KOLUMNA
Zanimljivo je, na primjer, da Alija
Izetbegović, koji je u vrijeme Bogićevićevog angažmana u Predsjedništvu SFRJ
bio predsjednik Predsjedništva BiH, nikad nije našao za potrebno da o tim
dešavanjima, čak i neformalno, razgovara sa Bogićevićem. Ni tada, ni u ratu, ni
nakon rata – nikada! Veliko je pitanje zašto je to bilo tako
Piše: Vlastimir Mijović, thebosniatimes.ba
Ovako nam je, kako nam je. Bosna i
Hercegovina je samostalna, nezavisna, međunarodno priznata država. No, na
papiru je puno bolja nego u stvarnom životu.
Ratne posljedice još su vidljive na gotovo
svakom koraku. Nacionalna nesloga je vidno izražena, sa elementima mržnje.
Rukovodstva su posvađana i podijeljena po etničkoj pripadnosti. Ekonomija je na
koljenima, siromaštvo uzima maha. Ko zna koliko građana živi sa narušenim
mentalnim, duhovnim zdravljem, posebno oni koji su ratovali ili su bili žrtve
torture u periodu od 1992. do 1995. godine.
Ovako je kako je, ali je moglo biti i – još
lošije! Vidimo to kad se traka odvrti unatrag, u 1991. godinu, u njene
martovske dane (12., 14. i 15.). Tada je u Beogradu održana sjednica Vrhovne
komande Oružanih snaga SFRJ (sastavljena od osam članova Predsjedništva BiH i
generala Kadijevića, Adžića i Broveta, kao članova Štaba Vrhovne komande JNA).
Na prijedlog generala tada je trebala biti donijeta odluka o zavođenju
vanrednog stanja u Jugoslaviji i povećanju borbene gotovosti JNA.
Iza tog opisa predložene odluke, međutim,
stajala je namjera da se u Jugoslaviji izvede vojni udar, da se uspostavi vojna
uprava i da se praktično pokrene vojna intervencija Miloševićeve velikosrpske
klike. Njen krajnji cilj je bio da, ogromnim potencijalom tadašnje JNA,
podjarmi kompletnu Jugoslaviju te da se potom, na teritorijama koje je kao
“svoje” odredila Miloševićeva politika, stvori tzv. velika Srbija.
Ovo je bio najlakši način da Slobodan
Milošević i njegovi sljedbenici ostvare svoje ciljeve. No, nije prošlo.
Ispriječio se, svojim poznatim NE, tada 38-godišnji bosanski Srbin, član
Predsjedništva iz Bosne i Hercegovine – Bogić Bogićević. Zaludno su, kako smo
saznavali iz kasnijih memoara, pokretane akcije “lomljenja Bosanca”. Nije
slomljen – ostao je pri svom principijelnom, antiratnom stavu.
Mnogo se zna o ovim događajima, ali
kompletna istina nije ni približno dostupna javnosti. Obzirom da jedino
Bogićević i Tupurkovski nisu objavili svoje memoarske knjige o ovim događajima,
ostalo je još mnogo toga da se ispriča. Hoće li se ispričati, ko zna?
U vrijeme kad su se pomenuti događaji
dešavali, postojala je izvan miloševićevske teritorije spoznaja da je Bogić
Bogićević svojim NE spriječio pokretanje vojne intervencije JNA, sa ciljem
povlačenja granica tzv. velike Srbije. Srpska politika, međutim, nije bila
jedina koja zbog toga nije bila sretna. Izgleda da je Bogićević pomrsio tajnovite
račune i nekim drugim političkim krugovima, među njima i u Bosni i Hercegovini.
Zanimljivo je, na primjer, da Alija
Izetbegović, koji je u vrijeme Bogićevićevog angažmana u Predsjedništvu SFRJ
bio predsjednik Predsjedništva BiH, nikad nije našao za potrebno da o tim
dešavanjima, čak i neformalno, razgovara sa Bogićevićem. Ni tada, ni u ratu, ni
nakon rata – nikada! Veliko je pitanje zašto je to bilo tako, jer je
Bogićevićevo martovsko NE najviše štitilo upravo Bosnu i Hercegovinu, njenu
okupaciju i cijepanje.
Ko zna da li ćemo ikad saznati zašto je to
bilo tako, jer Bogićević spada u onu vrstu ljudi koji svoju istinu ne bi
saopštavao javnosti bez mogućnosti drugoga, u ovom slučaju Izetbegovića, da
iznese svoje razloge. A prvi predsjednik Predsjedništva BiH, kao što znamo,
nije među živima.
Zna se, međutim, da tu nešto nije štimalo,
odnosno da rukovodstvo SDA nije bilo baš oduševljeno Bogićevićevim odbijanjem
odluke o zavođenju vojne uprave u tadašnjoj Jugoslaviji. Jedino što je dostupno
javnosti, a o tome govori, bar izokola, to je izjava jednog od osnivača i
čelnih ljudi SDA, Izetbegovićevog ličnog prijatelja Omera Behmena. On je, nakon
rata, u jednom javnom obraćanju kazao “da bi Bogićevića trebalo suditi u Hagu”!
Zašto?
Ostaje, nažalost, jedino da nagađamo, s
manje ili više tačnosti, šta je Behmena potaknulo na takvu ocjenu. Da li je on
svojim NE pomrsio i neke planove muslimanskih (bošnjačkih) političkih krugova u
BiH, koji su u stvaranju tzv. velike Srbije, kojom bi bio otkinut veći dio BiH,
vidjeli i svoju šansu za stvaranje toliko puta već pominjane muslimanske
“fildžan države”? Možda su o tome tada postojali i određeni dogovori.
Ako jesu, a znamo da ih je kasnije bilo
(1993. godine), onda je jasno zašto se Bogićević zamjerio Behmenu i njegovim političkim
istomišljenicima i prijateljima. Razumljiva je i njihova ljutnja, koja bi se
mogla nazvati i povrijeđenošću zbog toga što su, slabije od Bogićevića, uviđali
čemu je vodio taj pokušaj martovskog vojno-političkog puča. Da je on izveden,
ne bi bilo ni te “fildžan države” ni ove Bosne i Hercegovine. Jednim dijelom
bismo živjeli u sastavu Hrvatske, a drugim – znatno većim – pod okriljem
velikosrpske države. Narod koji bi pri tome pretrpio najveću štetu svakako bi
bio bošnjački.
Većina Bošnjaka i bosanskih patriota
svjesna je, nakon svih dešavanja, da bi epilog bio takav. Stoga i poštuju
Bogića Bogićevića i njegovo mudro, ali i iznimno hrabro glasanje iz marta 1991.
godine. BiH je u ratu ‘92-’95 teško iskrvarila. No, moglo je biti još puno
teže, sa znatno bolnijim posljedicama.
Utjehe nam mnogo ne znače, ali od istine ne
treba bježati: Bogićevićev martovski čin jedan je od najznačajnijih u novijoj
povijesti Bosne i Hercegovine, jedan od onih koji su pomogli da ona opstane sa
kakvim-takvim šansama da se jednom i potpuno, ponosno uspravi.
(The Bosnia Times, mijovic.net)