Bosanska rediteljka Nejra Latić-Hulusić doživjela je neprijatnu situaciju, kada joj je na kompleksu panonskih jezera u Tuzli zabranjeno kupanje u burkiniju. Prema stavu uprave ovog javnog preduzeća, to je na snazi, kako kažu, iz higijenskih razloga.
ONDULIRATI, PA KUPATI…
Svoje iskustvo, vidno razočarana Latić-Hulusić široj bosanskoj javnosti prepričala je putem društvene mreže Facebook, između ostalog, navodeći da joj je tokom protekle nedjelje službena osoba kompleksa panonskih jezera u Tuzli naredila da izađe iz vode jer se kupala u burkiniju. Kako je dodala, u vodi je bila s pokrivačem za kosu, koje je, dalje navodi, bez problema koristila u najelitnijim hotelskim bazenima u svijetu.
U svom postu ona je navela i da je prilikom ulaska u kompleks od osoba zaduženih na ulaznoj kapiji takođe dobila informaciju da je od ove godine dozvoljeno kupanje u burkiniju.
Međutim, to su negirali iz uprave Javnog komunalnog preduzeća Pannonica, koji su se oglasili shodno brojnim reakcijama na javno obraćanje Nejre Latić-Hulusić.
Iz Pannonice kažu da na njihovim jezerima nije dozvoljeno kupanje u odjeći ili kupaćoj opremi koja nije u skladu s propisanom, što je navedeno u izvodu iz pravilnika o kućnom redu o propisanoj opremi za kupanje gostiju, koji je vidno istaknut na sve tri ulazne kapije.
“Nije bitna istina, već ono što se smatra istinom”, tvrdio je Henry Kissinger u 20. stoljeću, dok je Edgar Allan Poe, popularni pisac i kolumnista iz 19. stoljeća primijetio da “ne treba vjerovati ništa što čujete i samo pola onoga što vidite”; ta pouka je uvijek vrijedna, ali ona nosi dvostruko veću težinu u doba pandemija i političkih kriza.
CRVENI MIZOGINIK
Ako bi se držali ovih pouka u pokušaju razumijevanja gore navedenog slučaja trebali bismo imati u vidu dvije stvari. A to su činjenica da je Tuzla bastion SDP-a u kojem načelničku fukciju već sedmi mandat obnaša Jasmin Imamović, te da je Tuzla zavičaj reisul- uleme Huseina ef. Kavazovića. Tako bi se Tuzla mogla tretirati kao paradigma poratne bošnjačke nacionalne raspolućenosti. Nigdje kao u Tuzli nisu suprostvaljenje dvije ideolatrijske ideologije koje se politički iscrpljuju kroz dvije rigidne političke opcije. Jednu predvode upravo Jasmin Imamović (SDP), i njegovog dojučerašnji saborac iz SDP-a, Enver Bijedić (Socijaldemokrati BiH), a drugu Salko Zildžić (SDA) i Mirsad Kukić Kuko (PDA). Pored ideoloških rigidno lijevih, odnosno rigidno desnih stavova, sve njih skupa povezuje isti kriminogen odnos prema vlasti, jer iza svih njih stoje kriminalističke istrage i afere teške desetine miliona maraka.
Ipak, Imamović ima najveću politiku težinu jer je jedan od najozbiljnijih pretendenata da preuzme lidersku poziciju u SDP-u nakon aktuelnog predsjednika Nermina Nikšića.
Imamović je tipični primjer neokomunističkog visprenog autokrate koji pod krinkom multikulturalnosti i suživota, kao političke zaostavštine titoizma, terorizira grad Tuzlu i upravlja resursima ovog grada na isti način kao već bivši načelnici nekih sarajevskih općina poput Nedžada Koldže ili Senahida Memića. Osim što je uticajan on spada u enormno bogate ljude, vjerovatno je najbogatiji funkcioner u SDP-u.
Kolumnisti tuzlanskih portala njegovu vladavinu nazivaju „crvenim terorom“. Njegovi stavovi podsjećaju na poglede pokojnog Seada Fetahagića koji se hvalio da „iftari sa čvarcima“ i da se „pokrivene muslimanke trebaju ondulirati“. Nije problem samo u tome što se Tuzlaci ne mogu kutarisati ovog „crvenog mizoginika“ sa islamofobičnim pogledima, koliki je problem u tome da niko iz vrha SDP-a u ovim njegovim problematičnim stavovima ne vidi ništa sporno i opasno po bosanske muslimane. Zato se niko iz SDP-a nije ogradio, a kamoli osudio ponašanje Imamovićevih „crevnih munidra“ na gradskom jezeru Panonika.
(TBT, Tima za analitiku)
