BUSINESS
Nad čovječanstvo se nadvila gadna prijetnja: svjetskim finansijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni kurs rijala prema dolaru
FOTO:
(Thinkstock)
Ako rijal
devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi
devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza,
alžirski dinar, naira, ringit, rupija…
Neki komentatori
nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke,
neočekivane i nepredvidive događaje s kataklizmičnim posljedicama. Kad bi se to
dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod
deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.
Treba li
strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da prestane braniti svoj de
facto fiksni kurs kune prema euru? Hrvatska ne izvozi ni naftu ni čelik, ali
izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli
prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži
odliv deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro
je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka
raspolagala za odbranu kursa kune. Hrvatska ima ukupni neto inostrani devizni dug
od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obaveze za oko
18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja
je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu
zemlje.
Za svjetske
finansije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom talasu i sve
druge zemlje Zaliva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt,
Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije.
U drugom talasu
devalvirali bi rublja, kanadski i australijski dolar, peso, bolivar, alžirski
dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenario?
Nažalost, on nije
samo hipotetički, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove
nafte i prirodnog gasa, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.
Kazahstan je u augustu
“otkačio” svoj tenge od dolara. Prije manje od mjesec i Azerbejdžan je prestao
braniti fiksni kurs manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim
kursom vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti
na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da
Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni kurs.
Ali, kakve veze
ima cijena nafte s valutnim kursevima?
Dok su nafta i
gas vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priliv “petrodolara”, a
prilike za zaradu privlačile su i inostrane investitore. “Dolarska bonaca”
činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve
vrijednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i
nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute za
dolar, a fiksni kurs su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale
viškove dolara i spremale ih u devizne rezerve.
Ukratko, Hrvatska
je inostrani i domaćim povjerioci i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55
milijardi eura. Njene bruto devizne rezerve iznose oko 13 milijardi eura, pa
pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla
braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih rezervi. Knjigovodstvenim
riječnikom rečeno, Hrvatska ima odnos duga i novčanog “kapitala”, ili
finansijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na
to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan,
ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće
kurseve u svijetu ne odrazi i na nju. S devalvacijom druge zemlje postaju puno
konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske
finansijske zajednice prema režimima fiksnog kursa. Za Hrvatsku “crnog labuda”
nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga niko ne
očekuje.
Sada, kad je
cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inostrani ulagači bježe iz tih zemalja i
mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom kurs
ne bi mijenjao, centralne banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i
tako brane fiksni kurs pod pritiskom deprecijacije. Međutim, rezerve ne smiju
potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom
trenutku prisiljene odustati od odbrane kursa i prepustiti ga “plivanju” na
tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad kursna “brana” popusti, lokalna
valuta naglo devalvira.
Saudijci su
prodajom nafte gomilali devizne rezerve koje su u avgustu 2014. dosegle 746
milijardi dolara. Ali, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su početi da
ih troše za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog kursa
rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li da
prazne rezerve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.
A kako sada
stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na
tržište dolazi novih iranskih milion barela na dan nego i Japan pali svoje
nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko. Vrlo brzo i
brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata moraće se
prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući kursna sidra”, odustajući od
fiksnih kurseva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju.
(The Bosnia
Times, Jutarnji list)