Legendarni bosanski voditelj i vlasnik Face TV-a Senad Hadžifejzović dao je opširan intervju za magazin Gracija.
„Ovo što radim nije samo informiranje javnosti, ovo je autorska emisija u kojoj se ja borim za nešto od čega će svi imati koristi. Ja se uopće ne borim za sebe, čak pretjerujem u tom davanju sebe za nešto što je u ovoj zemlji definirano kao nemoguća misija – normalna država, zemlja za sve nas. Ja se sekiram, borim, padam, ustajem, dajem sebe i ne tražim ni od koga da mi za to kaže hvala, niti da mi da pare, niti čak da me gleda! Ne urlam da sam patriota, ne kukam da mi je teško, ne pričam kroz kakav pakao prijetnji, napada i pritisaka prolaze moja porodica i zaposleni. Ja jednostavno mislim da je ovo što radim novinarstvo i da ovako to treba raditi. Ili radi kako treba ili ne radi, brate!“, započeo je svoj intervju Hadžifejzović.
Na pitanje kako uspijeva održati televiziju, Hadžifejzović je odgovorio:
„Sva moja sloboda je upravo u tome: nema dila, tala. Ne možeš kupiti marketing misleći da si kupio tako i moja pitanja, pažnju, zaštitu, mene. Ovo će te iznenaditi: ako bih pravio dil, onda bih ga najlakše napravio sa velikim partijama i liderima, sa onima koji su na vlasti. Čudi te? Pa, oni su najmanje zahtjevni! Njima je potrebno malo. Njima je dosta da im ne otvaraš teške teme, afere, ne postavljaš teška pitanja. Njima je super ako im kažeš neko teško pitanje prije emisije, ako ih pripremiš! “Velikim liderima” je dovoljno da popiješ kafu s njima, budeš s njima malo raja, čak jaranski opsuješ “đe si ti, pizda ti materina”… I dobiješ pare! Prvo, kako ja to znam a nisam u dilu s njima? Znam, to očekuju od mene. OK, ako znam, zašto ne uđem u taj lagani dil? Ne ulazim u to jer to onda nije novinarstvo. A drugo, zašto bih ja ulazio u dil s njima zbog “mojih” para?! Na tržištu, dva-tri procenta novca od marketinga pripadaju Faceu. I ja da bih dobio tih mojih dva-tri posto, moram biti drug sa Bakirom, smješkati se Miloradu, srdačno se pozdraviti sa Draganom i sve to sam prije morao sa Zlatkom?! Za šta? Da bih dobio pare koje po svim tržišnim kriterijima pripadaju Faceu? Zašto sam, umjesto laganog dila koji niko ne bi primijetio u programu, pristao na ovaj teški put, mukotrpni put, rizičan i opasan? Zato što sam takav, naopak, zato što me tako naučilo u profesiji i vaspitalo u kući. Eto“.
On je obrazložio i kako su do sada opstali kao televizija:“Evo, konačno, cjelovit odgovor: sve što imam u životu je pod hipotekom: čitava televizija, sva oprema, porodična kuća, moj stan, vikendica… Sve! Dakle, pod hipotekom je i život i budućnost moje djece. Oni koji odlučuju to znaju i tu me čekaju, a zato i blokiraju: ne daj mu marketing, prekini mu ugovor! Opstajemo zahvaljujući ogromnom trudu cijele ekipe, mom iskustvu sa BHTV-a i nekim poslovnim potezima za koje ne bih vjerovao da bih bio u stanju da ih povučem. Naša televizija se, da bi opstala, morala baviti koncertima i ugostiteljstvom. Veliki studio u Vilsonovom (pod hipotekom, naravno) pretvoren je u koncertni prostor, a avlija u baštu – kafe bar. Je li časnije baviti se ugostiteljstvom i muzikom i tako finansirati slobodu riječi na svojoj televiziji ili je časnije piti kafu sa Bakirom u nekom kafeu, šljivovicu sa Miloradom i tako finansirati svoju televiziju?!
Nikada nam naš način “biznisa” nije donio profit, ali smo uvijek imali prihod koji nam je omogućavao da imamo protok novca preko računa, da se tako održavamo. No, nažalost, glavni poslovni “potez”, zbog kojeg smo opstali, jeste drastično smanjenje broja zaposlenih. Počeli smo sa 138 radnika, sa domaćom TV produkcijom: osam sati dnevno, vikendom čak i do 12 sati vlastitog programa! Plan je bio da se zaposli i do 200 ljudi i poveća domaća produkcija. I onda, kada su vlasti vidjele šta se dešava na ekranu, samo su nas napali, blokirali, pritisnuli… Sada nas je 50 zaposlenih, ne bavimo se više ni ugostiteljstvom, ni koncertima, solidna smo firma, svakog prvog u mjesecu, uprkos svim pritiscima, isplaćujemo platu, i laže svako pseto koje kaže da Face TV ne dijeli plate. Na početku, nakon prvog udara vlasti, bili smo stali par mjeseci, još jednom par godina kasnije i već pet godina smo firma koja redovno plaća svoje radnike. Ne zaboravi, ja sam nasilu bio direktor TVBiH nakon rata i nasilu sam naučio kako se i bez novca može napraviti prava televizija.
(TBT)
