Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Košarkaš Elemedin Dino Konaković, kao predsjednik stranke Narod i pravda (NiP), očito je bio napravio „grešku u koracima“ kada je u svojoj političkoj kampanji pridobijanja glasačkog tijela bio odustao od direktnog okršaja sa Strankom demokratske akcije (SDA) i svu energiju usmjerio na pridobijanje glasača od Saveza za bolju budućnost (SBB) i Demokratske fronte (DF). Dva su moguća motiva kojima se rukovodio prilikom donošenja takvih procjena. Jedan je strah i fobija od „zelenog kombajna“ koji jednostavno sve pokosi prilikom izbornih kampanja, ali i uvjerenja da je tridesetogodišnje iskustvo obnašanja vlasti i ideološko ispiranje mozga Bošnjacima osiguralo dovoljno glasača da SDA još dugo godina bude pobjednička stranka na izborima. Ako se tome doda manipulacija strahom od srpsko-hrvatske nacionalističko-seperatistističke koalicije koju predvode Milorad Dodik i Dragan Čović, onda lideri manjih opozicionih stranka tu nemaju šta tražiti.
KOMŠIĆ NAM „ZABIJA TRN U ZDRAVU NOGU“
Uprkos svemu Konaković je bio napravio kardinalnu grešku koja ga je mogla koštati debakla na izborima. Jer je time bio izazvao protiv sebe lidera SBB-a Fahrudina Radončića, a već je protiv sebe imao vrlo opakog Željka Komšića. Dok je trajao taj verbalni rat Bakir Izetbegović je mogao zadovoljno trljati svoju žutu bradu vjerujući da u tome samo on može profitirati. Međutim, očito su veću grešku od Konakovića već bili napravili Radončić i Komšić pristajući na koaliciju sa SDA-om. Prilikom donošenja takve odluke vjerovatno su se rukovodili istim motivima i procjenama kao i Konaković; strahom i fobijom od „zelenog kombajna“. Radončić je, po ko zna koji put, uvidio svoju grešku pa se odlučio povući iz koalicije i , što je još bitnije, prestao napadati Konakovića. Tome je sigurno kumovao Nermin Nikšić, koji, uprkos svemu, nije prekidao dobre personalne odnose sa Radončićem ni nakon njegovog koaliranja sa SDA-om. Da li je Radončić prekasno reagirao i istupio iz koalicionog saveza sa Izetbegovićem i Komšićem drugo je pitanje koje zaslužuje posebnu analizu. Vjerovatno jeste! I samo ga neko, političko, a ne Božije (!), čudo može spasiti od novog izbornog debakla na lokalnim izborima. Sad je svakom jasno da njegova „djetelina sa četiri lista“ nikad više neće „procvjetati“ niti će njome Bosna „pozeleniti“ nakon što ju je bukvalno „pokosio“ „zeleni kombajn“. Ono što mu je još ostalo od političkih talona on će kao dobar biznismen pokusati „unovčiti“ pristajanjem uz opozicioni blok pri obaranju kantonalnih vlada u Sarajevu i Tuzli.
No, Konakovićev problem sa Komšićem je mnogo ozbiljniji. Osim personalnog animoziteta kojeg ispoljavaju jedan prema drugom, a sve zbog jednog verbalnog kafanskog sukoba, Komšić je Konakoviću imputirao vrlo teško ideološku hipoteku „antisemitizma“. On takve svoje optužbe konstruira na osnovu Konakovićevih stavova i izjava o LGBT populaciji i uskraćivanjem osude nekih bošnjačkih kolaboracionista sa fašistima, poput Mustafe Busuladžića. Bilo je pokušaja imputiranja Aliji Izetbegoviću šurovanja sa „Handžar divizijom“, kako od Milorada Dodika, tako i od Nijaza Durakovića i Senada Avdića, što je bio više izraz (pot)komunističkih frustracija nego stvarno raskrinkavanje aktera i profašističkih bošnjačkih krugova u vrijeme Drugog sv. rata. Ali, niko od njih nije cinkao Izetbegovića kod stranih ambasadora kako je to učinio Komšić, direktno američkom ambasadoru, u slučaju Konakovića. Nažalost, Konaković se nemušto branio od vrlo nasrtljivog Komšića jer očito nije shvatio ozbiljnost takve kompromitacije koja može imati dalekosežne posljedice po imidž postkomunističke političke scene u Sarajevu. Komšić se pravi da ne zna da su Amerikanci odlikovali Dražu Mihajlovića i da se Borislav Paravac, kao bivši član predsjedništva BiH, i još neosuđeni ratni zločinac, hvalio da mu je deda kao četnik spasio četvericu američkih pilota u Drugom sv. ratu.
Ovu polemiku sa Komšićem Konaković će morati okončati jer je to novi komunistički pokušaj zabijanja „trna u zdravu nogu“ Bošnjacima.
FOBIJA OD „ZELENOG KOMBAJNA“
Na svu sreću Konaković se na terenu ponaša potpuno drugačije. Liste Naroda i pravde, bar u SBK, su multietničke i na njima se pored Bošnjaka nalaze imena Srba i Hrvata. Takva je lista za Općinsko vijeće u Jajcu koju predvodi mladi doktor Ismar Halilović.
Takva lista je i u „vezirskom gradu“ Travniku koju predvodio kandidat za načelnika Haris Kaniža. Samo na ovim listama ima više Hrvata, nego na svim listama Komšićevog DF-a i nove „zelene ljevice“ koju sačinjavaju SPD i Građanski savez.
Pored svega Konaković mora poraditi na ideološkoj profilaciji stranke zbog samog opstanka stranke na političkoj sceni, ili još bolje ukoliko se želi nametnuti kao alternativa SDA-u, ukoliko ne želi doživjeti političku sudbinu Miroslava Škore u Hrvatskoj. A sama stranka Narod i pravda doživjela bi sudbinu S za BiH i(li) SBB-a čija ideologija nije bila dovoljno prijemčiva nacionalnom biću Bošnjaka, pa je stoga poput stiropora plutala na pučini bošnjačke političke zbilje dok je valovi nisu odnijeli na obale povijesti.
Komšić je postao beznadežan politički slučaj nakon bukvalnog brodoloma tzv. građanske opcije kojeg je prouzrokovala kvazi građanska, primarno sarajevska, lijeva intelektualna elita. U ideološkom smislu većina jastrebova ljevice koja se bila ugnijezdila u tzv. „građansku opciju“ konvertirala je u desnicu. Od Sejfudina Tokića, nekadašnje perjanice sarajevsko-tuzlanske ljevice, do Reufa Bajrovića i Emira Suljagića, svi do jednoga su se pokazali kao izvitopereni rigidni nacionalisti. Iz kolegijalnih razloga izostavljam ovdje imena par sarajevskih novinara koji su agitirali za Komšićevu ljevicu ili njegov građanski savez. I to bi bilo sve što je ostalo od krhotina njegove „građanske fronte“.
Tako da je na ovim izborima samo po sebi postalo izlišno svako drugo pitanje ili svaki drugi politički cilj osim jednog; da se sruši bošnjački režim! Kako se to može postići? Tako što svaki opozicioni lider mora znati da je narod svjestan da je vrijeme obračuna sa režimom došlo, jer političke elite nemaju šta više ukrasti od naroda. Stoga samo kampanja koja „ide u glavu“ i samo lider koji se smije direktno obračunati sa vlastodršcima, prije svega sa SDA-om, požnjet će uspjeh na lokalnim izborima. Takvi na koncu i trebaju opstati i baviti se politikom. Svi drugi će ispasti kukavice koje je pobijedio njihov sopstveni strah i fobija od „zelenog kombajna“!
(TBT)
