KOLUMNA
(POSTHUMNO)
Čemu danas učimo
djecu? Da se smrt događa daleko od nas, u bolnicama, da ožalošćeni ne moraju da
prate sanduk do groba, da više ne viđamo mrtve. Ili ih, s druge strane, viđamo
konstantno...
Piše: Umberto
Eco, thebosnaitimes.ba
Magazin
Littéraire, mjesečnik iz Francuske, posvetio je nedavni broj jednoj temi: kako
se književnost odnosi prema temi smrti. Pročitao sam ga sa zanimanjem, ali na
kraju sam ostao razočaran. Neki od članaka možda su se dotakli ideja sa kojima
nisam bio upoznat, ali su na koncu samo ponavljali već poznatu poentu: da se,
zajedno sa obraćanjem ideji ljubavi, književnost uvijek obračunavala sa
konceptom smrti. Članci su navodili prisustvo smrti i u narativima iz prošlog
vijeka i pregotskoj literaturi, ali su mogli također da citiraju i grčku
mitologiju — možda Hektorovu smrt ili Andromahinu tugu — ili patnje žrtava u
mnogim srednjovjekovnim tekstovima. Da i ne govorimo o činjenici da historija
filozofije počinje sa premisom najfundamentalnijeg od svih silogizama:
“Svi ljudi su smrtni.”
Možda je problem
ukorijenjen u činjenici da ljudi danas čitaju manje knjiga nego što su to
činile prethodne generacije. Ali, šta god bio razlog, izgubili smo sposobnost
da se pomirimo sa smrću. Religije, mitologija i drevni rituali činili su smrt
možda ne manje strašnom, ali makar poznatijom. Kroz velike ceremonije sahrana,
kroz kuknjavu tužnih i kroz velike mise s rekvijemima, navikli smo se na
koncept smrti. Pripremile su nas za njega propovijedi o paklu, i sjećam se da
sam i kao dijete čitao dijelove “Pratioca mladih” koji su se bavili
smrću.
Taj tekst,
priručnik za molitve koji je uredio devetnaestovjekovni svećenik Don Bosko, bio
je podsjetnik da ne znamo gdje će nas i kada smrt uzeti — u krevetu, na poslu,
na ulici; sa moždanim udarom, groznicom, sa zemljotresom ili nečim potpuno
drugim. U tom trenutku osjetićemo kako nam se glava zamračuje, oči će nas
zaboljeti, jezik odebljati, vilice se zatvoriti, grudi će nam otežati, krv će
se zalediti, naše meso će se potrošiti, naše srce biće probodeno. Odatle i
potreba da se uvježbava ono što je Don Bosko nazvao “Vježbom za sretnu
smrt”:
“Kada mi
moja nepokretna stopala kažu da se moje bivstvovanje bliži kraju… Kada moje
utrnule ruke ne mogu više da te grle, o moje dobro raspeće, i uprkos svemu
dozvoliću ti da legneš na krevet mojih patnji… Kada su mi oči zamagljene i
prepadnute strahom od nadolazeće smrti… Kada moji blijedi obrazi izazovu
saosjećanje kod prolaznika, i kada moja kosa, vlažna od znoja, objavi bliskost
moja kraja… Kada moja mašta, preplavljena zastrašujućim fantazijama, uroni u
samrtni ropac… Kada izgubim moć da kontrolišem sva svoja čula… Milostivi
Isuse, smiluj se na mene.”
Neko bi mogao da
kaže da je ovo čisti sadizam. Ali čemu danas učimo djecu? Da se smrt događa
daleko od nas, u bolnicama, da ožalošćeni ne moraju da prate sanduk do groba,
da više ne viđamo mrtve. Ili ih, s druge strane, viđamo konstantno —
izudarane, upucane, dignute u vazduh; kako padaju na dno rijeke sa stopalima
utisnutim u beton; kako leže beživotni na trotoaru, kako im se glave kotrljaju
po putu. Ali to nismo mi i to nisu naši voljeni; to su samo glumci.
Smrt je spektakl
— i u filmovima i na televiziji, ali i u realnom životu. Proždiremo vesti o
mladoj djevojci koja je silovana i ubijena, proždiremo vesti o žrtvama
serijskog ubice. Ne želimo da vidimo izmučena tijela, jer bi nas to podsjetilo
na stvarne smrti. Umjesto toga, vidimo uplakane prijatelje kako donose cvijeće
na mesto zločina ili pale svijeće. Ili, još više sadistički, vidimo novinare
kako kucaju na vrata ožalošćene majke da je pitaju kako se “osjećala”
kada je čula da joj je kćerka ubijena. Smrt se prikazuje samo indirektno, kroz
slike prijateljstva i majčinskog bola, koje nas pogađaju manje.
Smrt je uglavnom
nestala iz našeg neposrednog horizonta iskustva. Posljedica toga je da će
većina nas biti mnogo uplašenija kada dođe vrijeme da se suočimo sa onim što
nam je bila sudbina od samog rođenja — sudbina s kojom su se mudriji ljudi
mirili cio svoj život.
(The Bosnia
Times)
