Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike, koji kao miševi izlaze iz rupa, skidaju maske političke korektnosti i pokazuju svoje pravo lice. Oni žele vidjeti krv. Arapsku krv. Što više to bolje. Važno je da se proljeva arapska krv. Stambene zgrade u Gazi padaju kao kule od karata. Oni žele te ruševine, teror i razaranje.
Desetine ubijenih prvog dana, pola od toga žene i djeca, a oni nisu ni trepnuli. Oni žele još. Dok rijeke krvi ne poplave Gazu, ako je moguće i miroljubivi Lod, oni neće stati. Dok Palestinci ne budu na koljenima, dok se ne poklone do zemlje pred Izraelom i bezuvjetno mu se zauvijek predaju, oni neće biti zadovoljni. Oni već predugo žele tu nemoguću pobjedu. I nikada je neće dobiti.
Krvožedni se dijele na bezbjednjake i rasiste. Preplavili su TV studije i radio stanice, društvene mreže, generali, analitičari, stručnjaci – u ratu nema drugih sagovornika – i potiču nove okršaje, dalji rat ne znajući zašto. Jedino je važno da im se napijemo krvi.
Bezbjednjaci vole rat jer ga za njega vežu najlepša sjećanja. Ratova nikada dosta, moramo im pokazati koliko smo jaki. Ratovi u Gazi i Libanu nisu ništa postigli, niti su ih nečemu naučili. Ali oni su tu svoji na svome. Da su ih tada poslušali bilo bi više žrtava, ali pobjeda bi još tada bila naša. Ona nemoguća, koja se nikada neće dogoditi.
Kao fatamorgana u pustinji, pobjeda im izmiče čim joj se približe. Ta pobjeda ne može biti postignuta silom. Ali oni ne odustaju: udari i uništi, govore nam bivši generali ili oni koji su uvijek sanjali da to budu. TV voditelj Dani Kushmaro koji se nikad ne usuđuje da ima mišljenje o bilo čemu, sada naivno pita: „Zašto kuća Jahje Sinvara, lidera Hamasa, još uvijek nije uništena?“ Da slušaju njega, Sinvar više ne bi imao kuću, ženu, djecu, komšije, kao ni njegovi prethodnici – i već bismo pobijedili.
Naravno da bismo pobijedili. Od novinara Nahum Barnea („treba djelovati svom raspoloživom silom“), preko Roni Daniela („prestanite se čuditi takvim slikama“), do Amira Bohbota („tako se ne zadaje smrtonosni udarac“), svi oni su željni još akcije pravih muškaraca koji nikada ne plaču, čak ni noću. Sjede po padinama nad Gazom kao grupa podrške i navijaju da naše vojne snage ubiju što više civila i vojnika u tom zatvorenom getu.
Drugu grupu čine rasisti. „Dvoje Arapa je poginulo u Lodu od rakete koju je ispalio Hamas. To se zove poetska pravda… šteta što je samo dvoje“, oglasio se na twitteru Shimon Riklin, novinar Kanala 20 o pogibiji dvoje Izraelaca (ali arapskih državljana), oca i kćerke. „Zašto ne smanjimo dotok struje u Gazu na 10%? Neka sjede u mraku i pate. Neka žive u vrućini i pate, samo neka pate“. Ben Kaspit, takozvani novinar umjerenih stavova, vrisnuo je na imama iz Loda: „Pokazat ćemo vam ko je ovdje glavni. Niko ne smije paliti ništa jevrejsko u Izraelu.“
Gospodari Izraela opet pokazuju svoje ružno lice. Pokazuju ko je ovdje gazda i da ništa jevrejsko ne smije da se pali. I niko od nas ne smije noću da se budi sirenama. Država Jevreja, san star dvije hiljade godina. Samo pustite vojsku da već jednom pobijedi.
(TBT, Haaretz)
