Piše: Jospeh S. Nye, thebosniatimes.ba
Nasljeđuje kinesko-američke odnose na najnižoj tački za 50 godina. Neki za to krive Bidenovog prethodnika Donalda Trumpa.
Trumpa, međutim, treba kriviti za dodavanje ulja na vatru. Zapravo su kineske vođe vatru zapalile i raspalile plamenove.
Tokom prethodne decenije, kineske vođe su napustile umjerenu politiku Deng Yiaopinga „Skrivaj svoju snagu, čekaj svoje vrijeme“.
Postali su agresivni na više načina; gradeći i militarizujući vještačka ostrva u Južnom kineskom moru, upadajući u vode u blizini Japana i Tajvana, kao i u Indiju i druge zemlje duž granice na Himalajima, kao i sprovodeći ekonomsku prinudu nad Australijom kada se ta zemlja usudila kritizirati Kinu.
Kada je o trgovini riječ, Kina je ograničila utakmicu subvencionišući državna preduzeća i prinuđujući strane kompanije da intelektualnu svojinu djele sa kineskim partnerima. Trump je odgovorio nespretno, pošto je uveo carine i saveznicima i Kini, ali je imao snažnu podršku obje partije kada je potisnuo kompanije poput Huaweia, čiji su planovi da grade mreže 5G predstavljali sigurnosnu prijetnju.Sjedinjene Države i Kina su, međutim, istovremeno ostale međuzavisne, bilo da je riječ o ekonomiji ili zaštiti životne sredine, koje nadmašuju njihove bilateralne odnose. SAD, bez ogromne štete, ne mogu u potpunosti odvojiti svoju ekonomiju od kineske.Tokom Hladnog rata, SAD i Sovjetski Savez gotovo da nisu imale ekonomski ili neki drugi oblik međuzavisnosti. Nasuprot tome, trgovina između Amerike i Kine dostiže vrijednost od 500 milijardi dolara godišnje, a dvije strane imaju i snažnu razmjenu studenata i posjetilaca.Što je još važnije, Kina je naučila da moć tržišta podvrgne autoritarnoj kontroli na načine na koje Sovjeti nikada nisu uspjevali i trgovinski je partner sa više zemalja nego SAD.
S obzirom na broj stanovnika i hitar ekonomski rast, neki pesimisti misle da je oblikovati ponašanje Kine nemoguće. Ali ako se razmišlja u kontekstu saveza, to nije tačno.
Udruženo bogatstvo razvijenih demokratija – Amerike, Japana i Evrope – daleko nadmašuje bogatstvo Kine.
To povećava važnost saveza Japana-SAD za stabilnost i prosperitet Istočne Azije i svjetske ekonomije.
Na kraju Hladnog rata, mnogi na obje strane smatrali su taj savez reliktom prošlosti; a on je zapravo od vitalnog značaja za budućnost.
U Americi, kritičari često optužuju predsjednike Billa Clintona i Georga V. Busha za naivno razmišljanje da politika angažmana može prilagoditi Kinu.
Historija, međutim, nije tako jednostavna. Clintonova politika jeste nudila angažman, ali ga je i ograničavala jačajući sigurnosne veze sa Japanom kao ključne za upravljanje geopolitičkim usponom Kine.
U istočnoj Aziji su bile tri glavne sile i da su SAD ostale u savezu sa Japanom (koji je sada treća najveća nacionalna ekonomija na svijetu), te dvije zemlje su mogle oblikovati sredinu u kojoj je moć Kine rasla.
Štaviše, ako je Kina pokušala udaljiti Ameriku od prvog ostrva u arhipelagu, u okviru vojne strategije da je iz regiona istjera, Japan, koji je najvažniji dio tog lanca, ostao je voljan da gostujućoj zemlji pruža velikodušne doprinose za njenih 50.000 vojnika tamo stacioniranih.
Danas je Curt Campbel, promišljeni i stručni sprovodilac Clintonove politike, ključni koordinator za region Indija-Pacifik u Bidenovom Savjetu za nacionalnu sigurnost.
Savez sa Japanom u Americi uživa snažnu podršku. Od 2000. godine bivši zamjenik državnog sekretara Richard Armitage i ja smo objavili niz natpartijskih izvještaja o strateškim odnosima.
U našem petom izvještaju, koji je 7. decembra 2020. objavio nestranački Centar za strateške i međunarodne studije, sugeriramo da Japan, kao i mnoge druge azijske zemlje, ne želi da njime dominira Kina.
On sada preuzima vodeću ulogu u savezu: postavlja dnevni red, bori se za sporazume o slobodnoj trgovini i multilateralnoj saradnji i primjenjuje nove strategije za oblikovanje regionalnog poretka.
Bivši premijer Shinzo Abe predvodio je napore da se Član 9 poslijeratnog ustava Japana tumači na drugačiji način, kako bi se u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija osnažila odbrambena sposobnost države i, kada je Trump povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva, očuvao je regionalni trgovinski pakt – Sveobuhvatni i napredni sporazum. Abe je takođe predvosio kvadrilateralne konsultacije sa Indijom i Australijom u vezi sa stabilnošću u regionu Indija-Pacifik.
Srećom, izgledno je da će se regionalno liderstvo nastaviti za mandata premijera Joshihide Suge, koji je bio Abeov vodeći ministar – bit će da će on nastaviti politiku prethodnika.
Zajednički interesi i demokratske vrijednosti oblikuju srž saveza sa Amerikom, a ankete u Japanu pokazuju da povjerenje u SAD nikada nije bilo veće.
Ne čudi da je poslije inauguracije jedan od prvih Bidenovih telefonskih poziva stranim liderima bio onaj Sugi, kako bi ga uvjerio u stalnu posvećenost Amerike strateškom partnerstvu sa Japanom.
Savez Japan-SAD ostaje popularan u obje zemlje koje su jedna drugoj potrebne više nego ikada. Zajedno, one mogu uravnotežavati moć Kine i sarađivati sa njom u oblastima kao što su klimatske promjene, biodiverzitet i pandemija, kao i da rade na međunarodnom ekonomskom poretku zasnovanom na pravilima.
Iz tih razloga, dok Bidenova administracija razvija svoju strategiju kako bi se nosila sa stalnim usponom Kine, savez sa Japanom će ostati najvažniji prioritet.
/Autor je profesor na Harvardu/
(TBT, Project Syndicate)
