Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Ako smo u proteklim decenijama bilo šta korisno naučili, onda je to saznanje da je fokusiranje na ekonomiju bilo koje pojedinačne zemlje besmisleno. Nekada davno, kada je novac putovao iz jedne zemlje u drugu prije svega da bi se finansirala trgovina, a potrošnja je najvećim dijelom bila usmjerena u korist domaćih proizvođača, snage i slabosti nacionalnih privreda mogle su se ocjenjivati individualno. Ali više nije tako. Danas su, na primjer, slabosti privreda Kine ili Njemačke u direktnoj vezi sa stanjem privreda Sjedinjenih Država i Grčke.
Relaksacija u finansijskom sektoru početkom 80-ih godina 20. vijeka, posle ukidanja kontrola kapitala ustanovljenih u Breton Woodsu, omogućila je finansiranje ogromnih trgovinskih deficita rijekama privatno proizvedenog novca i korištenjem instrumenata finansijskog inženjeringa. Pretvaranjem trgovinskog suficita u gigantski deficit Sjedinjene Države su zapravo učvrstile svoj hegemonijski status. Uvoz u Sjedinjene Države, što je danas glavni generator globalne tražnje, finansira se prilivom dobiti stranih zemalja koju ove usmjeravaju na Wall Street.
Tim neobičnim procesom recikliranja novca defakto upravlja centralna banka – američki Fed. Održavanje te impresivne tvorevine – jednog trajno neuravnoteženog globalnog sistema – zahtijeva stalno intenziviranje klasnog rata, kako u zemljama deficita tako i u zemljama suficita.
Sve zemlje sa deficitom liče jedna na drugu u jednom važnom smislu: bilo da su snažne kao Sjedinjene Države ili slabe kao Grčka, prinuđene su da nastave proizvoditi nove balone duga, dok njihovi radnici bespomoćno posmatraju kako se nekadašnji industrijski pogoni pretvaraju u metalni otpad. Kada baloni duga eksplodiraju, radnici sa Srednjeg zapada ili Peloponeza prinuđeni su da se pomire sa još dubljim padom u dužničko ropstvo i daljim opadanjem životnog standarda.
U zemljama suficita također se vodi klasni rat protiv radnika, ali ove zemlje se mogu značajno razlikovati. Uporedimo Kinu i Njemačku. Obje zemlje bilježe velike trgovinske suficite u odnosu na Sjedinjene Države ili ostatak Evrope. I obje ograničavaju rast dohotka i imovine radnika. Razlika je u tome što Kina uspijeva održati visok nivo investicija zahvaljujući balonu unutrašnjeg duga, dok njemačke korporacije investiraju znatno manje i oslanjaju se prije svega na zaduživanje ostatka eurozone.
Kriza evra nije bila posljedica sukoba Njemačke i Grčke (ili sjevera i juga). Kriza je, zapravo, rezultat intenziviranja klasnog rata unutar Njemačke i Grčke djelovanjem oligarhije-bez-granica koja živi od međunarodnih tokova novca.
Na primjer, kada je grčka država bankrotirala 2010, mjere štednje nametnute najvećem dijelu stanovništva ograničile su investicije u Grčkoj. Isto se dogodilo u Njemačkoj usljed indirektnog ograničavanja rasta plata, dok je Evropska centralna banka za to vrijeme štampala novac i tako podizala cijene akcija u stratosferu (zajedno sa bonusima za menadžere).
Klasni rat u Kini i Sjedinjenim Državama verovatno je brutalniji nego u Evropi. Ali odsustvo političke unije u Evropi klasni rat čini praktično besmislenim, čak i sa pozicija kapitalista.
Nije teško pronaći dokaze da su njemački kapitalisti već proćerdali bogatstvo koje su izvukli iz radničke klase Evropske unije. Kriza eura izazvala je veliki pad vrijednosti viškova koje je njemački privatni sektor nagomilao od 1999. godine za cijelih 7 odsto, jer vlasnici kapitala nisu imali šta da urade sa svojim trilionima osim da ih pozajme strancima čiji su potonji ekonomski problemi proizveli gubitke.
To nije samo njemački problem. Ista bolest pogađa i druge EU zemlje sa viškovima. Njemački dnevnik Handelsblatt nedavno je ukazao na zanimljiv preokret. Dok su 2007. godine evropske korporacije zarađivale oko 100 milijardi eura više nego korporacije u Americi, 2019. godine taj odnos se obrnuo.
Štaviše, ovaj trend se ubrzava. Tokom 2019. zarada kompanija u Sjedinjenim Državama rasla je 50 odsto brže nego u Evropi. Također, očekuje se da će prihodi kompanija u Americi 2020. godine pretrpeti manji pad usljed posljedica pandemijske recesije, oko 20 odsto u Americi i oko 33 odsto u Evropi.
Srž evropskog problema je u tome što iako je to privreda u suficitu njena fragmentiranost onemogućuje da se gubitak dohotka njemačkih i grčkih radnika pretvori u održivu dobit za evropske kapitaliste. Ukratko, iza priče o sjevernjačkoj štedljivosti stoje utvare proćeradnih priliva od eksploatacije.
Tvrdnje da je Covid-19 naterao EU da dovede kuću u red potpuno su neutemeljene. Tiha smrt ideje o podjeli evropskog duga garantuje da će poslije velikog skoka nacionalnih budžetskih deficita uslijediti odgovarajuće jačanje mjera štednje u svim zemljama članicama. Drugim riječima, klasni rat koji je već uništio dohotke velikog broja ljudi samo će se intenzivirati. „Ali šta je sa predloženim fondom od 750 miliona eura za oporavak?“ pitaće neko. „Zar sporazum o zajedničkom emitiranju duga nije značajan pomak?“
I da i ne. Instrumenti zajedničkog duga su potreban ali ne i dovoljan uslov za ublažavanje rasplamsalog klasnog rata. Da bi zaista imalo progresivne efekte, zajedničko zaduživanje bi se moralo iskoristiti za finansiranje slabije stojećih domaćinstava i preduzeća u jedinstvenoj ekonomskoj zoni: kako u Njemačkoj tako i u Grčkoj. To bi se moralo odvijati automatski, bez oslanjanja na dobrotu lokalnih oligarha. Potreban je automatizirani sistem recikliranja koji viškove usmjerava ka onima koji su u deficitu, u bilo kom gradu, regionu ili državi. U Sjedinjenim Državama, na primjer, kartice za hranu i socijalna pomoć koriste se za pružanje pomoći ugroženima jednako u Kaliforniji i Missouriju, mada se neto prenos vrši iz Kalifornije u Missouri – bez angažovanja guvernera ili lokalnih birokrata.
S druge strane, fiksne alokacije u EU fondu za oporavak guraju države u sukob jer se fiksni iznosi koji se isplaćuju Italiji ili Grčkoj prikazuju kao porez koji plaća njemačka radnička klasa. Također, ideja je da se sredstva isplaćuju nacionalnim vladama, čime se distribucija praktično prepušta lokalnim oligarsima.
Jačanje solidarnosti evropskih oligarha nije dobra strategija za snaženje većine u Evropi. Naprotiv. Eventualnim „oporavkom“ na osnovu takve formule gotovo svi Evropljani će ostati prikraćeni i većina će završiti u još većem očaju.
(TBT, Project Syndicate)
