci su ostavljeni na cjedilu.
Nije ovo samo epski poraz Sjedinjenih Država. Pad Kabula može biti znak kraja ere globalne američke moći. Tokom 1940-ih, SAD je pokrenuo Veliko spašavanje, akciju pomoći oslobađanja zapadne Evrope od moćne ratne mašinerije nacista. Zatim su iskoristile svoju ogromnu kopnenu, pomorsku i zračnu silu da bi porazile japansko carstvo u istočnoj Aziji. Nekih 80 godina kasnije, aktuelni poduhvat SAD-a mogao bi se nazvati Veliko povlačenje – pred naoružanim bandama bez ikakve moći u zraku, bez značajnih oklopnih i artiljerijskih snaga, iz jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta.
To je sad već obeshrabrujući američki obrazac, još od 1970-ih. Slike koje su se dijelile po društvenim medijima u nedjelju, koje porede prošlost i sadašnjost, budile su bolna sjećanja. Na jednoj se vidi gomila očajnih ljudi koji pokušavaju da se preko merdevina popnu na krov zgrade pored američke ambasade u Sajgonu, ne bi li se te 1975. domogli jednog od posljednjih helikoptera vojske Fordove administracije koji odatle polijeće. Na drugoj je helikopter činuk iznad američke ambasade u Kabulu ovih dana. „Ovo očigledno nije Sajgon“, probao je da nas uvjeri državni sekretar Antony Blinken. Nije uspio. Ima i drugih sličnih epizoda. Reganova administracija je 1984. povukla američke marince iz mirovne misije u Beirutu, pošto je bombaš samoubica iz ćelije-zametka budućeg Hezbolaha ubio više od 240 ljudi – što je najveći gubitak marinaca u jednom incidentu od Drugog svjetskog rata. SAD se 2011. povukao iz Iraka, što je otvorilo prostor za ISIL. Ponavljanje pogrešnih računica izazov je za osnovnu politiku Washingtona, kao i za američku vojnu strategiju i obavještajne kapacitete. Zašto niko nije predvidio ovu nesreću – ili bilo koju od prethodnih? Zašto povlačenje nije bolje isplanirano? Zašto je država prepuštena bivšem neprijatelju? Ovo je nečasni kraj.
Svijet danas smatra da su Sjedinjene Države izgubile „rat protiv terora“ koji je pokrenuo George Bush mlađi, uprkos činjenici da je za kampanju mobiliziran NATO u prvom angažmanu izvan Evrope i sjeverne Amerike, za koju je 136 zemalja osigurao različite oblike vojne asistencije, dok su američke trupe angažirane u ofanzivnim operacijama bile stacionirane na tlu 23 države. Pokazalo se da su moćna sredstva i taktike SAD-a nedovoljni za volju i izdržljivost Talibana i njihovih pakistanskih saveznika. Na duge staze, ispalo je da rakete i letilice nisu bile u stanju savladati pokret od 60.000 boraca, u zemlji ne većoj od Texasa.
Mnoge posljedice osjećat će se dugo poslije povlačenja SAD-a. Na prvom mjestu je činjenica da je džihadizam dobio ključnu bitku protiv demokratije. Zapad je vjerovao da svojim oružjem i velikodušnim dijeljenjem pomoći može poraziti tvrdu liniju ideologije sa jakim lokalnim uporištem. Talibani će vjerovatno opet uvesti šerijatski zakon. Afganistan će, gotovo izvjesno, opet postati utočište za militante sličnih ideja, bilo da su članovi Al Kaide ili drugih grupacija u potrazi za skloništem i sponzorima. Bit će to mračna perspektiva za obilježavanje 20. godišnjice napada od 11. septembra. Od 2001. Al Kaida, ISIL i drugi džihadski ekstremisti proširili su se na svih šest naseljenih kontinenata. Prošlog mjeseca, Sjedinjene Države su sankcionirale ogranak ISIL-a čak u Mozambiku, bivšoj portugalskoj koloniji na jugu Afrike gde je gotovo 60 odsto stanovništva kršćansko.
Drugo, i Afganistan i Irak su dokaz da Amerika ne može da za deceniju ili dvije izgradi društvo, ni da stvori armiju ni iz čega, naročito u zemljama sa tankom srednjom klasom i još manjim udjelom obrazovanih. Za to su potrebne generacije. Premalo ljudi ima znanje i iskustvo za potpuno nov način života, štagod željeli u principu. Etničke i sektaške podjele ometaju pokušaje za istovremeni zaokret politike, društva i ekonomije. Sjedinjene Države su potrošile 83 milijarde dolara na obuku i opremanje afganistanske vojske od oko 300.000 ljudi – više nego četiri puta brojnije od talibanske milicije. „Ova vojska i policija su svakog dana izuzetno djelotvorne u borbi protiv pobunjenika“, rekao je 2013. novinarima Mark Milley, aktuelni predsjednik zajedničkog generalštaba. Pa ipak, do marta ove godine, kada sam posljednji put boravila u Kabulu, Talibani su već stavili pod kontrolu pola države. Od maja do sredine avgusta preuzeli su i drugu polovinu, najvećim dijelom samo za posljednjih nedjelju dana. Još koliko prošlog mjeseca, Biden je rekao da ima povjerenja u „kapacitet afganistanske vojske, jer je bolje obučena, bolje opremljena i sposobnija za ratovanje“. Na kraju su Talibani praktično ušetali u Kabul i predsjedničku palatu.
Treće, posljednje spuštanje zastave na američkoj ambasadi u nedjelju simbol je duboko oslabljene američke pozicije u svijetu. Kompleks ambasade čije je proširenje, prije samo pet godina, koštalo gotovo 800 miliona dolara, prekrio je dim dok su dokumentacija i oprema užurbano uništavani. Washington će teško opet uspjeti mobilizirati svoje saveznike za nove poduhvate, bilo da je riječ o širokoj i jedinstvenoj alijansi, jednoj od najvećih u svjetskoj historiji, koja je formirana u Afganistanu posijle 11. septembra, ili nekoj labavoj, na brzinu sklepanoj „koaliciji voljnih“ za rat u Iraku. Sjedinjene Države su još uvijek dominantna sila na Zapadu, ali uglavnom po navici. Nema mnogo drugih sila ili lidera da ponude alternativu. Teško je pretpostaviti kako će Sjedinjene Države u skorijoj budućnosti uspjeti obnoviti svoju reputaciju i uticaj.
Veliko povlačenje SAD-a u najmanju je ruku ponižavajuće poput povlačenja Sovjetskog Saveza 1989, koje je doprinijelo kraju sovjetske imperije i komunističke vladavine. Sjedinjene Države su u Afganistanu bile prisutne duplo duže, a potrošile su daleko više para. Procjenjuje se da su Sovjeti, tokom prvih sedam od deset godina okupacije ove planinske zemlje, potrošili oko 50 milijardi dolara. Istina, SAD je ulagao u stvaranje bogatog civilnog društva, obrazovanje djevojčica i nezavisne medije. Organizirao je demokratske izbore ne samo jednom i nadgledao prenos vlasti. Prema podacima organizacije Human Rights Watch, 37 odsto afganistanskih djevojčica danas umije čitati. Komercijalna televizija emitirala je 18 sezona „Afganistanske zvijezde“, takmičenja u pjevanju nalik „Američkom idolu“. Zahra Elham, 20-godišnja pripadnica afganistanske manjine Hazara, 2019. bila je prva žena na pobjedničkom postolju. Danas Afganistanci koji su se oslanjali na podršku SAD-a očajnički traže način da pobjegnu iz zemlje dok je Talibani preuzimaju. Žene su ponovo navukle svoje plave burke. Prizori Amerikanaca koji odlaze helikopterima liče na marš sovjetskih trupa preko Mosta prijateljstva 15. februara 1989. iz Afganistana u SSSR. Obje velike sile povukle su se kao gubitnici, podvijenog repa, ostavljajući za sobom haos.
Povlačenje iz Afganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048. Najduži američki rat biće mnogo duži nego što je bilo ko pretpostavljao prije dvije decenije. Prema podacima projekta „Cijena rata“ Univerziteta Brown, umrlo je 47.000 civila. Više od 2.400 bilo je američko vojno osoblje, a blizu 4.000 osoblje pod ugovorom.
Prvi put sam u Afganistanu bila 1999, dok su još Talibani bili na vlasti. Sjećam se vožnje razrovanim putevima iz Pakistana do Kabula, kroz veličanstveni klanac Kajber i utvrđena uporišta narko bosova duž granice. Nikada neću zaboraviti prva svjedočanstva represivnog talibanskog režima – žene bez muževa, udovice, nisu smjele da se pojavljuju u javnom prostoru, pa su njihova djeca radila na ulicama afganistanskih gradova kako bi ih izdržavala; ostalo je samo sjećanje, jer su audio i video kasete oduzimane na kontrolnim punktovima. Ponovo sam došla sa državnim sekretarom Colinom Powellom, prilikom njegove prve posjete poslije pada Talibana. Bilo je nade da će se nešto promijeniti, čak i kada su šanse bile male sa novim korumpiranim vladarima. Od tada sam se vraćala nekoliko puta, posljednji put u martu s generalom Kennethom McKENZIEJEM mlađim, šefom centralne komande, koji sada nadgleda posljednje vojne operacije SAD-a. U nedjelju, dok je Amerika brisala tragove svog prisustva u žurbi da napusti Afganistan, pitala sam se da li je sve bilo uzalud. S kakvim će se posljedicama Amerika suočavati narednih decenija zbog svoje propale kampanje u Afganistanu? Odgovore još ne naslućujemo.
(TBT, The New Yorker)
