ESEJ
Umjesto da istaknu istinsku, jednostavnu – i što lakše
shvatljivu – predstavu o islamu, Muslimani uporno nude zaplašujuće, komplicirane skolastičke
interpretacije, islam “iz druge ruke”, onakav kako je on bio
predstavljen, fiksiran i zgusnut u
svojoj kompleksnosti prije otprilike hiljadu godina.
Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba
NE
BI, međutim, bilo nimalo fer da za sve ove promašaje okrivimo cijeli naš Ummet.
Ako Muslimani nisu uspjeli da implementiraju šeri'at u njegovoj punini,
to nije samo njihova pojedinačna krivica – budući da u mnogo slučajeva oni nisu
imali drugog izbora. Muslimanima, ustvari, nije dopušteno da saznaju šta
je to uistinu šeri'at i šta su
njegovi istinski izvori.
Zbunjenost brojnim fikhskim i kelamskim
školama
Svaki obični, razumni Musliman je često čuo
– sluša to i danas, gotovo svakodnevno – kako je islam “jednostavan”,
ali kada se on potrudi da shvati islam, naići će na hiljadugodišnju teologiju (kalam)
i okoštalu jurisprudenciju (fiqh) koji su od spomenute jednostavnosti
sačinili potpunu iluziju. Taj Musliman će vidjeti mnogo sekti i škola mišljenja
koje su, vrlo često, grčevito suprotstavljene jedna drugoj, a svaka od njih
tvrdi da je jedino ona legitimni tumač islama. Naš obični, razumni Musliman,
pošto po profesiji nije fakih, po prirodi stvari, bit će zbunjen svim tim
zapetljancijama i raznovrsnim vjerskim koncepcijama brojnih učenjaka, posebno
profesionalnih fakiha. On će vrlo brzo shvatiti da odgovori na pitanja o tome
šta je uistinu islam, ko je Musliman i kako Musliman treba da se ponaša nisu
baš sasvim isti kod, recimo, sunnijskog alima hanefijskog pravca,
fundamentalističkog vehabije, isnaašerijskog šiije i sufije, da ne spominjemo
mnoge manje škole mišljenja. Nemoćan da savlada komplicirane teološke i pravne
sisteme koji se nalaze u podlozi ovih “škola”, obični, razumni
Musliman vrlo često pada u očajanje misleći da nikada neće moći samom sebi
jasno razlučiti šta je to “islamsko” a šta “neislamsko.” S
druge strane, onaj obrazovaniji Musliman neće prihvatiti da ga vode
obrazloženja (tj. kontradiktorna obrazloženja) profesionalnih vjerskih učenjaka
koji za sebe tvrde da spadaju u ulemu – iako ga takvi zbunjuju svojim osrednjim
poznavanjem islama i nikakvim
poznavanjem svijeta koji nas okružuje.Ono što Musliman želi – i što on vjeruje
da ima pravo – jeste izravni, lični uvid u program islama, ali pošto je nemoćan da to dosegne, on, zbog praktičnog
razloga, prestaje da na islamsko zakonodavstvo gleda kao na svoju uputu u
poslovnom životu. A ponekad u potpunosti
okrene glavu od islama i postaje “agnostik” ili, u boljem
slučaju, ukoliko ima konzervativnih sklonosti, pridržava se konvencionalnih
formi islama ne dopuštajući im, međutim, da one izvrše bilo kakav utjecaj na
njegov praktični život.
Islam “iz druge ruke”
Srž ove moje ljutite opaske sastoji se u
slijedećem: Umjesto da istaknu istinsku, jednostavnu – i što lakše shvatljivu –
predstavu o islamu, Muslimani uporno
nude zaplašujuće, komplicirane skolastičke interpretacije, islam
“iz druge ruke”, onakav kako je on bio predstavljen, fiksiran i zgusnut u svojoj kompleksnosti
prije otprilike hiljadu godina. Ove interpretacije bi se, ugrubo, mogle
svrstati u dvije klase: fiqh, što je tehnički naziv za muslimansku
jurisprudenciju (koju sami fakihi ne tako rijetko miješaju sa šeri'atom)
i kalam, zasebnu glavnju muslimanske teologije prihvaćene u
aristotelovskim i neoplatonskim terminima. Između ovih dviju disciplina nije
nastao jedan, već više sistema- većinom suprotstavljenih jedni drugima – koji
se popularno, i potpuno neispravno, nazivaju “islamskim pravom”.
Štaviše, tih nekoliko sistema se, i to svaki zasebno, nadalje dijele u svoje
podsisteme, u mnoštvo “škola” – u skladu sa kompliciranim
cjepidlačenjem u rezoniranju koje je usvojio svaki od predstavnika tih
“škola”. Ako vi, npr.,
pogledate kompendijum fikha u
hvalevrijednoj knjizi Bidayat al-Mujtahid Ibn Rušda ( u kojoj autor nepristrano
citira mišljenja različitih pravnih škola ne dajući prednost ni jednoj od
njih), vidjet ćete da, praktično, ne postiji nijedno veće ili manje pravno
pitanje u kome su sve škole i sistemi saglasni. A što se tiče kalama, tamo
je razlika još više i, po pravilu, žešće su izražene nego u fikhu.
Nepristupačnost šeri'atu
Na taj način, principi i primjena šeri'ata
– koji se, kao što znamo, dotiče svakog aspekta ljudske egzistencije i koji je
životno važan za islam – u cjelini je postao nepristupačan za razumijevanje
svakome osim specijaliziranim naučnicima, i to i njima samo u akademskim
raspravama, ali ne i u praktičnom životu. Nekada, u prošlosti, islam je zbilja bio jako jednostavan; on je imao svoju shemu u kojoj je svaki Musliman svjesno
učestvovao, ali – ta su vremena davno prošla.
Izuzme li se nekoliko slavnih izuzetaka, ulema je u minulim
stoljećima uvjeravala samu sebe da niko ne može razumjeti islam ukoliko nije
implicitno savladao sve što su rane generacije muslimanskih učenjaka napisale o
njemu, i kao rezultat toga, ulema je u prošlosti, a i danas to čini,
“običnog čovjeka” uvjerila da je njegova moralna obaveza da bude
papiga u ljudskom suretu; da se islamski zakon (svejedno kako ga danas
nazivali) mora slušati, ali nije neophodno da se on razumijeva; da se njegovim
principima može prići samo nakon dugih, specijalističkih studija; drugim
riječima, da nije svačije da se bavi šeri'atom, bez obzira što se on
tiče svačijeg i svakodnevnog života.U svoje vrijeme (u mjeri u kojoj je to bilo
moguće) Kur'an i Poslanik, s.a.w.s., obraćali su se svakome – ali, uslijed
nekih misterioznih odluka (koje se, da se razumijemo, ne nalaze ni u Kur'anu ni
u sunnetu), ovo pravilo je izmijenjeno, i znanje o šeri'atu, koji je nekada bio
živo prisutan u svakodnevnome mišljenju i koji se ticao svakog zrelog
Muslimana, rezerviralo se samo za posebnu i specijaliziranu klasu učenjaka.
Htjeli to oni ili ne, ali to komplicirano rezoniranje koje su muslimanski
fakihi usvojili u svojim raznovrsnim eksplikacijama šeri'ata, udaljilo je
šeri'at od živog mišljenja muslimanskih masa. “Obični čovjek” je,
nakon toga, samo čekao da mu fakihi daju gotova rješenja – ne tražeći bilo
kakve argumente.
I rezultat nije mogao biti drugačiji nego
što jeste, naime: udaljavanje “običnog” i obrazovanog čovjeka od
istinskog duha učenja koja je on priznao i želio da slijedi.
Rigidnost vjerskog mišljenja –
sterilnost u društvenom životu
Evidentno je da šeri'at, uz ona svoja
pozitivna usmjeravanja našeg ponašanja i postupanja, posjeduje i onu prijeko
potrebnu psihološku funkciju, što znači da on nastoji da u čovjeka usadi nešto
što bi se najbolje definiralo kao “moralna sklonost”, tj. čovjekovu
instinktivnu sposobnost da odlučuje u svakoj fazi svoga života kada god se
impuls (termin koga ja koristim da bih označio sve težnje i inklinacije, ono
što se čovjeku sviđa i ono što mu je odbojno) slaže ili ne slaže sa općom
moralnom shemom kako je vizualizira islam i, paralelno sa tom sklonošću, šeri'at
želi da u čovjeka usadi onu instinktivnu silu s pomoću koje će on slijediti
ispravne i savladati loše impulse u sebi. Ali otkad je historijska evolucija
fikha i kelama odstranila šeri'at iz svijesti običnog Muslimana, koncepcije o
tome šta jeste a šta nije islamsko odalečile su se od svake “moralne
sklonosti” u punom smislu te riječi, pa su se onda te sklonosti
preobrazile u puke mehaničke navike. Ova rigidnost vjerskog mišljenja
(ili, bolje, ovo nametnuto odsustvo mišljenja) prouzrokovalo je potpunu sterilnost
u našem društvenom životu – jer je, po
prirodi stvari, to društvo utemeljeno na islamskome mišljenju, ni na čemu
drugom. Jer dokle god je ova misao bila
živa, program islama je bio praktična propozicija, ali onda kada se vjersko
mišljenje ogradilo “specijaliziranim naučnicima”, ostvarivanje
šeri'ata postalo je iluzija pa, umjesto da postane stil života, znanje o
šeri'atu postalo je puka akademska stvar – jedno brdo sakupljenih ideja o
tome šta je islam, gusto prekrivenih prašinom dekadentnih pravila. Kada bi
Poslanik danas ustao iz kabura, i on bi teško raspoznao učenje koje je prenio
čovječanstvu.
Teško naslijeđe neoplatonskog
filozofiranja
Ta davnašnja jednostavnost i razumljivost
šeri'ata skoro u potpunosti je nestala u šumi subjektivnih dedukcija koje su
ispredlagale generacije učenjaka od prije hiljadu godina! Na taj način, mnoge
naše tzv. “islamske” predodžbe nisu ništa drugo do naslijeđe
neoplatonskog filozofiranja koje je bilo u opticaju u srednjem vijeku, zbog
čega su takve predodžbe potpunoma falične – zato što su utemeljene na
pogrešnom, ili neadekvatnom
razumijevanju kako svijeta koji nas okružuje, tako i izvornih islamskih
učenja. (Da je ovo gledište tačno, to posebno potvrđuje mnoštvo takvih dedukcija
koje se odnose na društvena i moralna pitanja.) Pa i pored toga, iako pogrešne, ove predodžbe su uvijek bile
odobravane od strane “akreditiranih” vjerskih prvaka i smatrane
nedodirljivim. Drugim riječima, popularno mišljenje se na uobičajen način i
nekritički identificiralo sa tim zastarjelim procesom mišljenja vjerujući da je
ono islamsko mišljenje, procesom koji je nosio tragične posljedice. Zbog toga,
kada se u vremenu veće kritičnosti – kakvo je naše vrijeme – počela da
razotkriva neadekvatnost ovih zastarjelih mišljenja, popularno mišljenje počelo
je da postavlja pitanje validnosti islama kao takvog. Ovaj proces, ma koliko
bio žalostan, bio je sasvim prirodan. Obični Musliman, koji nikada nije želio
da stvari promišlja vlastitom glavom, krajnje je lahkovjeran. Pošto mu je lakše
da bude vođen pseudoreligijskim sujevjerjem i sloganima, on je sklon da pada u
neku suprotnu krajnost pa da se sada pita o principu islama nakon što je uzdrmano njegovo
uobičajeno, osobno “uvjerenje.”
(Prevodi: Džemaludin Latić, The Bosnia
Times)
