Politička historija u Bosni i Hercegovini nakon rata pamti pad SDA i uspon Harisa Silajdžića, da bi se potom u politički ćitab ubilježio stravičan pad njegove stranke SBiH koja prestaje biti meritorna u vlasti. Potom, pad SDP-a BiH 2014. godine, nakon koalicije sa SDA, da bi posljednji pad doživio DF, koji se ne može spasiti kao ni SBiH. Crni scenarij raspada DF-a nagnao je Željka Komšića da potraži alternativne solucije za političko preživljavanje i još jedan mandat u Predsjedništvu BiH. No, svi navedeni usponi i padovi dešavali su se nakon participiranja stranaka u vlasti i konačnog rezultata na Općim izborima. Shodno tome, Platforma za progres Mirsada Hadžikadića ponijet će titulu jedine stranke koja se raspala prije nego je i zaživjela u pozicionim klupama.
IKSIĆI KOJIMA JE PREKRIŽEN BOGIĆEVIĆ
Podsjetimo, Platforma za progres prvo ozbiljno osipanje doživljava u Mostaru odlaskom cijelog odbora, ali delikatnu unutarstranačku polemiku s epilogom napuštanja članova imala je u Tuzlanskom kantonu, dok će kulminaciju imati sa sabotažom Bogića Bogićevića u slučaju Željka Majstorovića za poziciju gradonačelnika Sarajeva. Hadžikadić je propustio postaviti ključno pitanje o odgovornosti, da li je SDP-ov Irfan Čengić kao jedan od glavnih koordinatora te stranke znao za iksiće i kružiće pri procesu biranja Bogića Bogićevića? Ukoliko nije, zašto je izbor kandidata SDP-a BiH Bogića Bogićevića povjeren političkom diletantu Čengiću pored drugih političara u toj stranci? Ukoliko je znao, zašto ništa nije poduzeo ili je i sam bio dio političke križaljke? Međutim, Hadžikadić ni sam nije pokazao upućenost u situaciju, tako je dopustio da se kola slome na PZP-u i time unazadio vlastitu stranku i oduzeo sebi bilo kakvu šansu za pozitivno pozicioniranje u javnosti.
Osim propasti sa Majstorovićem, PZP je ranije izgubila i vijećnika Mehmeda Karkelju u Novom Gradu Sarajevo. Njegovom rukom reizabrani Semir Efendić će, tada još u SDA, dobiti većinu za izbor svog Predsjedavajućeg vijeća. Ukoliko se svemu dodaju ranija osipanja u Gradačcu i Centru Sarajevo, PZP će se tako u osvit postojanja suočiti s činjenicom da su izgubili skoro pola izabranih vijećnika na lokalnim, daleko manje bitnim izborima za PZP.
Hadžikadić će nakon turbulencija shvatiti da mu je kandidatura za Predsjedništvo BiH ugrožena i krenuti srljati iz greške u grešku.
Komparativnu prednost u poimanju ove greške lako je vidjeti povratkom u nedaleku prošlost. Željko Komšić je već bio dio BH bloka kada se pojavila informacija u medijima da je SDP BiH spreman imati sva tri kandidata za Predsjedništvo BiH uz dogovor sa BH blokom. Stoga, Komšić poziva na novo ujedinjenje ljevice, a cijela trakavica iznijet će i prijedlog o gašenju dosadašnjih stranaka i stvaranje jedne nove. Komšić je u januaru 2018. godine već samostalno objavio kandidaturu bez dogovora sa SDP-om i Našom strankom. Ostatak su odradili mediji bliski Osmanu Mehmedagiću Osmici s neviđenim patriotskim desantom o raspadu države koji može zaustaviti samo Komšić. Za rezultat je Komšić postao dio Predsjedništva BiH i vratio uslugu „patriotama“, koalicijom sa SDA na svim nivoima.
Hadžikadić je očito tadašnja dešavanja prespavao ili je i sam dio patriotske koalicije vođene SDA. Naime, neobjašnjivo je kako Hadžikadić ne vidi identičan scenarij koji se desio njemu pred nosom. Komšić je najavio stoto po redu ujedinjenje građanštine, da bi potom kod probrane i pouzdane novinarke Emele Burdžović najavio pobjedu protiv Dragana Čovića. Drugim riječima, Komšić je već u maju 2021. godine najavio kandidaturu 2022. godine. Hadžikadić je o tome saznao iz medija, baš kao i SDP BiH 2018. godine. Možemo očekivati izjavu Komšića kako o kandidaturi nije bila upoznata ni njegova supruga. Hadžikadić je tako doveden pred svršen čin prije nego je i sam najavio svoju kandidaturu za Predsjedništvo BiH.
Da li je profesor, kako mu tepaju članovi PZP-a, i sam dio slagalice ili je u toj mjeri politički analfabeta nije presudno važno u ovom trenutku. Rezultat je isti, profesor je na svepatriotski građanski sastanak otišao s idejom da dobije podršku za kandidaturu, a vratio se sa kandidaturom Željka Komšića. S obzirom da će iza Komšića ponovo biti obavještajni novinari i njihove novinarke te SDA mašinerija, Hadžikadić o svemu neće imati priliku ni dati značajan sud osim u uvjetima kontroliranih intervjua. Završni dio operacije bilo je gostovanje kod, pogađate, Emele Burdžović na N1, gdje je Hadžikadić upitan da li uopće ima podršku svoje stranke. Drugim riječima, nakon Žurnala, Vijesti.ba, Oslobođenja i Slobodne Bosne, novi poligon Komšić je pronašao na N1 gdje je Hadžikadić imao priliku opisati vlastitu propast već u prvim minutama intervjua. Lider PZP je nemušto objašnjavao da članovi PZP istovremeno mogu biti i članovi drugih stranaka. Međutim, umjesto patosiranja kontradiktornih izjava Hadžikadića, vrlo zanimljivo, intervju se pretvorio u hvaljenje Komšića. Također, po dužnosti, Hadžikadić je hvalio Komšića, a novinarka u ime Komšića citatno hvalila Hadžikadića.
ANONIMNO ČLANSTVO PZP
Druga i podlija opcija jeste da Hadžikadić nije toliko neupućen, nego da stvari radi vrlo svjesno. Naime, osvojenih 50.000 glasova 2018. godine ga možda i nisu u toj mjeri zaslijepile, koliko račun da će njima onemogućiti pobjedu kandidatu SDP-a Denisu Bećiroviću, a koji je imao šanse pobijediti Džaferovića. Vrijedi spomenuti činjenicu da je o saradnji SDA sa PZP-om govorio upravo mladomuslimanski političar Edhem Bičakčić koji mora biti upućen u vezu Mirsada Hadžikadića i Islamske zajednice BiH u Americi. Još prije toga, Hadžikadić je izjavio za medije da je spreman i na koaliciju sa SDA, što je kasnije pokušavao demantirati. Ukoliko se Hadžikadić i ovaj put sprema kandidirati tek da bi otkinuo glasove protukandidatu SDA, tada njegovi potezi ujedinjenja sa pouzdanim SDA partnerom Željkom Komšićem nisu u toj mjeri naivni, ali će ugasiti i preostale ostatke njegove stranke.
To je i dovelo do neslaganja unutar PZP, pa je Hadžikadić već neko vrijeme izložen objedama, psovkama i uvredama koje o njemu šire ljudi iz najbližeg rukovodstva stranke. Hadžikadić je i tu pokazao političku nezrelost, pa je dopustio participiranje SBB-ovih otpadaka u vrhu svoje stranke. Drugim riječima, progresivne politike koje Hadžikadić reklamira na svojoj stranici, odmah pored dugmeta za doniranje KM-ova, narodnim masama kreiraju „prokušani“ SBB kadrovi.
Recentni potezi Hadžikadića obesmišljavaju i politike koje promovira, iako su one daleko od finaliziranog i konkretnog rješenja, nego su dio tek retorike lidera PZP-a, jer sa ujedinjenjem koje Hadžikadić ne želi nazvati ujedinjenjem, a Komšić želi i naziva, pokazuje da ova stranka nema nikakvu političku ideologiju, viziju i strategiju. Sumirano, Hadžikadić u izbore ulazi bez stranke, vizije, medija i podrške, kao stranka jednog lica.
Ipak, pobuna unutar PZP-a ne dolazi zbog antinacionalističkog opredjeljenja članstva. Motivi članstva koje je već bilo u nacionalističkim strankama i koje, kako i prvi čovjek navodi, istovremeno mogu biti članovi SDA, leži u vlastitom pozicioniranju potencijalnih kandidata. Anonimni članovi u PZP u daleko većoj zelenoj ljevici Željka Komšića ne bi ni došli u priliku da budu na listi. Interesno, članovi PZP-a nemaju ništa od koalicije sa ostalim strankama. Istovremeno, ta stranka postoji isključivo zbog imena Mirsada Hadžikadića i ukoliko nastavi tolerirati pobunu u vlastitim redovima pokazat će javnosti kako ne može voditi državu kada ne može dovesti u red ni vlastito članstvo.
(TBT, Tim za analitiku)
