Rahmetli Husein ef. Đozo je smatrao da sredstva prikupljena od zekata i sadakatu-l-fitra prije svega treba koristiti za izgradnju islamskih obrazovnih institucija poput medresa i fakulteta islamskih nauka. Ovo pitanje je bilo glavni predmet Đozine fetve o zekatu, za koje Đozo nažalost nije uspio ponuditi bilo koje valjano šerijatsko rješenje koje bi bilo u skladu sa učenjem Hanefijske pravne škole kojoj je pripadao. Nažalost, Đozina fetva prije svega, se nije temeljila ni na jednoj metodologiji bilo koje priznate škole Islamskog prava. Đozo se u odbrani svoje fetve poziva na nepostojeći konsenzus sve uleme i svih mezheba što je gotovo za ne povjerovati. Do dana današnjeg niko iz Islamske Zajednice nije dovodio u pitanje šerijatsku valjanost ove fetve. Zašto?
Fond fi sebilillah i gradnja Islamskih obrazovnih institucija
Učenje Rashida Ridaa bit će presudno za Husein ef. Đozu kod pronalaženja rješenja kako doći do materijalnih sredstava za izgradnju medrese i fakulteta islamskih nauka tokom bivše Jugoslavije. Među osam vrsta osoba koje mogu primiti zekat, sedma kategorija (fi sebilillah) za Rashid Ridaa je bila najprikladnija za ovu potrebu. “Izraz fi sebilillah obuhvaća sve opće potrebe zajednice. Rashid Rida, tumačeći ovaj izraz u svome poznatom Tefsiru veli,”Davanje na Božjem putu (fi sebilillah) zna znači davanje za opšte potrebe koje čine osnovu društvene i vjerske zajednice.i davanje za opšte potrebe koje čine osnovu društvene i vjerske zajednice..”1
U svojoj daljnjoj prezentaciji stavova Rashida Ridaa u svezi sa zekatom, , Đozo u svojoj fetvi navodi da “Ovdje prema Reshid Ridaau, naročito dolazi u obzir osnivanje bolnica, izgradnja puteva, željeznica, ratne mornarice, avijacije utvrđenja, itd. ‘U naše vrijeme”, veli on dalje, “najpotrebnije je sadekatu-l-fitr i zekat davati u svrhu školovanja i pripremanja ljudi koji će tumačiti i objašnjavati istinu Islama. Tu na prvom mjestu dolazi izdržavanje vjerskih zavoda.’”2 U odbrani svog stava vezanog za zekat, u svojoj fetvi Đozo će samo još navesti Sejjida Sabika i njegovo dijelo „Fikh Ul-Sunnah“ citirajući ga sljedećim riječima, “Od svega što se troši na Božijem putu, najvažnije je u naše doba ono što se ulaže u pripremanje kadra i koji će u muslimanskim zemljama preko organiziranih udruženja širiti Islam. U to svakako spada izdržavanje škole za izučavanje vjerskih kao i drugih znanosti koje su potrebne u životu čovjeka i društva.”
Đozo je smatrao da kako država i društvo brinu o siromašnima nema potrebe da se bilo šta odvaja iz fonda zekata za njih. Stoga prema Đozi ,“Fond fukare, siromaha, mogao bi se isto tako iskljuciti, jer je brigu socijalne skrbi preuzela drzava i društvo. Danas kod nas postoji veliki broj socijalnih ustanova koje vode brigu o nezbrinutima i siromšnima. Fond za opce potrebe zajednice (fi sebilillah) ostaje, kako se vidi, jedino kao aktuelan i prioritentan danas.”
Konačno, odluka u vezi sa fondom fisabilillah te finansiranja vjerskog obrazovanja bila je donijeta od strane Vrhovnog islamskog starješinstva i Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ po osnovu koje finansiranje vjerskog obrazovanja je postalo prioritetno. Ono što je u svemu ovome za ne povjerovati jeste pitanje, na čemu se temeljilo toliko veliko samopouzdanje Hussein ef. Đoze kada je u pitanju šeriatsko opravdanje ove odluke kada je rekao sljedeće, “Ne znamo što bi ko mogao ovdje prigovoriti i sta bi ovdje moglo biti nejasno. Svakome je poznato da se zekat i sadekatu-l-fitr mogu dati u svrhu izdržavanja islamskih ustanova. U tome nema niti može biti bilo ikakve sumnje. Na tom stanovištvu stoje sva ulema i svi mezhebi.” Međutim nijedna klasična sunitska škola islamskog prava (na osnovu fi sebilillah -na Božijem putu) ne dozvoljava gradnju medresa iz fonda sredstava prikupljenih of zekata.
Hanefijski pogled
Što se tiče korisnika zekata koji potpadaju pod kategoriju onih koji su na Allahovom putu, dva najprominentnija studenta Imama Ebu Hanife (neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njime) razišli su se kod značenja ko podpada pod osobu koja je na Allahovom putu. Prema poznatom klasičnom dijelu iz Hanefijskog mezheba „Al-Hidaje“, osoba koja je na Allahovom putu je ona koja je postala siromašna nakon učešća u bitci, prema Abu Jusufu (Bog ga blagoslovio), jer je to implikacija izraza u njegovom nekvalificiranom značenju. Prema Muhammedu (Bog ga blagoslovio), on je osoba koja je postala siromašna nakon hadždža. Izvještava se da je osoba darovala svoju kamilu na Božjem putu. Božiji Poslanik (Bog ga blagoslovio i podario mu mir) naredio mu je da obezbijedi jahaću životinju za hadžije. Prema našem mišljenju, zekat se ne daje bogatim ratnicima, jer su korisnici fuqara (siromašni ljudi).
S obzirom na gore navedeno, vrlo je jasno da se zekat može davati isključivo siromašnoj osobi, jer je bogata osoba dužna dati zekat. Granica razgraničenja između siromašne i bogate osobe kada je zekat u pitanju je upravo nisab. te oni koji nemaju nisab smatraju se siromašnima, a oni koji ga imaju bogati su i dužni su platiti zekat. Nisab je minimalni iznos koji musliman mora imati tokom perioda od jedne godine kod sebe prije nego što bude obavezan platiti zekat.“Nije dozvoljeno plaćati zekat osobi koja posjeduje (bogatstvo jednako) nisabu, bez obzira na vrstu bogatstva. Osnova je da se bogatstvo zakonski određuje kroz nisab (standard za utvrđivanje postojanja bogatstva). Uvjet je da takvo bogatstvo premašuje primarne potrebe, a rast bogatstva uvjet za obavezu plaćanja (zekata).”7
Malikijski pogled
Što se tiče težnje (da se bude) na Allahovom putu, (Imam) Malik je rekao da se to odnosi na slučajeve džihada ili boravka na straži muslimanske granice. To je bilo i mišljenje Abu Hanīfe. Drugi pravnici rekli su da ova kategorija uključuje (siromašne) hodočasnike (hadžije) i one koji obave umru. Al- Šafi'ī je rekao da je on borac koji je blizu izvora ṣadaqe. Blizina izvora zekata bila je propisana jer većina njih nije dozvolila da se ṣadaqa prenosi sa jednog mjesta na drugo, osim na osnovu potrebe.
Šafijski pogled
Imam Gazali u svom poznatom dijelu „Oživljavanje vjerskih nauka“ (Iḥyā′ ‘Ulūm al-Dīn) u dijelu koji je posvećen zekatu između ostalog kaže: “Sedma grupa odgovara borcima (na Allahovom putu), koji nisu upisani u registar povjerenika. Treba im platiti dio (iz fonda zekata), iako su bogati, kao sredstvo pomoći u njihovoj borbi.”
Hambelijski pogled
Poput Šafija, Hanbelije ograničavaju pojam fi sabil Allah dobrovoljnim borcima koji ne primaju redovne plaće ili primaju manje od onoga što im je dovoljno, čak i ako su bogati. Uz borce su uključeni i graničari. U knjizi „Ghayat al Muntaha“ – krajni cilj navodi se da Imam može kupiti konje od sredstava sakupljenih od zekata i dati ih borcima, čak ukoliko borac plaća zekat.
Zaključak
U Suri Al-Tevba, Ajet 60 nalazimo zapovijed Alaha Dželešanuhu kojim se samo kategorijama može platiti zekat. Časni Ajet započinje sa اَ نﱠم ِإ (ovdje prevedeno kao “samo”) što jasno određuje ko samo može biti primalac zekata. Nije moguće sada proširivati listu primaoca kada su oni časnim ajetom strogo definirani.
Đozina fetva takođe proturječi glavnoj svrsi zašto je Uzvišeni Allah propisao muslimanima da plaćaju zekat, a to je svakako zaštita i materijalna pomoć siromašnih i onih koji su u potrebi.
Prema općem principu kojeg se drže sve sunitske škole islamskog prava primalac zekata mora da bude ljudsko biće, a nikako pravno, ili da se odnosi na bilo kakav matrijalni objekat, nije ispoštovan od strane rahmetli Husseina ef. Đoze.
Rahmetli Hussein Đozo je smatrao da sredstva prikupljena od zekata i sadakata-ul- fitra prije svega treba koristiti za izgradnju islamskih obrazovnih institucija poput madrese i fakulteta islamskih znanosti. Časni Poslanik, s.a.w.s., je reako: „Zekat nije ništa drugo nego prljavština koja dolazi od imovine ljudi.” Pitanje koje se neizbježno nameće je kako se može dozvoliti finansiranje izgradnje islamskih obrazovnih institucija nečim što je Poslanik, s.a.w.s., proglasio nečistim.
IZVORI:
1 Husein Đozo, Fetve I. (Sarajevo: El-Kalem, 2006), 132 2 Ibid.,
6 al- Marghīnānī Burhān al-Dīn al-Farghānī and Nyazee Imran Ahsan Khan, Al-Hidāyah: the Guidance: a Classical Manuscript of H̥anafī Law, vol. 1 (Bristol: Amal Press, 2006), 290. 7 Ibid, 294 8 Averroes, Nyazee Imran Ahsan Khan, and Mohammed A. Rauf, The Distinguished Jurist's Primer: a Translation of Bidāyat Al-Mujtahid (Reading: Garnet, 2006), 321
9 Ghazzālī and Sharīf Muḥammad Mahdī, Revival of Religion's Sciences = Ihya’ Ulum Ad-Din = Iḥyāʼ ʻulūm Al-dīn, vol. 1 (Beirut, Lebanon: Dar Al-Kotob Al-ilmiyah, 2011), 426. 10 Yūsuf Karmī Marʻī ibn, Aḥmad Ḥujāwī Mūsá ibn, and Aḥmad, Ibn al-Najjār, Taqī al-Dīn Muḥammad ibn, Ghāyat Al-muntahá fī Al-Jamʻ Bayna Al-Iqnāʻ Wa-Al-Muntahá, vol. 1 (al-Riyāḍ: al-Muʼassasah al-Saʻīdīyah, 1981), 312
(TBT, Autor: Dr. Sejo Sušić)
