Piše: Anthony Lane, thebosniatimes.ba
U filmovima Chloé Zhao nesreća se desila prije početka filma. Junak njenog filma „Jahač“ iz 2018. je mladić Brady koji već ima ožiljak od pada sa konja na rodeu i udarca kopitom u glavu. Na početku njenog novog filma „Zemlje nomada“, za koji je Zhao napisala i scenario, upoznajemo Fern (Frances McDormand ) koja je već ostala bez muža, stalnog posla i kuće. Njena kuća sada je bijela kamp prikolica kojoj je dala ime Izvidnik.
Još jedna pouka iz opusa ove rediteljke glasi da je najbolji prostor radnje pogranična zona između dokumentarca i fikcije. Bradya na primjer igra pravi jahač koji se također zove Brady, iz indijanskog rezervata Pine Ridge u Južnoj Dakoti, a i njegov ožiljak je pravi. Njegova sestra Lilly, koja ima Aspergerov sindrom, u stvari glumi sebe. I većina junaka iz „Zemlje nomada“ su prave lutalice koje nam prenose svoje iskustvo ptica selica, u jedinstvenoj mješavini oskudice i topline. Tako Lindu, nasmijanu i energičnu ženu srebrne kose, igra prava Linda My, a Swankie, kojoj je ostalo još par mjeseci života i koja na svom kamperu ima lobanju sa ukrštenim kostima, igra prava Swankie. I tako redom.
Film „Zemlja nomada“ koji je na ovogodišnjem festivalu u Veneciji odnio glavnu nagradu, zasnovan je na istoimenoj knjizi Jessice Bruder iz 2017. To je dokumentaran tekst u svakom smislu: temeljan uvid, strpljivo istražen, u živote sve brojnijih Amerikanaca koji sebi ne mogu da priušte stabilnu egzistenciju. Neke je slomila privatna nevolja, druge je upropastio finansijski slom 2008. Većina ih je u zrelijim godinama, a svoj život nose s dozom stoičke duhovitosti, dok su teret vlasništva nekretnina zamjenili imovinom na točkovima. Tu možete biti karavandžija ili kamper-radnik, što znači da putujete u potrazi za povremenim poslovima, od kojih neki omogućavaju parking, uz pristup vodi i struji. Bruder je upoznala Lindu, Swankie i druge nomade i podrobno nas izvjestila o modelu njihovog života, a sada su one prešle u film Chloé Zhao noseći sa sobom svoja teška iskustva. Ali šta je tu materijal drame? Zašto ovo nije dokumentarac?
Tako je prije svega zbog Fern, koja je izmišljen lik koji tumači filmska zvezda, mada sa urnebesno niskom dozom samoljubivog prenemaganja. (Ako McDormand bude nominirana za Oskara za svoj trud, kao što bi trebalo, očekujte da se pojavi u kroksicama). U jednoj od prvih scena filma ona piški usred pustinje po ledenom danu. Nešto kasnije će je uznemireni stomak prinuditi da se bučno olakša u kantu. U drugoj krajnosti plutaće gola u vodi, zureći u nebo raširenih ruku: umirujući prizor, mada ne djeluje naročito ljekovito ni transcendentalno. Djeluje da je voda hladna.
Pokušao sam zamisliti drugu glumicu u toj ulozi, ali uzalud. Samo neko tako stabilan i otporan kao može da glumi McDormand tako nestalnu junakinju. Fern je nekada živjela i radila u gradiću Imperija u Nevadi, fabričkom naselju starog kova u vlasništvu Američke gipsare. Kako nam se kaže na početku filma, 2011. je nastupio kraj Imperije: fabrika je zatvorena i grad je praktično nestao. Fern je bila udata za tipa po imenu Bo, ali on je umro. Nisu imali djece, ostali su samo ona i njen Izvidnik. Jednom će u prodavnici sportske opreme sresti porodicu koju poznaje od ranije. „Jesi li još uvijek u kamperu?“, upitat će žena, kao da niko ne bi vodio takav život ako ne mora. „Moja mama kaže da si ti beskućnica, jel to istina?“, pita njena ćerka. Fern mirno uzvraća: „Samo nemam kuću. To nije isto.“
***
Pokretne slike su od svojih najranijih dana sklone ljudima u pokretu. Taj medij nije stvoren za mirovanje. Čini se prirodnim da se Chaplin, dok stoji sam u posljednjem kadru „Cirkusa“ (1928) na čistini gdje je bila velika šatra, neće dugo zadržavati u sjetnom raspoloženju, nego će se okrenuti i odgegati dalje. Dok se blenda oko njega zatvara, ne pitamo se gdje li se to zaputio; bitan je način na koji odlazi. Isto važi i za Jacka Nicholsona kad, kao Bobby Dupea na oporom kraju „Pet lahkih komada“ (1970), napušta svoju djevojku i benzinsku pumpu pored kafea Crveni pijetao i stopira kamion koji prevozi drva – bez novčanika, bez planova, čak i bez jakne, mada će, kaže kamiondžija, tamo gdje idu biti pakleno hladno.
Fanovi tog filma će se sjetiti da je Bobby, kog ćemo prvi put vidjeti na naftnoj bušotini u Californiji, nekad bio klasični pijanista. Čudna ideja, ali je Nicholson dovoljno uvjerljiv da je iznese. Nešto slično se osjeća i u „Zemlji nomada“ kada Fern, u razgovoru sa stidljivom mladom skitnicom, odjednom počne recitirati Shaekspearov sonet. Ta scena je istovremeno malo vjerovatna i uzvišena, i primorava nas da preispitamo motive junakinje. Fern je nekad bila nastavnica na zamjeni; zar to nije vještina koja se može ponijeti sa sobom? Zar ne bi mogla da potraži školu kojoj treba nastavnica i počne ispočetka? Da li je vremenom razvila otpor prema društvenim normama i postala zavisna od širokog puta pred sobom? „Uvijek sam htio negdje ići, uvijek sam htio nešto drugo, šta bilo“. Tako kaže Huckleberry Finn u prvom poglavlju svojih avantura. Tu žudnju ima i Fern.
Nije čudo da je film tako napet. Fern nikad neće biti napadnuta ili opljačkana, hvala nebesima, ali je prijetnja moguće opasnosti stalno prisutna. Pogledajte kako zvjera oko sebe prije nego što počne jesti, kao da je na straži. U svakodnevnoj komunikaciji ljubaznost joj je neka vrsta oklopa, a kad joj se ponudi prilika da se skrasi, u sigurnoj luci, ona će je smjesta odbiti. Jednom, kad joj se pokvario karavan, posjetit će svoju sestru Doll (Melissa Smith) koja živi u prijatnoj prigradskoj ulici – na drugoj planeti, u poređenju sa negostoljubivom divljinom kojom Fern radije skita. „Otišla si od kuće čim ti se ukazala prilika“, kaže joj Dolly, sjećajući se njihovog djetinjstva. Pošto uzima pozajmicu od sestre, Fern opet odlazi.
Zatim je tu Dave, kamper-radnik, sa previše kilometara pod nogama. Igra ga David Strathairn, kog nisam odmah prepoznao, ne samo zbog bijele brade već i zbog stidljivosti s kojom upada u kadrove i nestaje iz njih. Rediteljka Zhao ne trpi romantična filmska upoznavanja. U jednoj od uvodnih scena Fern se udaljava od psa koji cvili i, nasuprot zakonima kinematografske gratifikacije, ne vraća se po njega; sa Daveom, koji ima podjednaku potrebu za društvom, pokazuje istu neumoljivost. Njihovi putevi se tu i tamo ukrštaju – recimo u kuhinji tržnog centra na autoputu u Južnoj Dakoti, gdje on obrće pljeskavice, a ona struže garež sa roštilja. Kao i mnogi nomadi, Dave je upropastio svoj život. (Ne znamo kako se to desilo; ali Strathairn je toliko ekspresivan da nas ne treba posebno uvjeravati.) Pun strijepnje, Dvije se vraća svojoj porodici zbog rođenja unuka. Pozvat će i Fern da svrati i tako će se ona dokotrljati na Dan zahvalnosti i naići na najtopliju dobrodošlicu. „Mogla bi ostati“, kaže Dave. „Hvala, ali moram oprati veš“, uzvraća ona. Krevet u gostinskoj sobi je toliko mekan da Fern odlazi da spava u svom kamperu. Odlazi prije nego što se ostali probude.
Negdje u ovom filmu ljupkosti i beznađa obitava utvara vesterna. Mada se ljudi i dalje okupljaju oko logorske vatre, sada se oko nje pričaju priče o kanceru i post-traumatskom stresu. Za razliku od kauboja koji tjeraju stoku na ispašu, Fern i njene srodne duše se u određeno doba godine sastaju u skladištu Amazona – pridržavajući se starog sezonskog ritma, dok umotavaju bofl robu i pakuju božićne isporuke. Knjiga Jessice Bruder skreće pažnju na ekonomsku okrutnost Amazonovog sistema i posljedice mukotrpnog rada na starije radnike. Zhao se više fokusira na Fern, dok pozdravlja svoje dron-kolege na pauzi za ručak i sjecka bananu na sendvič sa puterom od kikirikija.
„Zemlja nomada“ nije film protesta. Osnovna emocija je tuga puna ljutnje glavne junakinje koja izbliza posmatra odumiranje američkog zapada. Zato Zhao često snima na izmaku dnevnog svjetla, da uhvati nebeska prostranstva ljubičastog i ružičastog. Njena priča se obraća publici 2020. kao što su se „Plodovi gnjeva“ Johona Forda obraćali onoj od prije 80 godina. Fernine potrebe jednako su bazične kao i one porodice Joad, ali iz Fordovog filma izbija čežnja puna širine i poleta koji su u međuvremenu usahnuli. „Čovjek nema svoju dušu, već samo komad velike duše koja pripada svima“, kaže Tom Joad. To je bila nada. Fern ima dušu koja pripada samo njoj, spakovanu u kamperu, zajedno sa četkicom za zube i pilećom supom sa nudlama. Uvijek spremna da putuje dalje.
(TBT, The New Yorker)