Piše : Amela Dedić, thebosniatimes.ba
Na našim prostorima primjetan je sve veći broj žena koje nose hidžāb[1]. Međutim, na društvenim mrežama uočljivo je promoviranje kodeksa pokrivanja žena koje se uvažilo na nekim drugim prostorima, a koje je posljedica predislamske tradicije i patrijarhalnog tumačenja Kur’ana. Povodom toga, željela bih ukazati na kulturni i geografski kontekst koji igraju važnu ulogu u načinu pokrivanja žena.
Pokrivanje glave i kose, je praksa koja datira prije objave hidžaba u islamu, kao i običaj potpunog pokrivanja odjećom van kuće. Praksa pokrivanja bila je propisana u svim objavljenim vjerama. U judaizmu i kršćanstvu hidžab je bio naređen kao čin pokornosti što je vidljivo iz pokrivanja ortodoksnih jevrejki i kršćanki, a posebno časnih sestara. Kao pečat svih objava Kur’an potvrđuje propis o hidžabu.
Postoje mišljenja da se Jevrejka mora pokrivati i kada nije u društvu. Mnogi smatraju da treba biti pokrivena, i kada je sa članovima svoje uže porodice. Kod jevreja postoji obaveza da udate žene pokrivaju kosu rupcem, šeširom ili perikom. U Prvoj knjizi Mojsijevoj jasno je napisano da se Rebeka pokrila kada je srela svog budućeg supruga Izaka (poslanika Ishaka, alejhis-selam), jer je on tada još uvijek bio za nju stranac: “I Rebeka podigavši oči svoje ugleda Izaka, te skoči s kamile, i reče sluzi: ‘Tko je onaj čovjek što ide preko polja pred nas?’ A sluga reče: ‘Ono je gospodar moj.’ I ona uze pokrivalo i pokri lice” (Prva knjiga Mojsijeva, 24:64–65.)
S druge strane, kršćanstvo je obavezalo časne sestre da pokrivaju svoje glave. Tertulian (220) je jednom o pokrivanju napisao: “O mlade žene, vi se pokrivate kada ste na ulici, pokrijte se onda i kada ste u crkvi. Vi se pokrivate kada ste sa strancima, pokrijte se onda i kada ste sa svojom braćom.” U kanonu Katoličke crkve, između ostalog, navodi se da se žena mora pokriti kada je u crkvi. (Stacey, A: Hijab in the Bible and Torah, The Religion of Islam)
Allah dž.š. u Časnom Kur'anu kaže:
يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ قُلْ لِأَزْوَاجِكَ وَبَنَاتِكَ وَنِسَاءِ الْمُؤْمِنِينَ يُدْنِينَ عَلَيْهِنَّ مِنْ جَلَابِيبِهِنَّ ذَلِكَ أَدْنَى أَنْ يُعْرَفْنَ فَلَا يُؤْذَيْنَ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَحِيمًا
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“. (Al-Ahzab 59)
Različiti su stavovi o pokrivanju kose i lica u islamu, ali među prihvaćenijim je da se zapravo ne radi o islamskoj invenciji, već o nastavljanju predislamskih običaja. Zbog čestih pljački. silovanja i otimanja, rodne dihotomije i segregacije, tradicije, predislamski Arapi željeli su zaštititi svoje žene raznim velovima i dugom odjećom. Perzijanke i Bizantinke su se pokrivale kako bi se razlikovale od žena iz nižih slojeva, a neke Arapkinje i nakon Objave nastavile su pokrivati i lice iako njegovo pokrivanje u Kur’anu nigdje nije izričito spomenuto.
Nošenje hidžaba je znak pravovjernosti, čija svrha nije bitna isključivo za ovaj svijet, nego i za ahiret. U Muslimovoj zbirci navodi se hadis da u Džennetu neće biti žena koje se oskudno oblače, niti onih koje zavodnički hodaju. (ur. El-Munziri, 2004b: 446–447). Hidžab, naime, nije namijenjen samo pokrivanju tijela, nego je bitan i iz eshatološkog gledišta, jer nije samo običaj, već i teološki sustav. (AlW. Bouhidba, 2004: 37)
Islamski svijet je heterogen, koji se, odražava i u nejedinstvenome načinu oblačenja. Pred muslimankama današnjice je izazov, na koji će moći dobro odgovoriti ukoliko se vrate ponovnom čitanju Kur’ana i hadisa, kako bi se razlučila i promicala osnovna ideja hidžaba. Religija se rađa i oblikuje u jednoj kulturi, te ukoliko se islam rodio na Arabijskom poluotoku, neprihvatljivo i nazadno je smatrati da je kultura tog podneblja univerzalni kulturni izraz religije. Muslimanke ali i muslimani današnjice trebalo bi da razluče šta je promjenjivo a šta nepromjenjivo šta je kultura a šta religija. (Ramadan, T. Radikalna reforma islamska etika i oslobodenje, 209.)
Cilj ponovnog čitanja svetih tekstova trebao bi biti ispravno razumijevanje društvene strukture i načina života koji je u to vrijeme bio specifičan samo za kulturu Arabijskog poluotoka. Cilj takoder ne bi trebao biti nekritička imitacija prethodnih običaja karakterističnih za to podneblje. Stoga, naše Bošnjakinje ne bi trebalo da smatraju da je crna abaja ili džilbab i isključivo crna mahrama univerzalni islamski šablon hidžaba. Da, hidžab jeste javno manifestiranje identiteta i praksa nošenja hidžaba predstavlja vjerski čin i izraz pokornosti, ali koji, uslijed različitih geografskih područja i kultura poprima drugačiji stil i način odijevanja. Nasilno i neprihvatljivo je nametati isključivo jedan kodeks nošenja hidžaba.
Zašto sebi dopuštati bespovratno i imitacijsko vraćanje unazad, čineći nepravdu prvo sebi a potom i svojoj zajednici bivajući pasivnom sugrađankom i svodeći ženski rod na one koje traže samo zadovoljstvo svojih snažnijih polovina? Uzimajući u obzir da su muslimanke za vrijeme Poslanika a.s. bile društveno angažirane, isticale se u medicini, fikhu, hadisu i dr. disciplinama zar da u modernom dobu muslimanke dopuste da participacija žena u društvu zbog pogrešnog razumijevanja hidžaba bude svedena na minimum.
[1] Primarno značenje riječ hidžāb (ar. حِجَاب), koja je derivirana iz korijena h-jeste el-men’: sprječavanje (Ibn Faris, Meqājīsu l-luga, 2/142) i es-sātir: k. pokriva, k. krije, (El-Mu'džemu l-vesīt, 177). Teufik Muftić u svome Rječniku navodi slijedeća značenja riječi hidžāb: ”zavjesa, zastor, veo, zaslon, pregrada, zaklon, prepreka opna, čednost, stidljivost, zatvarač – fot.; kraj vulkanskog kamenjara; dug pješčani trak; isturena uzvisina” (267).
(TBT)
