Piše: Lev Rubinstein, thebosniatimes.ba
Ljudsko pamćenje ima ponekad sretnu osobinu da pamti samo ono veselo, lagodno, radosno, smiješno, dirljivo. A ono tužno, strašno, tragično – ne samo da zaboravlja, nego s vremenom boja u sve toplije, sa životom kompatibilne tonove.
Od stričeka Kolje, susjeda i ratnog veterana, invalida koji voli popiti čašicu više, harmonikaša i borca koji je izgubio nogu u jednoj od najkrvavijih bitaka, u Königsbergu, čuo sam da je „na frontu bilo bolje nego danas“, zato što si tamo hlače, bluzu, kabanicu, kapu, čizme, valjenke1 i – ono najvažnije – „sto grama narkoma“2 dobivao besplatno.
Od drugih, također ratnih veterana, slušao sam da si tamo, u ratu, imao prave prijatelje, braću s fronta – „toga više nema, danas su svi bijesni k’o psi“.
A jedan, sjećam se, suputnik koji je sa mnom dijelio kupe – to je bilo krajem 60-ih – ispivši pola čaše i pojevši puničinu pirošku s kupusom, počeo je pričati kako je dospio u njemački zatvor, a zatim u filtracijski logor3 u Rusiji. S primjetnim oduševljenjem je govorio: „Kod Nijemaca je, otvoreno ću vam reći, bio red! Kako oni kažu – ordnung. Niko tamo nije pravio sranja. Hvatao krivinu. A kod nas! Potpuni kaos. Čak ni u logoru nije bilo reda.“
I sve to, primijetimo, slušao sam na pozadini čvrste, od majke preuzete i nikad ne blijedeće, uvjerenosti u to da ne postoji ništa užasnije i strašnije od rata. Taj životni aksiom usvojio sam zauvijek i zasad se nije dogodilo ništa takvo što bi moglo nekako pokolebati taj kategorički imperativ. A te rijetke, iako dojmljive, manifestacije vojničke nostalgije bile su prije iznimke nego pravila. Svjedočile su samo o tome da je nostalgija snažan i moćan osjećaj kojem nikakvo stvarno povijesno i ljudsko iskustvo, nikakvi pakleni užasi svega proživljenoga ne predstavljaju prepreku.
No najvažniji, najzavjetniji, najapstraktniji, najkonvencionalnije uvjetovani objekt individualne i kolektivne nostalgije najrazličitijih ljudi starih generacija zvao se „prije rata“.
Pri čemu se u mojem djetinjstvu to „prije rata“ nekako uznemirujuće razdvajalo, kao da je pripadalo potpuno različitim epohama, dakle, različitim ratovima. I taj neugodni, kasnije uobičajen nesklad trajao je sve dok nisam – kao pronicljiv dječak – počeo primjećivati da su „prije rata“ u diskursu ljudi generacije mojih roditelja i „prije rata“ kod moje bake i njezinih vršnjaka sasvim različite verzije tog istog „prije rata“.
„Prije rata bile su samo tri linije metroa“ – govorili su jedni. „Prije rata kočijaš od Nikitskih do Sokoljnikova koštao je oko tridesetak kopjejki“ – govorili su drugi. „Prije rata u vrtu Ermitažu nedjeljom je svirao limeni orkestar“ – govorili su i jedni i drugi.
Prvo „prije rata“ je po razumljivim tužnim razlozima prilično brzo nestalo, a drugo je, čini se, aktualno do danas.
Bilo koja povijesna epoha – ili prije rata, ili poslije rata, ili čak u njegovo vrijeme – zasebna obilježja te epohe, njezina kultura ili svakodnevna plastičnost obavezno postaju objekti različite razine sjaja nostalgičnih doživljaja.
Ono što želim reći je to da će sadašnje naše pandemijsko zatočeništvo, zbog kojeg su mnogi od nas tužni i uznemireni, postati jednog dana prošlošću. Ono će isprva biti nešto što se nedavno odigralo, zatim će dobiti solidan status povijesnog perioda, i čak – još bolje – epohe. Postat će članak u enciklopediji, poglavlje u udžbeniku iz povijesti.
„Što vam se čini?“ – upitao sam jednom moje facebook čitatelje – „Prema kakvim ćemo obilježjima sadašnjeg karantenskog vremena osjećati nostalgiju? Falit će nam to da ne moramo svaki dan, po kiši i snijegu, žuriti na posao. Ili to da imamo puno vremena za čitanje, gledanje filmova, za druženje s onima s kojima nisi odvojen karantenskom ogradom – s djecom, roditeljima, mačkama i psima. Što još?“
Odgovora je bilo mnogo. Citirat ću samo one koji su mi prvi dospjeli pod ruku:
„To da imamo puno vremena za razmišljanje o svojem životu.“
„Falit će mi dizajn maski.“
„Razni kreativni načini kako da se borim s usamljenošću, dosadom, neočekivana mogućnost da naučim nešto novo.“
„Poseban, topao odnos jednih prema drugima, snažan osjećaj dragocjenosti svakog čovjeka, ne samo rođaka, empatija, uživljavanje s onima koji su bolesni. U normalnom životu, prije korone, toga nije bilo tako puno.“
„Nedostajat će mi distanca u transportu i u trgovini.“
„Drukčiji osjećaj vremena i prostora. Sad čovjek, usprkos svim vanjskim ograničenjima, ima više prostora.“
„Falit će mi ovaj Peterburg, on nikad nije bio tako prekrasan kao proljetos tijekom karantene, grad nije stvoren za ljude, oni ga kvare. U uspomenama na opsadu Lenjingrada također su opisivali takav osjećaj – ljepota usred užasa.“
„To da se ne moram brijati, šminkati…“
„Nedostajat će mi da hranim sjenice na balkonu.“
Te su me sjenice iz nekog razloga posebno ganule.
Bilo je još puno toga, isto tako zanimljivog i poučnog.
I to su sve samo hipoteze, pretpostavke, uspomene na budućnost, neizbježno deformirane sadašnjim predstavama o nama samima i našem vremenu. Ne znamo danas čega ćemo se prisjećati, što će nam nedostajati kasnije. No nesvjesno želimo da se s vremenom prisjećamo upravo toga, ne bolesti ili još gore smrti rođaka i prijatelja, ne vlastitih strahova i uznemirenosti.
No ne znamo čega ćemo se zapravo sjećati – pamćenje je jogunasto.
„Je li umjesno govoriti o onome što će postati jasno tek kasnije“ – tako je napisao jednom, početkom sad već dalekih 80-ih, autor ovih redaka.
Osobno i kolektivno povijesno pamćenje organizirano je tako da ljudi svjesno ili – što je puno češće – nesvjesno pokušavaju pozlatiti onaj preostali talog nakon što se dobar dio sjećanja izvjetrio.
A iz pamćenja psihički i moralno zdravog čovjeka s vremenom izvjetre dječje uvrede, nespretnosti, bol, mladalačke bubuljice, muke savjesti, ružna odjeća, red za instant kavom, dječjom hranom, ženskim cipelama i za svim ostalim, socijalističke prilike, proučavanja materijala povijesnih plenuma posvećenih odlukama povijesnih kongresa. Mnogo toga nestaje iz sjećanja. A ako i ne, onda se prekriva simpatičnim bezazlenim lakom.
Usprkos povijesti i njezinim nemilosrdnim lekcijama u individualnoj i društvenoj svijesti, uvijek postoji čuveni zlatni vijek, koji ne podnosi ni najmanju kritiku.
U mojoj mladosti, recimo, zlatni vijek za neke, posebno za slijepe pristaše socijalizma s ljudskim licem bile su 20-e godine, godine revolucionarnog entuzijazma i stvaralačkog zanosa masa.
A za druge, odnosno, za mene i moj najbliži krug, zlatni vijek bio je srebrni, ruska moderna, ruska avangarda. On nam se činio sasvim zlatan, dušom i tijelom, uključujući i kult raspada, boležljivosti i smrti.
Kobnih 90-ih zlatnim vijekom postala je Rusija koju smo izgubili. Tad su nastali karikaturalni plemićki skupovi, kozački krugovi, dame i gospoda i poručnici Golicinovi.
Posljednjih godina svojevrsnom patriotskom modom, na službenoj razini čak odobrenom nostalgijom – koliko god to bilo užasno za čovjeka moje generacije, a da ne govorimo tek za one starije od mene – postala je neizbježno glamurozna nostalgija prema ratu. Prema onom koji možemo ponoviti.
Zlatni vijek se ne odnosi na jučer. Jučer je u pravilu prokleta prošlost.
Zlatni vijek je uvijek prekjučer.
Sačekajmo do prekosutra.
(TBT, МБX медиа)
