Piše: Konstantin Eggert, thebosniatimes.ba
Krajem septembra 2015. godine su Iranska revolucionarna garda i njeni saveznici iz libanonskog Hezbolaha bili gotovo potučeni do nogu na sirijskom bojištu, gdje su pokušavali pomoći armiji Bašara al Asada. Trupe odane predsjedniku Sirije bile su razvučene na više frontova, boreći se protiv džihadista koji su uživali tihu podršku Turske, Saudijske Arabije i Katara, kao i protiv kurdskih pobunjenika.
U Kremlju je tada pala odluka da se Asadu i Irancima pruži ono za čime su toliko čeznuli – žestoka podrška iz zraka. Malo kasnije je stigla i mornarica, pa potom vojni instruktori i paravojni plaćenici iz notorne ratne kompanije Wagner.
Danas izgleda da više nitko ne može pobijediti Asada. Vladimir Putin je proširio i modernizirao vojne luke iz sovjetske ere u sirijskim sredozemnim gradovima i od njih načinio snažne baze. No to nije najvažniji dobitak za Rusiju, koja nikad nije bila niti će biti svjetska pomorska sila. Plaćenici iz firme Wagner, kako se čuje, čuvaju sirijske prirodne resurse i rafinerije nafte, a to već dosta govori o ruskim interesima.
Ipak, najvažniji razlog uplitanje Moskve u sirijsku klaonicu bio je isti kao i uvijek – da nastavi globalno potiskivanje Sjedinjenih Američkih Država koje je Putin simbolično započeo čuvenim govorom na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti 2007. godine.
Noćna mora ruske elite su i dalje SAD sa svojom misionarskom idejom demokratizacije svijeta, mada je ona djelomično oslabljena nekim potezima Baracka Obame i Donalda Trumpa. Ruska vanjska i sigurnosna politika se zato u Putinovoj eri uglavnom svode na držanje SAD-a podalje od postsovjetskog prostora te na podršku antizapadnim režimima širom svijeta.
U tom je čitanju Sirija 2015. u jednoj liniji s ruskim potezima u Gruziji 2008, Ukrajini 2014, Crnoj Gori 2016. i Venecueli 2019. godine. Ove godine je u istu kategoriju upala podrška bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku u borbi protiv vlastitog naroda. Putin ozbiljno shvaća ulogu zaštitnika bjelosvjetskih diktatora. Vjeruje da ga zbog toga Amerikanci poštuju ili da ga se čak boje.
No za dugoročne nacionalne interese Rusije je čuvanje Asada na vlasti u Damasku vrlo varljiva dobit. Napori Moskve sada su sudbinski povezani sa sirijskim režimom ili, bolje rečeno, s Asadovim iranskim gazdama. I to sve u eri dramatičnih promjena na Bliskom istoku.
Normalizacija odnosa Izraela i arapskih država uz posredovanje Washingtona bila je neugodno iznenađenje za vjerske vođe u Teheranu, ali i za Moskvu. U obje te prijestolnice su infantilno vjerovali da američki utjecaj u regiji nestaje i da će Iran neizbježno biti novi hegemon Bliskog istoka.
Ako Sudan, Oman i Saudijska Arabija budu slijedili primjer Emirata i Bahreina te poboljšaju odnose s Izraelom, doći će teška vremena za iranski režim – tada više neće biti isključen ni pad režima. Bez iranske podrške, Asad bi ostao vrlo ranjiv. A tada bi kod njega postao neodoljiv poriv da se okrene Washingtonu i Saudijskoj Arabiji, a da rusko vojno prisustvo u zemlji iskoristi kao ulog za cijenkanje.
Putinova strateška kratkovidost se ispoljila i u odnosima s Turskom, još jednom bitnom državom ovog dijela svijeta. Više puta je prekršen dogovor o međusobnom nenapadanju u Siriji koji je imao sa predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.
Prije pet godina je Putin mislio da će preko Ankare oslabiti istočno krilo NATO-a, a danas Erdogan zapravo financira sirijske pobunjenike protiv Asada, u Libiji vojno pomaže neprijateljima ruskog igrača, generala Kalife Haftara, i naoružava Azerbejdžan u sukobu s bliskim ruskim saveznikom Armenijom.
Pet godina otkako je prvi ruski MiG prozujao kroz sirijske oblake, odgovor na pitanje „što je Putinov rat donio Rusima?“ vrlo je jednostavan: nije donio ništa. Rusi to osjećaju i sve više njih želi da se njihovi vojnici povuku iz Sirije.
Ispostavlja se da se Putinova privatna borba za prestiž kosi s ruskim nacionalnim interesima. Tko god da dođe nakon Putina, morat će te interese nanovo definirati.
(TBT, DW)
