On je nedavno napadnut, priča Fazlullah Akhtar. Četiri muškarca su ga presrela, prijetila mu nožem usred bijela dana u Kabulu. „Ako čovjek preživi, to je samo slučajnost – ili sreća. A sigurno ne zato što vlada nešto čini.“ Njegov mobilni telefon je upravo napunjen, a onda je ponovo nestalo struje. Duže telefoniranje je ipak moguće zahvaljujući dodatnoj bateriji. „Ljudi pomalo postaju očajni. Gube nadu.“
Nesigurnost u Afganistanu je sve veća, stalno se događaju novi napadi, najnoviji se dogodio na Sveučilištu u Kabulu. U Dohi se vode teški mirovni pregovori, za stolom su i talibani. Gotovo 20 godina je u Afganistanu aktivna međunarodna zajednica, ne samo vojno, nego i na području civilne obnove i razvojne pomoći. Uskoro bi trebala biti donesena odluka o novoj financijskoj pomoći na takozvanoj donatorskoj konferenciji u Ženevi.
Prazna obećanja
Na Facebooku, kaže Akhtar, na postove afganistanskog predsjedništva koji s optimizmom govore o donatorskoj konferenciji čitatelji reagiraju samo emotikonima smijeha. „Ljudi ismijavaju obećanja koja se daju jer predobro poznaju stvarnost tih obećanja.“
Ta stvarnost je strašna. Oko 60 posto afganistanskog državnog proračuna dolazi od novca iz inostranstva. Na indeksu korupcije Transparency Internationala ta je zemlja već godinama među najgorima. Po navodima Svjetske banke do 70 posto ljudi u Afganistanu živi ispod granice siromaštva. I to iako su u tu zemlju otišle milijarde dolara novca iz inostranstva. Samo u posljednje četiri godine uplaćeno je 15,2 milijarde američkih dolara. Što je tu krivo rađeno?
Očekivanja su bila prevelika
Puno toga, kaže Christoph Zürcher, profesor na Sveučilištu u Ottawi, koji se intenzivno bavio projektima razvojne pomoći za Afganistan. Drugim riječima, voditelji projekata su precijenili svoje mogućnosti. Osobito loše su funkcionirali veliki projekti – upravljanje državom, izgradnja državnih institucija, ravnopravnost spolova.
Zürcher kaže što je dosad često nedostajalo: „Poniznost i skromnost, da stvari ne idu tako brzo, kako su se neki nadali, da veliki, ambiciozni, transformacijski programi možda ne funkcioniraju.“ Da primjerice programi za ravnopravnost spolova imaju malo smisla ako 80 posto žena ne zna čitati i pisati. Da poticanje decentralizacije funkcionira samo ako za to postoji politička volja da pokrajine dobiju veće ovlasti.
Dvostruki gubitak povjerenja
Razlog je prije svega nerazumijevanje lokalnog konteksta. Na početku, kaže Zürcher, prije svega su Amerikanci griješili tako što su previše novca investirali u nesigurna područja. „To je bio signal da se više nesigurnosti isplati.“ I njemačka stručnjakinja za razvoj Katja Mielke potvrđuje „da razvojni aktivisti, organizacije za provedbu i nevladine organizacije u tom trenutku postaju strane u sukobu jer donose velike resurse koji bude želje.” I suradnja s gospodarima rata od kojih su iznajmljivana zemljišta i oprema izazivala je čuđenje stanovništva, kaže Mielke.
Fazlullah Akhtar je savjetovao razne aktiviste za razvojnu pomoć i zna kako stvari izgledaju u afganistanskim ministarstvima. On je vlastitim očima vidio korupciju u državnom aparatu, kao i nepotizam prilikom dodjele funkcija. „Ako nemaš vezu s nekim od gospodara rata ili nekom strankom, nemaš nikakve šanse“, kaže on. „Među političkom elitom je jako raširena korupcija“, potvrđuje i Katja Mielke. To onda dovodi do gubitka povjerenja – u vlastitu vladu i međunarodne pomagače, koji su tu političku elitu odabrali za partnera.
Ostaju nesigurnost, siromaštvo i korupcija
Kad se radi o tim greškama rado se skreće pozornost na Amerikance. Ustanova SIGAR, koju su uspostavile Sjedinjene Države, a koja ima zadaću kontrolirati trošenje američkog novca koji ide u Afganistan, upravo je objavila podatke: u posljednjih deset godina zbog korupcije je izgubljeno 19 milijardi dolara.
„Ne želimo se praviti besprijekornima“, kaže Henning Plate iz njemačkog Saveznog ministarstva za gospodarsku suradnju i razvoj. Ali, Njemačka ima potpuno drukčije mehanizme kontrole i od početka je provodila projekte na sigurnom sjeveru i sjeveroistoku zemlje, konkretne projekte s konkretnim ciljevima: pristup pitkoj vodi, struja, infrastruktura.
Neke stvari se može i izostaviti
Što se iz pogrešaka može naučiti za iduće godine? „Skromnije, manje, održivije, dugoročnije“ treba djelovati u razvojnoj suradnji, preporučuje Christoph Zürcher. U to pripadaju i teške političke odluke da se neke stvari i izostavi, smatra on.
Ali, mora postojati i kontinuitet, naglašavaju svi sugovornici. Prije nekoliko dana je agencija Reuters javila da veliki donatori kao SAD, Velika Britanija i Francuska razmišljaju o tomu da idućih godina u Afganistan pošalju znatno manje novca. Ali, Henning Plate naglašava: „Mi nećemo Afganistan ostaviti na cjedilu. Ljudima je potrebna pomoć, državi je potrebna pomoć.“
Na dnevnom redu u Ženevi će dakle biti brojne teme. Uloga talibana u obnovi zemlje? Kakvi uvjeti moraju biti stvoreni za razvoj da bi ciljevi bili postignuti? Može li Afganistan srednjoročno i dugoročno postati neovisniji od međunarodne financijske pomoći i kako? Ali iz pogrešaka posljednjih 20 godina sve strane moraju izvući pouke.
(TBT, DW)
