POLEMIKE
Iz svega se vidjelo do koje mjere je javni prostor otvoren
diletantima i galamdžijama: nepripremljeni novinari, sagovornici s predrasudama
i naoštreni vjernici čije frustracije pothranjuje nepravedan politički sistem,
odlične su pretpostavke za nezasluženu hajku na VSTV
Edin Šarčević, thebosniatimes.ba
Palo mi je u oči da
su na jednoj strani mediji, a na drugoj učesnici u debati, posebno po
internet-portalima, sporni zaključak VSTV-a reducirali na zabranu nošenja
mahrame; zabrana pogađa muslimanke. To je netačno razumijevanje stavova VSTV-a.
Debata je, također, pokazala zavidan stepen neinformiranosti o sadržaju, o
utemeljenosti i o pravnim dometima ovog zaključka, ali i o ljudskim pravima.
Reakcija je u cjelini, prema mom mišljenju, zadobila forme, i tako se mora
imenovati, hajke na VSTV. U njoj su učestvovali javni servisi, dnevne novine i
niz osoba sa akademskim titulama i sa funkcijama koje podrazumijevaju
odgovarajuću informiranost, ako ne pozitivno znanje. Pokazalo je da je najmanje
stručnog znanja, čak je i jedna ombuds-žena sa svakom izgovorenom rečenicom u
TV-emisiji dokumentirala deficite vlastitog obrazovanja i stručnosti. Iz svega
se vidjelo do koje mjere je javni prostor otvoren diletantima i galamdžijama:
nepripremljeni novinari, sagovornici s predrasudama i naoštreni vjernici čije
frustracije pothranjuje nepravedan politički sistem, odlične su pretpostavke za
nezasluženu hajku na VSTV.
Ja sam u reakciji vidio nesposobnost bosanskohercegovačkog
društva da se izvan ideoloških obrazaca suoči sa temama iz pravosuđa. Šta je
drugo političko zalijetanje u institucionalne nadležnosti VSTV-a, artkuliranjem
zahtjeva da VSTV preispita svoj stav, do prirodan nastavak vjerničko-medijske
hajke koja kao konačan efekt može imati samo politizaciju i primitivizaciju
VSTV? Tamo je ionako bar trećina članova, uključiv i njihovog predsjednika,
ispod podnošljivog standarda neutralnosti, profesionalnosti, pa usudio bih se
reći i karijerno-političke ovisnosti. Ali, i oni institucionalno uče i
napreduju, imaju nove ambicije i civiliziraju svoje stavove protekom mandata,
sve dok im se ne pošalju poruke vjernika i prateće nomenklature „stručnjaka“ da
se od njih očekuje kršenje zakona koji ih obavezuje.
Kad smo već kod zakona treba odgovoriti na prvi dio pitanja.
Najprije bih podsjetio vaše čitaoce, šta je tačan povod: VSTV je na više upita
iz pravosudne zajednice o uposlenicima koji nose vjerska obilježja, u formi
zaključka i na osnovu ovlaštenja iz Zakona o VSTV-u, podsjetilo na važeće
zakonske obaveze i skrenulo pažnju rukovodiocima pravosudnih institucija da je
zabranjeno nošenje vjerskih obilježja svim uposlenicima pravosudnih
institucija. Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju
sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje
isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja
nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema
ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno
ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl.
sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu
zakona.
VSTV je, dakle, da ponovim, ukazalo na postojeće propise.
Oni zabranjuju sudijama i službenicima ispoljavanje bilo kakve vjerske,
političke ili nacionalne pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti i
određuju da se oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne
smiju isticati na sudskoj zgradi ili prostoriji suda. To je važeće zakonsko
rješenje i ono je u funkciji očuvanju sudske neutralnosti, sudskog mira i
pravednog suđenja, a zakoni predviđaju da su stranke i treća lica izuzeta od
ove zabrane. Takvoj odluci se ne može staviti nikakav prigovor u pogledu
uposlenika u pravosuđu budući da je država obavezna da osigura, iznad svega na
simboličkoj ravni, prostor u kojem će se neutralno suditi. Takav propis stavlja
sudove u funkciju vjerske harmonije, tolerancije i autoriteta vjerski
neutralnog sudovanja. To podrazumijeva neutralnost i u pogledu na vjersko
opredjeljenje osoblja i stranaka pred sudom. Međutim, VSTV je proširio primjenu
ove zabrane na tužilaštva i na stranke i jedino se u tom proširenom zahtjevu
mogu pronaći mjesta za kritiku.
U cjelini uzevši kritika je uslijedila kao frontalni napad
na VSTV. Čak i kad bi se zakonskim propisima koji zabranjuju isticanje vjerskih
obilježja u sudovima htio staviti bilo kakav prigovor, ne smije se prigovarati
VSTV-u zbog toga što skreće pažnju na te zakone i insistira na njihovoj
primjeni. Glavna teza napada je, da VSTV svojim zaključkom krši ljudsko pravo
na vjeroispovijest žena koje nose maramu kao izraz vlastite vjere, ponavljano
je da zaključak krši jedno ili više ljudskih prava. Osnovno, ljudsko pravo na
slobodno ispoljavanje vjere nije neograničeno, i svaka država ga, kao što je to
ovdje slučaj, može ograničiti vlastitim zakonima. Evropski sud za ljudska prava
stalno naglašava da se u vjerski pluralnim društvima može opravdati potreba da
se ograniči sloboda vjerovanja ili uvjerenja kako bi se pomirili interesi
različitih grupa i osiguralo poštovanje svake osobe. Sve i kad bi se iz kulturno-historijskog
konteksta privilegirala jedna vjerska grupa, to mora ostati izuzetak, a taj izuzetak
mora biti potvrđen iz aspekta državne neutralnosti koju zahtijeva Konvencija.
Prema tome, vrlo je jednostavno opravdati zakonska ograničenja slobode
vjerovanja na koja je upozorilo VSTV. Jer, uloga države u BiH može biti samo
uloga orgaizatora prakticiranja religija koja doprinosi javnom redu, vjerskoj
harmoniji i demokratskom društvu, a uloga njenih sudova da osigura vjerski
neutralno suđenje koje, do toga mi je stalo i to naglašavam, na simboličkoj
ravni svakom čovjeku garantira status osobe kao takve. Konačno, ne smije se
zaboraviti da osnovno pravo na slobodu vjerovanja jamči i slobodu da se ne
vjeruje i da se pojedincu zagarantira javna sfera u kojoj neće biti izloženi
utjecaju vjerskih svjetonazora, a to konkretno znači vjerskih simbola.
Nadam se da sam ovim otklonio svaku sumnju u opravdano
ograničavanje slobode vjerovanja i u zakonitost zaključka VSTV-a, a ništa drugo
ne vrijedi ni za navodnu diskriminaciju kojoj su izložene muslimanke u
pravosuđu. Istina, niko od kritičara nije tačno obznanio u čemu se ona
konkretno ogleda, ali je sigurno da se istim razlozima može opravdati
diskriminiranje u pogledu zakonske zabrane ispoljavanja vjere nošenjem vjerskih
obilježja sa simboličnim značenjima.
A sada o pravno problematičnom dijelu zaključka kojim je
zabrana proširena na tužilaštva i na stranke u sporu. Za tužilaštva nedostaje
izričit zakonski propis, no može se u slučaju spora analogno primijeniti propis
koji važi za sudove budući da se radi o državnim tijelima koja učestvuju u
sudskom postupku na strani države. VSTV nije imao zakonsko uporište da
zaključkom obaveže stranke na odustanak od vjerskih obilježja. No, ono to nije
ni učinilo, nego je preporučilo da nosioci pravosuđa u svakom konkretnom
slučaju pažljivo procijene situaciju i donesu odluku uzimajući u obzir i prava
učesnika suđenja i potrebu neutralnog i objektivnog sudovanja. VSTV ovim
zaključkom, prema tome, ne isključuje mogućnost da stranke u postupku nose
vjerska obilježja, ali ostavlja mogućnost da se s obzirom na konkretne
okolnosti pojedinačnog slučaja reaguje na neodmjereno ili nesrazmjerno
isticanje vjerskih obilježja koje bi vodilo ometanju i neurednom vođenju
postupka. Takvom pristupu se zaista ne može ništa prigovoriti i mišljenja sam
da je u ovom dijelu zaključak ostavio dovoljno prostora za uspostavljanje
uslova u kojima se može dovest u ravnotežu zahtjev da sudovi neometano i
vjerski neutralno sude u sekularnoj državi sa zahtjevom da se pojedincu
maksimalno osigura sloboda na vjerovanje i ispoljavanje vlastitih vjerskih
ubjeđenja. Prema tome, VSTV nije uspostavilo nikakvu zabranu niti je zaključkom
direktno prekršilo neko ljudsko pravo. Ono je osiguralo uravnotežen mehanizam
pomoću kojeg će se se vjerski motivirano ometanje postupka potisnuti pred
zahtjevom urednog i neutralnog suđenja.
Sve u svemu mislim da je odluka VSTV pravno utemeljena, da u
ovoj formi ne ugrožava osnovna prava vjernika i da izlazi u susret potrebi da
se sudovi poštede vjerskog utjecaja. Prva i zadnja linija odbrane sekularne
države jeste odbrana prostorija sudova i sudskog osoblja pred
institucionaliziranjem vjerskog svjetonazora u sudovima. To su neuralgične
tačke na kojima pravosuđe i praktična politika polažu ispit iz vjerske
neutralnosti. Pri tom se mora vratiti u fokus činjenica da se zaključak VSTV-a
odnosi na sve zamislive forme eksponiranja vjerskih obilježja kao religijskih
simbola, nikako na jedan njen tip, naime na maramu muslimanki. Zatim, na
činjenicu da sloboda vjerovanja jamči i slobodu nevjerovanja, da zaključak ima
uporište u entitetskim zakonima i da ne predstavlja nikakvu zabranu ili naredbu
koja se odnosi na stranke. U tome leži njegov stvarni značaj i ja ga mogu samo
podržati kao prvi korak u zaštiti jedne važne državne sfere pred sveopćim
diktatom religija, vjernika i vjerskih zajednica. Stvarna prijetnja nije
zabrana isticanja vjerskih obilježja u sudnicama, nego stavljanje sudova pod
kontrolu vjerskih svjetonazora. Sve započinje sa simbolima jer oni su jedini
univerzalni jezik koji se razumijeva bez prevodioca.
Sekularna država nije uobličena kao jedan opšteprihvaćeni
standard nego se konkretni elementi razdvajanja crkve i države artikuliraju
prema historijskim iskustvima i konkrentim odnosima snaga koje su utjecale na
svako rješenje. Tipični su model stroge odvojenosti, bez organskih i
funkcionalnih veza između vjerske zajednice i države u kojem država podržava
laičke i vjerski neutralne zadatke, npr. Francuska, Slovenija, Portugal,
Turska, Holandija ili SAD i model kooperativne odvojenosti u kojem, država i
crkva sarađuju u određenim područjima, npr. Njemačka, Belgija, Španija ili
Austrija.
Isto je sa prihvatljivošću vjerskih simbola na javnim
mjestima i u državnim institucijama. Zavisi od tipa sekularnosti i nema
jedinstvenog standarda. U Francuskoj je zabranjeno državnim namještenicima da
nose obilježja koja simboliziraju vjersku pripadnost, učenici sa upadljivim
vjerskim simbolima, npr. maramom, kipom ili turbanom, isključuju se iz državnih
škola, u Njemačkoj je polovina saveznih zemalja zakonski zabranilo nastavnicima
da nose vidljiva obilježja vjerske pripadnosti. Debata koja se ovim povodom
vodila, zajedno sa komentarima zakona, pokazuje da je primarni cilj ovih
zabrana usmjeren na muslimansku maramu – Kopftuch. Savezni ustavni sud je
prošle godine utvrdio da država nastavnicama ne smije paušalno ili preventivno
zabranjivati nošenje marama, nego samo u slučaju da su konkretno i dokazano
ugrožen mir u školi i državna neutralnost. U Francuskoj je zakonima zabranjeno
pokrivanje ženskog lica u javnosti, slično je i u Belgiji i tako dalje.
U bosanskohercegovačkoj sekularnosti protežu se elementi
kooperativizma i vjerski simboli su prisutni kao najsigurnije markacije
teritorija. Državni organi su u tome vidljivi ili prećutni saradnici. Simboli
bilježe dominacije i nadmoć većinske vjerske zajednice. Ja zagovaram da se
optimalan omjer vjerskih simbola u javnom prostoru sekularne države utvrđuje na
osnovu uloge religije u predratnom, ratnom i poslijeratnom periodu. Mislim da
bi upotrebom tog kriterija u BiH vjerske zajednice morale biti istisnute iz
javnog prostora i da bi svojevrsna dekontaminacija državnih ustanova, strožijim
sekularnim pozicioniranjem države, bila višestruko korisna, kako za vjerske
zajednice, tako i za državu. Konačno ne smijemo zaboraviti da je ratna i
poratna ekspanzija vjernika u izvjesnom smislu potvrdila da su tri
tradicionalne vjerske zajednice u cjelini preuzele komandu nad socijalnim
procesima. One su duboko uvučene u državne institucije i tamo im je osigurano
autonomno područje djelovanja. Nije slučajno da se u npr. u jednoj Banjaluci ne
mogu obnoviti nacionalni spomenici izvan pravoslavne baštine i da propadaju
odobrena sredstva, dok se spomenici pravoslavne provenijencije obnavljaju bez
ikakvih problema. Insistiranje na pravoslavlju kao nosećem stupu Republike
Srpske, unatoč odlukama Ustavnog suda koje to zabranjuju je, opet,
najočiglednija ilustracija institucionalnog i vaninstitucionalnog utjecaja
vjere na državne institucije i na održavanje konstelacija koje su nastale
ratnim zločinima i kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Ovdje spominjem
samo najočiglednije kako bih istakao da su vjerski svjetonazori dominantnih
vjera duboko u državnim strukturama, u mentalitetima namještenika, u radnoj
psihologiji funkcionera, članova njihovih kabineta i slično. Treba se
podsjetiti pravoslavne crkve izgrađene u Orlovića dvorištu i njene odbrane pred
svim institucijama RS-a, i shvatiće se o čemu je riječ. Ona nije samo pitanje
upravnog i sudskog održavanja očiglednog bezakonja koje institucije RS-a
stavlja u službu zaštite vjerskog nasilja, nego ima i simboličku vrijednost. Na
nju treba misliti ovim povodom i zbog specifično ratnohuškačkog,
financijskoprofiterskog i, zašto ne reći, zločinačko-inspiracijskog potencijala
vjerskih zajednica. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi
što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma
na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih
namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.
/Autor je profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu/
(The Bosnia Times, saedinsarcevic.wordpress.com)
