Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov iranski kolega Mohamed Džavad Zarif su stari znanci. Oni su se sastali već puno puta, na tim susretima na dnevnom redu su stari, dobro poznati problemi. I ovaj put će u Teheranu sigurno biti riječi o „incidentu“ u iranskom nuklearnom postrojenju Natanz.
Nakon što su prošle subote u tom postrojenju svečano u pogon puštene nove centrifuge za obogaćivanje urana, što je bilo svjesno kršenje sporazuma o atomskom programu Irana, u nedjelju su registrirani „problemi s električnom mrežom“ u Natanzu.
Zarif je u ponedjeljak u iranskom parlamentu rekao da se radilo o terorističkom činu i dodao da Izrael tako pokušava sabotirati nuklearna dostignuća Irana i pregovore o nuklearnom programu u Beču. I izraelski mediji poput javnog servisa Kana javili su da se radilo o kibernetičkom napadu Mossada.
„Incident” u Natanzu
Nuklearno postrojenje Natanz
I bez tog incidenta u Natanzu, nuklearni program Irana bi sigurno bio jedan od prioriteta Lavrovljeve diplomatske misije u Teheranu. Prošli tjedan su u Beču počeli novi pregovori o „obnovi“ atomskog sporazuma s Iranom. Iako se u istoj prostoriji tada ipak nisu našli predstavnici Irana i SAD-a, ostaje činjenica da se dvije strane već godinama nisu tako približile – i geografski i politički. Diplomatski napori oko sporazuma koji se službeno naziva JCPoA i pokušaji približavanja Teherana i Washingtona bude nadu u skori napredak.
Rusija je itekako zainteresirana za opstankom nuklearnog sporazuma. „Moskva je i predložila postupni povratak obiju strana s ciljem potpune primjene sporazuma”, kaže za DW David Jalilvand. “Taj prijedlog definira korake Irana i SAD-a na putu do potpune primjene atomskog sporazuma, i to od strane Washingtona i Teherana“, dodaje šef Orient Mattersa, savjetodavne tvrtke koja se specijalizirala na područje Bliskog istoka. Očekuje se da će se Lavrov u Teheranu založiti upravo za povratak obiju strana nuklearnom sporazumu. Ali to neće biti baš lako – pogotovo u kontekstu vjerojatnog napada na Natanz. Iranske konzervativne snage već traže napuštanje bečkih pregovora.
Pragmatičan odnos
Sovjetsko-iranski ugovor o prijateljstvu je potpisan prije skoro 100 godina. „Ali to je više pragmatičan odnos. Dvije strane slijede neke zajedničke interese, ali to nije strateški savez“, napominje Jalilvand.
Thomas Kunze, šef moskovskog ureda Zaklade Konrada Adenauera, tvrdi da je Iran za Rusiju jamac da na južnom „krilu“ neće biti etablirana američka uporišta. „Osim toga postoji zajednički interes Rusa i Iranaca u Siriji. I treća stvar: iranski sukob s SAD-om, ali i rivalitet s Turskom, Rusiji pomaže u održavanju balansa moći na Bliskom istoku”, kaže Kunze da DW.
Jedan od zajedničkih interesa je privreda. Američke sankcije su uništile iransku vanjsku trgovinu. Rusko-iranska robna razmjena je suprotno trendu pak porasla – za ukupno 25% u posljednje dvije godine. „Tu je pomoglo rusko iskustvo u kontekstu Venezuele, konkretno to znači kako se zaobilazi američki financijski sustav, gradi direktne bankovne veze kako bi se u bilateralnoj trgovini moglo koristiti i rublju”, objašnjava Jalilvand.
„Maksimalni pritisak”
Otkako je bivši američki predsjednik Donald Trump 2018. protivno ugovoru napustio nuklearni sporazum te pravom poplavom sankcija počeo voditi politiku „maksimalnog pritiska“ na Teheran, Iran se počeo sve više okretati partnerima na istoku. Koncem ožujka s Kinom je potpisan Ugovor o strateškom partnerstvu, spominju se gigantske svote, od oko 400 milijardi dolara koje Kina navodno u idućih 25 godina namjerava investirati u Iranu. Prije svega se radi o projektima iz sektora energetike, prometa i telekomunikacija. Zauzvrat bi Iran Kinezima trebao isporučivati naftu – po povlaštenim uvjetima. Spominje se i vojna suradnja. Jalilvand napominje da se radi za sada samo o retorici i velikim najavama – ali bez puno supstance.
Donald Trump
No, to je ionako samo jedna strana medalje. Iranci u praksi zapravo izbjegavaju ulazak u bilo kakva strateška partnerstva, kaže u intervjuu za DW Cornelius Adebahr. Ovaj stručnjak za Iran iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) pritom podsjeća na sadržaj Iranskog ustava: „A u njemu stoji da ne smije biti nikakve ovisnosti o stranim silama.” Teheran samo želi stvoriti alternativu, kaže on. Europa bi srednjoročno, ako naravno bude moguća trgovina, mogla postati svojevrsna „protuteža” prijetećoj kineskoj dominaciji, prognozira Adebahr. Teheran osim toga nije zaboravio da je Kina u prošlosti iskoristila više puta lošu pregovaračku poziciju Irana. A na koncu konca, kineski proizvodi u Iranu ne uživaju baš najbolji ugled, za razliku od europskih.
No, Teheran u političkom smislu ne očekuje puno od Europe, kritizira stručnjak DGAP-a. I napominje da je to posljedica razočaranja zbog činjenice da se Europljani nisu uspješnije suprotstavili američkim sankcijama.
(TBT, DW)
