Piše: Dhruv Khullar, thebosniatimes.ba
Osim strijepnje za pacijente, posao ljekara na odjeljenju za korona virus usadio mi je još dva povezana straha. Prvi me obuzme svaki put kad čujem da je od Covida-19 preminuo još neko od sada već skoro 2.000 zdravstvenih radnika, i kad pomislim da ću se i ja zaraziti i teško oboljeti. Drugi strah, dublji i trajniji, osjetim kad pomislim da bih mogao prenijeti virus svojoj porodici. Zbog te bojazni ostaću odvojen od njih sve dok se staram o pacijentima sa korona virusom.
Kao i drugi doktori u mojoj bolnici vakcinisat ću se tokom narednih nedjelju-dvije. Neko vijreme sam razmišljao o tome kako će vakcina uticati na moje ponašanje i stanje svijesti. Svakako će mi umiriti onaj prvi strah: sa izvjesnošću znamo da će vakcine koje su razvili Pfizer i Moderna spriječiti teško oboljevanje kod gotovo svih pelcovanih ljudi. Ali neće eliminirati drugi, jer još nismo sigurni da li vakcina može spriječiti prenošenje zaraze. To je bitna razlika.
Uzmimo za primjer HPV vakcinu. Izvanredno je efikasna u smanjenju pojave genitalnih kondiloma i raka grlića materice kod vakcinisanih žena; takođe je, srećom, smanjila incidencu HPV-a među nevakcinisanim muškarcima jer, osim što spriječava bolest, štiti vakcinisane osobe od zaraze i prenošenja virusa na druge. To je slučaj i s mnogim drugim vakcinama, uključujući one protiv malih boginja i varičela. Ali, recimo, nije s novom vakcinom protiv meningitisa. Ona smanjuje šanse da se vakcinisane osobe razbole, ali ne doprinosi naročito u spriječavanju prenošenja bakterije Neisseria meningitidis koja izaziva meningitis s jedne osobe na drugu.
U ovom trenutku ne znamo koliko će nova vakcina protiv korona virusa uticati na transmisiju. Za vrijeme kliničkih testova, Pfizer i Moderna su pratili koliko se vakcinisanih ljudi razboljeva od Covida-19; nisu proučavali da li se mogu zaraziti poslije vakcine. Moguće je da su se ljudi pelcovani na kliničkom testu zarazili korona virusom, ali da ih je vakcina zaštitila od razvoja simptoma. Teško da to može umanjiti značaj ovih vakcina, razvijenih u rekordnom roku tako da sprečavaju bolest s takvom efikasnošću kakva je do samo prije nekoliko mjeseci bila nezamisliva. Međutim, to bi svakako značilo da dok se vakcinisane osobe ne razboljevaju, one ipak mogu da prenesu virus nevakcinisanima – a to će još dugo biti većina Amerikanaca.
I Pfizer i Moderna izučavaju to pitanje. Plan je da se učesnicima u kliničkim testovima ispita krv na antitijela protiv proteina korona virusa koji se zove nukleokapsid (N); budući da se kod ljudi razvijaju antitela na ovaj protein samo nakon što su zaraženi prirodnim putem, naučnici bi trebalo da mogu sa sigurnošću utvrditi da li su se dobrovoljci zarazili virusom poslije imunizacije. Zasad imamo samo indicije. Prema dokumentaciji koja je predata američkoj agenciji za hranu i lijekove, Moderna je dobrovoljce testirala na virus prije druge doze i utvrdila manje asimptomatskih slučajeva među onima koji su je primili, u poređenju sa onima koji nisu – što jeste ohrabrujući, ali nikako nije definitivan znak prekida viralne transmisije. U novembru je Oxford izdao saopćenje koje budi nadu, nagoveštavajući da su preliminarne analize utvrdile redukciju infekcija bez simptoma među učesnicima u kliničkim testovima; to sugerira da vakcina koju Oxford razvija zajedno sa kompanijom AstraZeneca takođe može smanjiti ili spriječiti transmisiju. Ipak, konačni rezultati još nisu objavljeni, niti su prošli recenziju.
U najgorem slučaju, da vakcine ne spriječavaju infekciju direktno, i dalje joj mogu smanjiti izglede: redukcijom simptoma zaraze koji raspršuju virus – kašljanja ili kijanja – iz noseva i usta zaraženih ljudi leteće manje respiratornih kapljica. S druge strane, rizik od širenja može rasti ukoliko ljudi poslije vakcinacije počnu da se ponašaju kao da više ne mogu biti nosioci zaraze. Od početka pandemije, službe koje planiraju mjere govore o „imunitetskim pasošima“ – potvrdama o vakcinaciji ili preležanoj infekciji – koji bi imunim osobama omogućili da rade i putuju po volji. Ali sve dok ne budemo sigurno znali da vakcinisani ljudi ne mogu da se zaraze i prenesu virus, takve šeme će biti preuranjene: okupljanje pelcovanih ljudi bi lako moglo da se pretvori u superzarazni događaj, koji ugrožava mnoge nevakcinisane ljude s kojima dođu u kontakt.
Vremenom ćemo doći do pravih odgovora. Početkom pandemije smo znali da nošenje maske smanjuje šanse za širenje virusa na druge; bilo je potrebno vrijeme da utvrdimo da maske štite i one koji ih nose. Kod vakcina je obrnuto: znamo da je imunizirana osoba zaštićena, a nadamo se potvrdi da vakcinacija štiti i druge, nevakcinisane ljude. Do tada, vakcinacija ne bi trebalo da nam promjeni ponašanje. Dok čekam sveže podatke, ili da se vakcinišu svi ljudi iz mog okruženja, nastavit ću nositi punu zaštitnu opremu dok se staram o pacijentima. I dalje ću izbjegavati bliske kontakte s prijateljima i bližnjima koji nisu vakcinisani. Manje ću brinuti za sebe, ali ću i dalje biti zabrinut za sve druge.
To je, na izvjestan način, bolna odluka. Kao i svi, i ja očajnički želim da se život vrati u normalu. Ali ove sedmice je broj smrtnih slučajeva u Sjedinjenim Državama prešao 300.000; ako ta stopa smrtnosti potraje, do kraja januara bi mogao preći 400.000. Vakcine su čudesne i zahvalan sam na njima. Ali zasad moramo nastaviti da štitimo jedni druge koristeći se socijalnim sredstvima – maskama, distancom i ponekad izolacijom – za koje znamo da sigurno pomažu.
(TBT, The New Yorker)
