REPORTAŽA
Dolinu rijeke Hunza (na granici Indije
i Pakistana) zovu “oaza mladosti”. Životni vijek stanovnika ove doline je 110 – 120 godina. Oni se
skoro nikada ne razbolijevaju i izgledaju mladoliko
FOTO: (public)
Dolinu rijeke Hunza (na granici Indije
i Pakistana) zovu “oaza mladosti”. Životni vijek stanovnika ove doline je 110 – 120 godina. Oni se
skoro nikada ne razbolijevaju i izgledaju mladoliko.
Znači, postoji neki način života,
približan
idealnom, kada se ljudi osjećaju zdravi, sretni, ne stare, kao u drugim zemljama već od 40-50 godina starosti.
Zanimljivo je da stanovnici doline rijeke Hunza, za razliku od susjednih
naroda, izgledaju slično
Evropljanima (kao Kalaši, koji žive u blizini).
Prema legendi, ovu malenu planinsku državu, osnovala je grupa vojnika
Aleksandra Velikog tokom indijskog pohoda. Oni su naravno, uspostavili tu
strogu vojnu disciplinu – takvu da su stanovnici sa mačevima i štitovima morali da spavaju i
jedu, pa čak i
igraju …
Hunze se sa ironijom odnose prema tome da ih
još uvijek
neko u svijetu zove gorštacima.
Pa, u stvari, nije li očigledno
da s pravom to ime treba da nose ljudi koji žive u blizini čuvenog “stecišta planina” – mjesta gdje se spajaju tri najveća planinska sistema u svijetu:
Himalaji, Karakorum i Hindu Kuš. Od 14 vrhova na planeti koji su preko osam hiljada, pet su u
blizini, uključujući i drugi vrh posle Everesta
K2 (8,611 metara), čije se
osvajanje u planinarskom društvu cijeni čak i više nego
osvajanje Čomolungma
(Mont Everest). A šta reći o ne manje proslavljenoj
“planini ubici” Nanga Parbat (8126 metara), na kojoj je sahranjen
rekordan broj planinara?
Proći kroz ove kamene masive nije moguće, ako niste sportista svjetske klase. Možete se samo “provući” uskim prevojima,
klisurama, stazama. Od davnina, te rijetke staze kontrolisale su kneževine, koji su oporezivali sve
prolazeće
karavane. Smatra se da su Hunze među njima jedni od najuticajnijih.
U svijetu ovaj “Izgubljeni
svijet” je malo poznat, ne samo zbog geografskog razloga, već i političkog: Hunze, zajedno sa nekim
drugim narodima u dolini Himalaja, nalaze se na teritoriji na kojoj se skoro 60
godina vodi spor između Indije
i Pakistana.
Smatra se da su Hunze ponovo otkrili Zapadu
upravo hipici, koji su lutali 70-ih godina Azijom u potrazi za istinom i
egzotikom. Štaviše, popularisali su ovo mjesto
toliko da čak i obične kajsije Amerikanci danas
zovu Hunza kajsije. Međutim,
“djecu cvijeća”
ovdje nije privukla samo istina i egzotika, već i indijska konoplja.
Jedna od glavnih atrakcija Hunza je
lednik koji se širokom
hladnom rijekom spušta u
dolinu. Na mnogim terasastim poljima, uzgaja se krompir, povrće i konoplja, koju ovdje ne
samo da puše već je dodaju kao začin jelima od mesa i supama.
Što se tiče mladih dugokosih momaka sa
natpisom Hipi na majicama – to su ili pravi hipici, ili retro fanovi – oni u
Karimabadu uglavnom jedu kajsije. Kajsija je nesumnjivo glavna vrijednost
vrtova Hunza. Cio Pakistan zna da samo ovdje raste “plod Hunza” iz
kog izbija mirisni sok još na drveću.
Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak i na temperaturi 15 stepeni
ispod nule, sa sto godina igraju, a 40-godišnje žene
izgledaju kao djevojke, sa 60 godina imaju skladnu i savršenu figuru, sa 65 godina rađaju djecu. Ljeti jedu sirovo
voće i povrće a u zimskom periodu – sušene na suncu kajsije,
proklijale žitarice,
ovčiji sir.
Interesantno, postoji još jedna stvar: Hunze imaju
period kada voće još nije zrelo – taj period zovu
“gladno proljeće”,
on traje od dva do četiri
mjeseca. U ovim mjesecima, oni skoro ništa ne jedu, samo jednom dnevno piju napitak od suve kajsije.
Ovaj post je kod njih uzdignut do kulta i strogo se poštuje.
Škotski
ljekar MekKarison, koji je prvi opisao srećnu dolinu, naglašavao je da je upotreba proteina kod njih na najnižem normalnom nivou, ako se uopšte on može nazvati normalnim. Dnevno
Hunze unose u prosjeku 1933 kalorije koje sadrže 50 g proteina, 36 g masti, 365 g ugljenih hidrata.
Škot koji
je živio u
neposrednoj blizini doline Hunza 14 godina, došao je do zaključka da je ishrana glavni faktor dugovječnosti ovog naroda. Ako se čovjek ne hrani pravilno, od
bolesti ga ne može
spasiti ni planinska klima. Stoga ne iznenađuje da komšije
Hunza koji žive u
istim klimatskim uslovima, stradaju od najrazličitijih bolesti. Njihov životni vijek je dva puta kraći.
MekKarison, po povratku u Englesku,
napravio je zanimljiv eksperiment na velikom broju životinja. Jedna grupa životinja se hranila normalnom
hranom londonske radničke
porodice (bijeli hleb, haringa, rafinisani šećer,
konzerve i kuvano povrće). Kao
rezultat toga, kod ove grupa su počele da se pojavljuju različite “ljudske bolesti”. Druge životinje koje su hranjene
hranom Hunza tokom eksperimenta bile su savršeno zdrave.
FOTO: (public)
U knjizi “Hunza – ljudi koji ne
znaju za bolesti” R. Bircher ističe sledeće veoma
značajne
karakteristike modela ishrane u ovoj zemlji:
– Prije svega, on je vegetarijanski;
– Velika količina sirovih namirnica;
– U ishrani dominiraju voće i povrće;
– Prirodni proizvodi, bez ikakve
primjene hemije i pripremljeni uz očuvanje svih biološki vrijednih materija;
– Alkohol i slatkiše upotrebljavaju izuzetno
rijetko;
– Veoma umjereno upotrebljavaju so;
– Proizvode uzgajaju samo na svom
porodičnom
zemljištu;
– Redovan period gladovanja.
Uz to treba dodati i druge faktori koji
doprinose zdravom starenju. Ali način ishrane ovdje ima nesumljivo, veliki značaj, presudan.
Godine 1963., Hunze je posjetila
francuska medicinska ekspedicija. Kao rezultat njihovog popisa, utvrđeno je da je prosječni životni vijek Hunza 120 godina, što je
duplo više nego
kod Evropljana. U avgustu 1977., u Parizu, na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima je izjavljeno:
“U skladu sa podacima geokancerologije (nauka za istraživanje raka u različitim regionima svijeta)
potpuno odsustvo raka javlja se samo kod naroda Hunza.”.
U aprilu 1984., jedan Hong Kongški časopis je saopštio sljedeći nevjerovatan događaj. Jedan od Hunza, po imenu
Said Abdul Mobuda, koji je stigao na londonski aerodrom Hitrou, zbunio je
radnike emigracione službe kada
je pokazao pasoš. Prema
tom dokumentu, on je rođen u
1823. i imao je 160 godina. Pratilac Mobuda, Mulla rekao je da se njegov štićenik smatra svetim u zemlji
Hunza, koja je poznata po svojoj dugovečnosti. Mobuda je odličnog zdravlja i razuma. On pamti događaje od 1850.godine.
Za svoju tajnu dugovječnosti mještani kažu jednostavno: budi
vegetarijanac, stalno radi fizički, uvijek se kreći i ne mijenjaj ritam života, tada ćeš živjeti od 120 do 150 godina.
To su obiležja svih
Hunza, naroda, koji ima “dobro zdravlje”.
Visoka radna sposobnost u najširem smislu riječi, kod Hunza se manifestuje
kako pri radu, tako i tokom plesova i igara. Za njih je proći 100 – 200 kilometara, isto što i za nas prošetati oko kuće. Oni se izuzetno lako penju
uz strmu planinu da bi prenijeli neku vijest, i vraćaju se kući svježi i veseli.
FOTO: (public)
Životna radost – Hunze se stalno smiju, oni su uvijek dobro
raspoloženi, čak i ako su gladni i ako im je
hladno.
Izuzetna spokojnost – “Hunze
imaju jake živce,
kao od konopa, ali suptilne i tanke, kao strune – pisao je MekKarison – Oni se nikada ne ljute, ne žale se, nisu nervozni, ne
ispoljavaju nestrpljenje, ne svađaju se međusobno i
sa potpunim duševnim
spokojom prevazilaze fizičku bol,
nevolje, buku, itd. “
(The Bosnia Times)