Piše: Barbara Wesel, thebosniatimes.ba
Krajem septembra Francusku je šokirao divljački napad nožem na jednog prolaznika ispred bivšeg sjedišta satiričnog magazina Charlie Hebdo u Parizu. Nakon nekoliko mjeseci mira, vratila se avet nasilnog islamizma.
Ubrzo nakon toga predsjednik Emmanuel Macron održao je govor koji je već odavno spremao – o tome kako namjerava iskorijeniti islamističko nasilje. Bio je to iznijansirani govor, nikakva desničarska ili islamofobna retorika. Ali s obzirom na to da je u proteklih pet godina u terorističkim napadima s islamističkom pozadinom ubijeno 240 ljudi, Macron zna da tu borbu mora pokrenuti.
Vlada pod pritiskom
Stravično ubistvo nastavnika Samuela Patya još jedan je dokaz da se u Francuskoj proširilo islamističko podzemlje i da mu je pošlo za rukom otrgnuti se kontroli države. Taj fenomen koji se počeo širiti nakon napada na Svjetski trgovinski centar u New Yorku 2001. godine, jačanjem terorističke organizacije „Islamska država” i autoritarnih islamističkih vlada na Bliskom istoku, Macron zove „islamistički separatizam”.
U srijedu (2.9.) počinje suđenje osumnjičenima za krvoproliće u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo u Parizu. Taj napad iz 2015. je bio uvod u seriju islamistički motiviranih atentata i promijenio je Francusku.
Tu spadaju Egipat, turski predsjednik Erdogan koji zloupotrebljava religiju kao instrument za vršenje pritiska i očuvanja moći, i mnogi drugi. Tamo atentatori i dalje nalaze zaštitu i ideološku podršku. Svojim novim, oštrim stavom prema Erdoganovoj agresivnoj politici na istočnom Sredozemlju predsjednik Macron pokazuje shvaćanje globalnog konteksta.
Ipak, on borbu prije svega mora voditi na teritoriju Francuske. I mnogo toga što vlada sada radi je ispravno: odluka da se muslimanski propovjednici školuju u Francuskoj, obvezno školovanje i za muslimansku djecu, deportacija islamističkih jastrebova i oštre kontrole kulturnih i drugih udruženja, koja u svojim redovima toleriraju one koji propovijedaju nasilje. Nitko se sada u Francuskoj ne bi trebao izvlačiti na kartu islamofobije, jer te organizacije su godinama bile u prilici da prestanu tolerirati ili podržavati nasilje u svojim redovima.
Političke mjere samo jedno od sredstava
Međutim, političke mjere samo su jedno od sredstava u borbi protiv nasilnog islamističkog paralelnog društva koje se razvilo u velikim francuskim gradovima i među pojedinim migrantima. Njima se mogu ostvariti kratkoročni uspjesi i umiriti birači.
Svi u Francuskoj, bez obzira na političko opredjeljenje, znaju da je problem mnogo dublji. Predsjednik je otvoreno govorio o dva uzroka: izostalo suočavanje zemlje s kolonijalnom prošlošću, posebno s ratom u Alžiru, kao i socijalna i ekonomska bijeda u predgrađima.
Francuska država je sama stvorila ta geta i također je odgovorna za „separatizam” koji je tamo nastao. Da bi se on prevladao, bit će potrebno više generacija. I to nije moguće postići pritiskom, za to su potrebni novac, obrazovanje, stanovi i infrastruktura – listi nema kraja.
Prije 25 godina veliku pažnju je privukao film „Mržnja” (La Haine), koji prikazuje život ljudi u predgrađima. Ove godine u kina je stigao njegov nasljednik, film „Jadnici” (Les Misérables). Građanska Francuska je šokirana koliko se malo stvari do danas promijenilo.
Bit će to veliki posao za Macrona, koji će za nešto više od godinu dana ponovo morati na izbore. Mogao bi odmah pokrenuti iskreno suočavanje s prošlošću. To ga može koštati glasova u korist desnice, ali to bi bio povijesni važan zadatak za predsjednika s tako velikim povijesnim ambicijama.
Strpljenje i uvjerljivost
I rigidni sekularizam francuske države, s potpunim isključivanjem religije iz javnih funkcija, dodatno zaoštrava postojeće probleme. Vlada s jedne strane s pravom od muslimanskog stanovništva traži da se prilagodi zakonima i normama zemlje. S druge strane, ona gotovo da ne ostavlja prostora za vjersko izražavanje. Možda bi se politička klasa u Francuskoj trebala zapitati je li poštovanje vlastitih sekularnih tradicija prava osnova i za današnje multietničko i multireligiozno društvo.
Na drugoj strani je neuspjeh organiziranog islama u Francuskoj. I broj žrtava islamističkog terora posljednjih godina zabranjuje svaki daljnji izgovor. U zemlji ima divnih propovjednika koji se bore za toleranciju. Ali istovremeno postoji podzemlje salafističkih i drugih jastrebova koji i dalje propovijedaju nasilje protiv „nevjernika”. Pa već i sam pogled na profile na društvenim mrežama sudionika u ubistvu Samuela Patya ledi krv u žilama.
Predsjedniku Macronu bit će potrebno strpljenje i uvjerljivost, odlučnost i spretnost, ukoliko želi ostvariti bilo kakav rezultat. Ali to neće biti lako, jer Francuska je taj dio društva previše dugo zanemarivala. Na kraju krajeva, za to nije dovoljan samo jedan šef države, već bi se i građanska Francuska konačno trebala suočiti s greškama iz prošlosti.
(TBT, DW)
