ISLAMISTIKA
Nastanak mezheba logična posljedica nastojanja
da se Sunnet i Kur'an što autentičnije primjene ili realiziraju u određenom
vremenu i prostoru. Sam islam kao vjera i učenje u sebi sadrži, rekli bismo,
zrno iz koje su proklijala četiri mezheba
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Jezičko i terminološko značenje riječi mezheb
Riječ mezheb (izgovara se sa ”mehkim” z) u
arapskome jeziku ima veoma široko značenje. Između ostalog ona znači: način
(postupanja), postupak, mišljenje, nazor, pogled, vjerovanje, shvatanje,
učenje, vjera, sekta, teorija. Dakle, u pitanju je višeznačana riječ arapskoga
jezika. Neki učenjaci tvrde – npr. imam-i Gazali u djelu Mizanu l-‘amel
(Mjerilo djela) – da su tri osnovna značenja ove riječi: stav, metod poučavanja
i vjerovanje. Zato kada se ova riječ spominje u tekstovima njezino značenje
određuje kontekst, odn. potrebno je precizno naznačiti na koje značenje se
misli. Ovo bi bilo kratko objašnjenje riječi mezheb u njezinom jezičkom smislu.
U terminološkom smislu riječ mezheb označava jednu od pravnih (fikhskih) škola
unutar ehl-i sunnetskog vjerovanja. Zapravo, u bosanskome jeziku se u ovom značenju
poima i razumijeva riječ mezheb.
Jedna vjera – četiri mezheba
Odmah valja kazati da mezheb nije nikakva
”nova vjera”. Islam kao vjera je jedan, Kur'an Časni je jedan, ali
razumijevanje, prakticiranje i tumačenje vjere može biti različito. Ne različito
u temeljima, principima ili načelima, već u detaljima, pojedinostima i
sporednim pitanjima (npr. namaz je stroga islamska obaveza, ali načini na koji
se on može obaviti se razlikuju). Prije nego što navedemo neke od osnovnih
uzroka nastanka mezheba, podsjetimo se da muslimani ehl-i sunnetskog pravca
imaju četiri mezheba: hanefijski (kojem pripada apsolutna većina muslimana u
svijetu, možda čak i 80 odsto, među njima i Bošnjaci i ostali muslimani na
Balkanu, zatim većina Turaka, turski narodi Kavkaza i srednje Azije, muslimani
indijskog potkontinenta te većina Afganistanaca i Pakistanca), malikijski
(rasprostranjen u zemljama Sjeverne i Zapadne Afrike), šafijski (rasprostranjen
u Egiptu, Siriji, Jordanu, Palestini, Maleziji, Indoneziji) i hanbelijski (na
Arabijskom poluotoku).
Uzroci nastanka mezheba
Iako se o uzrocima nastanka mezheba unutar
islamskog učenja može naširoko govoriti, mi ćemo ovdje navesti neke od važniji
uzroka s nužnim objašnjenjima. Svaki od spomenutih mezheba nastao je na temelju
dubokih, preciznih i svestranih izučavanja prvo Kur'ana, a zatim Sunneta
Muhammeda, s.a.v.s., te ostalih izvora šeri'ata. Dakle, mezhebi su put ka
najbližem, najautentičnijem i najvjernijem slijeđenju Kur'ana i Sunneta koji su
iznašli velikani (mudžtehidi) ovog Ummeta: Ebu Hanife (u. 150/767.), Malik ibn
Enes (u. 179/796.), Muhammed ibn Idris eš-Šafi’ (u. 204/819.) i Ahmed ibn
Hanbel (u. 241/856.), a zatim njihov
utjecaj proširili i djelo nastavili njihovi najpoznatiji učenici.
Pravne praznine
Sasvim je razumljivo da Kur'an i Sunnet nisu
obuhvatili ili regulisali sve pojedinačne slučajeve i pitanja koja su
iskrsavala u vremenu sve većeg širenja islama u različite klimatske,
kultorološke, političke, ekonomske itd. sredine. Valjalo je, dakle, odgovoriti
na te tzv. pravne praznine, kao što i danas ima potreba da se iznađu pravna
mišljenja za mnoga životna pitanja. Na primjer, u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s.,
kao i u vrijeme osnivača mezheba, nije bilo transplantacije (presađivanja)
tjelesnih organa, animiranih filmova, vještačke oplodnje (ljudi i životinja) i
sl. O tome kakvo mišljenje treba zauzeti o nekom pitanju na temelju Kur'ana i
hadisa razlike su se javljale još kod plemenitih ashaba, kao i kod osnivača
pravnih škola ili današnje uleme. Te razlike su normalna stvar i one nisu uzrok
nikakvom sukobu ili povod za frakcije i cijepanje muslimanskog jedinstva.
Pravna sigurnost
Prema tome, mnogi problemi i pitanja koja je
sa sobom nosio burni ekonomski i politički život muslimana u drugom stoljeću po
Hidžri iziskivala su nova rješenja koja će odgovarati trenutnim prilikama, a
istovremneo biti vjerna duhu Kur'ana i hadisa, tj. osnovnim intencijama šeri'ata (mekasidu š-šeri'a).
Razmišljajući o tim pitanjima rani islamski učenjaci nudili su različite
odgovore, a da se ne bi izazvala pravna nesigurnost i izgubljenost u mnoštvu
različitih mišljenja pristupilo se sistematizaciji pravnih mišljenja, odn. to
je dovelo prvo do nastanka hanefijskog mezheba, a kasnije i ostalih mezheba.
Višeznačnost Kur'ana
Sljedeći uzrok nastanka mezheba jeste višeznačnost (polisemija) kur'anske leksike. Više
značenja jedne riječi dovela su i do većeg broja tumačenja, odn. jedan učenjak
odlučio se za jedno, a drugi za drugo značenje (Na primjer, riječ quru’, po
jednom svom leksičkom značenju može označavati čistotu, a po drugom značenju
hajz). Ta kur'anska višeznačnost predstavlja Božiju milost za ljude, jer ona, s
jedne strane, omogućava primjenu Kur'ana u različitim mjestima i vremenima, i,
s druge strane, osigurava odgovore i rješenja za sve generacije muslimana do
Sudnjega dana, naravno ukoliko se muslimani potrude da odgovore ili rješenja
pronađu u Kur'anu ili, pak, u njegovoj praktičnoj realizaciji – Sunnetu.
Razumijevanje Sunneta
Jedan od razloga nastanka mezheba jeste i
različito razmijevanje Sunneta ili hadisa Muhammeda, s.a.v.s., koje je povezano
sa pitanjem njegove autentičnosti, jer za razliku od Kur'ana koji je u
cijelosti prenesen na autentičan način (mutevatir), sav hadis nije prenesen na
taj način. Tako neki hadisi imaju veći stepen autentičnosti, neki manje, a neki
su i izmišljeni. Otuda se kod učenjaka pojavljuje različito tretiranje hadisa u
smislu njegove normativnosti. Važno je istaći da u vrijeme osnivača mezheba
nisu bile napisane hadiske zbirke, jer one nastaju nešto kasnije. Zato Ebu
Hanife nije imao veliki broj vjerodostojnih hadisa, a nije htio uzimati slabe
hadise i na njima zasnivati svoje mišljenje. Naime, ovo je posljedica sredine u
kojoj je živio, jer je Irak, u to vrijeme, bio centar raznih političkih frakcija
i idejnih strujanja koja su se pokušala nametnuti putem lažnih hadisa. Zato su
učenjaci hanefijske škole postavili strože kriterije za prihvatanje hadisa s
jednom predajom (tzv. ahad hadisi). Važno je napomenuti da ono što je
zajedničko svim ehl-i sunentskim mezhebima jeste da oni prihvataju hadise i
idžtihad svih ashaba bez obzira na čijoj su se strani nalazili u tragičnom
sukobu između Alije i Muavije (I. Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća
islama, Sarajevo, 1995., 63).
Milost za Ummet
Na osnovu izloženoga jasno se razabire da ja
nastanak mezheba logična posljedica nastojanja da se Sunnet i Kur'an što
autentičnije primjene ili realiziraju u određenom vremenu i prostoru. Sam islam
kao vjera i učenje u sebi sadrži, rekli bismo, zrno iz koje su proklijala
četiri mezheba. Sva četiri ehl-i sunnetska mezheba su legitimna, ispravna i
potrebna. Gografske i druge specifične okolnosti u kojima su živjeli
muslimanski narodi iziskivale su i različita rješenja o nekim pitanjima. A
Kur'an i Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., toliko su univerzalni da ih je
nemoguće protumačiti u okviru jednog mezheba. Zato se u islamu pojavila ta
jedinstvena intelektaulna ”eksplozija” koja je čovječanstvu u cjelini
podarila najobuhvatniji pravni sistem ikada formuliran u ljudskoj historiji –
islamski pravni sistem (šeri'at) pomno razrađen u četiri mezheba. Kakva je samo
ovo pohvala ljudskoj intelektualnosti, slobodi mišljenja i hajirli znanju!
Potrebno je istaći da su se osnivači mezheba međusobno bratski cijenili i poštovali.
Znamenita je vijest da je imam-i Šafi, kada bi dolazio u Bagdad, klanjao
namaze, iz poštovanja prema imamu Ebu Hanifi, prema henefijskom mezhebu. Ovo je
za ibreta mnogim današnjim muslimanskim učenjacima! Samo je ovaj primjer
dovoljan da odstrani nepotrebnu mezhebsku pristranost i, katkada, nažalost,
netrpeljivost među muslimanima različitih mezheba. Također, svaki osnivač
mezheba isticao je: Ovo je moje mišljenje, a ko dođe do boljeg ja ću ga
prihvatiti. Svi oni, kao i njihovi učenici i svi istinski učenjaci islama,
tragali su za najboljim rješenjem za određenu muslimansku zajednicu. Razlike
koje su pojavljuju u tom traganju nisu ”prokletsvo” već upravo suprotno od
toga – bereket (blagodat) za muslimane, jer prema jednom hadisu: ”Razilaženje
među mojim Ummetom (tj. među učenjacima ovog Ummeta – A. F.) je milost”
(Sujuti, El-Džami'u l-kebir, 1/1164). A Ummet Muhammeda, s.a.v.s., se, kako se
ističe u drugom hadisu, ”neće složiti u onom što je zabluda” (Tirmizi: 2093).
”Najveći Imam” i njegov mezheb
Budući da smo mi sljedbenici hanefijskog
mezheba smatramo potrebnim, makar ovlašno, kazati nekoliko riječi o našem Imamu
koji nosi počasni naziv Imamu l-E'azam (Najveći imam). Najveći dio svoga života
proveo je u Kufi (Irak), ali je zbog nauke putovao u Basru, Medinu i Mekku i
sastajao se s najvećim učenjacima svog vremena. Ovdje ćemo istaknuti samo
nekoliko mišljenja našeg Imama koje smatramo posebno korisnim i dalekosežnim.
(Šire o životu i mišljenju imama Ebu Hanife v. u: Shibli Nu'mani, Abu Hanifa – život i djelo, Zagreb, 1996.)
Dublji smisao propisa
Posebna karakteristika mišljenja imama Ebu
Hanife jeste da je on u objašnjavanju šeri'atskih propisa pronicao u krajnji,
dublji smisao ili intenciju nekog propisa. Zato se prema našem mezhebu zekjat na
domaće životinje i vitre mogu dati i u novcu, jer je stvarni cilj davanje
zekjata i vitara pružanje pomoći onima kojima je ona potrebna. Ne treba posebno
isticati praktičnu korisnost ovog pristupa u današnje vrijeme.
Predaje učenjaka fikha
Naš Imam prednost daje predajama koje prenose
fekihi (učenjaci fikha). Poznate su njegove riječi: ”Onaj ko skuplja hadis a
ne zna fikh sličan je apotekaru koji skuplja lijekove a ne zna od čega liječe
dok ne dođe ljekar. Tako je i sa sabiračem hadisa; ne zna njegovu suštinu dok
ne dođe fekih”. Na osnovu ovog Imamovog idžtihada došlo je do mnogih
različitih pravnih rješenja. Navodimo samo jedan primjer: Evzai, sirijski imama
i osnivač škole u fikhu, za vrijeme jednog susreta sa Ebu Hanifom u Mekki mu je
rekao: ”Čudno je da ljudi u Iraku ne dižu ruke za vrijeme ruku'a, niti kad
dižu glavu poslije toga, iako sam čuo od Zuhria koji je čuo od Salima b.
Abdullaha b. Omera da je Poslanik imao običaj to činiti. Ebu Hanife je pratio
to do predaje koja se vraća do Abdullaha b. Mesu'da, preko Hammada, Ibrahima
Nehaija i Alkamea, prema kojoj Poslanik nije imao običaj dizati ruke u
navedenim situacijama. ”Neka je slava Bogu”, uzviknuo je Evzai, ”ja navodim
predaju koju prenose Zuhri, Salim i Abdullah; ti joj suprotstavljaš predaju
koju prenosi Hammad, Nehai i Alkame”. ”Moji prenosioci”, odgovorio je Ebu
Hanife, ”su bili veći fekihi nego tvoji. Što se tiče Abdullah b. Mes'uda, ti
vrlo dobro znaš njegopvu poziciju. Njegova predaja mora imati prednost”.
Naime, riječ je o tome da je Abdullah b. Mes'ud, kako navode predaje, dostigao
zrelost još za Poslanikovog života, a Abdullah b. Omer je tada bio mladić. Zbog
toga je Abdullah b. Omer imao priliku promatrati Poslanikove navike u
neposrednom kontaktu dok Abdullah b. Omer nije (Nu'mani, 77).
Individualni interes
Ebu Hanife se od drugih imama-mudžtehida
razlikuje i po tome što je insistirao na razvoju ličnog interesa. Zarad
privremenog i javnog interesa ne može se gušiti lična sloboda pojedinca,
sloboda raspolaganja imovinom i rezultaton svoga rada. Držeći se ovih načela on
je jedini od mudžtehida koji je dozvoljio punoljetnoj i pametnoj djevojci da
može samostalno stupiti u brak, bez saglasnosti i privole roditelja (naravno,
pod uvjetom da izabranik ispunjava uvjete predviđene šeri'atom). U izboru
bračnoga druga ravnopravni su muškarac i žena (Džananović, 71). Ovi pogledi
našeg Imama kao da su nastali u našem vremenum, što govori o njegovoj neobičnoj
pronicljivosti i dalekovidnosti. Pogledi i mišljenja imama Ebu Hanife zasigurno
mogu pomoći muslimanima u Evropi i Americi u iznalaženju rješenja za mnoga
njihova aktulana pitanja i dileme. Predstoji nam jedno novo i dublje
istraživanje pogleda našega Imama.
Ljudi Kible su mu'mini
Još jedna domenzija Imamovog mišljenja
zaslužuje naročitu pažnju. Zahvljujući njegovom razumijevanju odnosa između
vjere (imana) i djela – koje je često puta bilo krivo shvaćeno – Imamove
riječi: ”Tvrdim da su svi ljudi Kible mu'mini i da niko od njih nije postao
nevjernik zato što je zanemario djelo” postale su temeljno pravilo ehl-i
sunnetskog vjerovanja. Mudrost Ebu Hanife, kako primjećuje Nu'mani (115), jeste
u tome da je štitio onu sferu islama čiju širinu opisuju riječi: ”Ko god
izgovori riječi: Nema Boga osim Allaha – ulazi u Džennet”. Šteta je što
njegovo mišljenje nije dobilo zasluženu težinu. Da mu je posvećena pažnja koju
zaslužuje, ne bismo čuli kako šeri'atski pravnici (fukaha’) opisuju Gazalija,
Muhjiddina ‘Arebija, Ibn Tejmijju i Ebu Taliba Mekkija kao nevjernike.
(The Bosnia Times)
