Stravična ubistva žena u Turskoj nisu rijetka, često se dogodi da ti zločini šokiraju dobar dio društva. U kolektivno sjećanje se posebno urezalo ubistvo 23-godišnje Sule Cet iz Ankare. Bilo je to u maju 2018. Tu mladu ženu najprije su u uredu silovala dva pijana muškarca, jedan od njih je bio njezin šef. Nakon toga su je bacili kroz prozor.
Ti muškarci su kasnije policiji rekli da je Cet počinila samoubistvo. Iako je sudska medicina kod nje ustanovila slomljen vrat, ozljede u analnom području i omamljujuća sredstva u krvi žrtve. Sve su to simptomi koji nisu baš uobičajeni kod suicida.
Sudski je proces potrajao pola godine, pratile su ga demonstracije i izrazi solidarnost od strane žena – te velika količina izraza sućuti na društvenim mrežama. S uspjehom: sud u Ankari prvooptuženog je osudio na doživotnu zatvorsku kaznu. A njegovog ortaka na skoro 19 godina iza rešetaka.
Skupine koje se bore za prava žena nadale su se tada da bi javni pritisak koji je tada nastao, mogao na koncu dovesti do promjene u društvu, i to transformacije koju ne bi podržavalo samo civilno društvo – nego i tursko pravosuđe.
Uobičajena praksa?
Ali izgleda da se od tada nije baš puno toga promijenilo. I dalje ima slučajeva zataškavanja femicida, i to tako da se ubistva žena proglasi suicidima. Nedavno je puno pažnje izazvao tragični slučaj 35-godišnje Ayten Kaya iz južnoanatolijske metropole Diyarbakir. Njezino mrtvo tijelo je pronađeno u njezinoj kući, leš je visio na konopcu.
Istraga je došla do zaključka da se radilo o samoubistvu. Državno odvjetništvo je „zatvorila“ slučaj. Ali članovi njezine porodice nisu se s time htjeli pomiriti. Oni su sumnjali da se radilo o ubistvu, zato što su u službenim dokumentima naišli na cijeli niz oprečnih informacija i raznih manjkavosti. U izvještaju o autopsiji uopće se nije zabilježilo vrijeme u kojem je nastupila smrt. Osim toga ona je po cijelom tijelu imala modrice, što su dosta neobični simptomi za smrt vješanjem. Usprkos tim i drugim indicijama, Državno odvjetništvo se usprotivilo ponovnom otvaranju slučaja i pokretanju nove istrage.
Zakazalo pravosuđe?
Odvjetnica Gurbet Gözde Engin iz ženskog udruženja Rosa kaže da su u roku od četiri sedmice nakon tog slučaja još četiri žene stradale na sličan način – a Državno je odvjetništvo i u tim slučajevima sve stavila ad acta. „U smrtnim slučajevima žena kod kojih postoje sumnje da se radilo o samoubistvu, moralo bi biti moguće da se istragu usmjeri i u drugom pravcu. Nije samo ubistvo zločin, zločin je i kad se femicide proglasi suicidima.“
Hatice Çoruk iz ženskog udruženja „Kadın Kültür Evi Dernegi“ smatra da se radi o odgovornosti kompletnog turskog pravosuđa: „Moramo biti više sumnjičaviji, nepovjerljiviji uvijek kad se neki femicid klasificira kao suicid. Sve češće se radi samo o pokušaju da se prikrije femicid.”
Leyla Soydinc iz istanbulskog ženskog udruženja “Mor Catı Kadın Sığınağı Vakfı” također vidi strukturni problem u Turskoj: “Pravosuđe u kojem dominiraju muškarci, vodi do toga da se mnoge zločince nikada ne kazni”. Počinitelji mogu biti prilično sigurni da će izbjeći pravni progon, pod uvjetom da simuliraju suicid žrtve, dodaje ona.
300 femicida, 171 sumnjiv smrtni slučaj
Akcije na društvenim mrežama koje se bave tim problemom, odnosno angažirane ženske skupine povećavaju doduše pritisak na službene institucije. Ali i vlada u Ankari i tursko pravosuđe ovaj su problem dugo vremena prešućivale.
Do sada se ne može baš vidjeti postojanje političke volje za održivim okončavanjem nasilja prema ženama. I to usprkos činjenici da je organizacija „Zaustavit ćemo ubistva žena” u prošloj godini registrirala 300 femicida. 171 slučaj je dobio oznaku „sumnjiv“, među njima su i navodni suicidi. Mnoge Turkinje se sada nadaju da će se situacija popraviti zahvaljujući Istanbulskoj konvenciji usvojenoj 2014., kojom se zemlje koje su je ratificirale obvezuju da će se aktivno boriti protiv nasilja nad ženama. Turska je taj sporazum ratificirala prije pet godina, a usvojen je i jedan zakon kojim se (barem na papiru) garantuje bolje zaštita žena.
No u praksi se, kako tvrde kritičarke i kritičari, uopće ne provodi pravne norme Istanbulske konvencije, i dodaju kako se nisu počele etablirati ni zaštitne mjere, odnosno instrumenti pomoći ženama. Nasilje i diskriminacija žena, kako tvrde kritički glasovi, može se samo spriječiti ako i pravosuđe i tijela krivičnog progona doista u praksi počnu primjenjivati Konvenciju.
(TBT, DW)
