Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Moj mladi rođak Muris, student islamskih znanosti u Turskoj, poslao mi je jedan komentar sa upitom: “Amidža, šta je ovo? Razjasni mi!“ On je negdje na društvenim mrežama „pokupio“ kritiku mog nastupa na FACE TV u kojem sam rekao da javne institucije, posebno obrazovne, ne smiju nositi imena osoba koje su na bilo koji način šurovale i(li) kolaborirale sa fašizmom. Eksplicite sam rekao da mislim i na Mustafu Busuladžića i Huseina Đozu čiji naziv nose neke škole u Sarajevu i Goraždu.
VEHABIJSKO MIŠLJENJE JE IRELEVANTNO
Pitanje mog mladog rođaka bilo je kako me je Peđa Kojović mogao nagovoriti na takav stav ako je moj brat (Džemal Latić) napisao pjesmu „Mustafa, ja Mustafa“ koja je, navodno posvećena Busuladžiću.
Iz komentara se vidi otvoren osobni animozitet prema meni, a po logici na osnovu kojih komentator izvlači zaključke očito se radi o vehabiji.
Za mene je vehabijsko mišljenje irelevantno kad su u pitanju fašizam i komunizam, jer ideolozi selefizma, za razliku od bosanske muslimanske inteligencije nisu imali iskustva ni sa Adolfom Hitlerom ni sa Karlom Marxom. Kao što selefizam uopće nema iskustva sa pluralizmom mišljenja, opet za razliku od bosanskih muslimana koji su ipak osvojili toliko građanskih sloboda da mogu slobodno misliti i govoriti.
Prema tome, selefistički pogledi na svijet, posebno na iskustvo bosanskih muslimana kroz povijest u sučeljavanju sa neislamskim ideologijama, uopće nije referentno. Ali, na žalost, mladi bosanski muslimani, u ovom slučaju studenti, postaju žrtve njihove fanatične i uporne agitacije jer su prepušteni sami sebi. Primjerenije je reći da ih je njihova oficijelna ulema ostavila na cjedilu.
A evo mog novinarskog iskustva na temu Mustafa Busuladžić. Prvi sam novinar koji je ikada spomenuo javno njegovo ime, nakon što je jedne, iste ovakve junske noći 1945. godine, ubijen nedaleko od Željezničke stanice u Sarajevu. Naime, tokom rata boravio sam u Zenici gdje sam saznao da živi Mustafina supruga. Posjetio sam je u njenom stanu i razgovarao sa njom cijelo jedno popodne. Mislim da više nikad niko s njom nije razgovarao na tu temu. Tako sam tekst o Mustafi, a na osnovu razgovora sa njom, objavio u „Ljiljanu“ 1994. godine. Tekst je bio toliko patetičan zbog opisa radnji poput onih iz crno-bijeli filmova kad ljudi u crnim dugim kožnim mantilima noću odvode nekoga, da bi se tamo pred zoru čuli rafali na periferiji grada. Tako je ona doživjela njegovu smrt. Nakon nekoliko dana dobila je haber da su neki ljudi prolazili pored Željezničke stanice i vidjeli polomljene naočale čiji su ramovi odgovarali opisu naočale kakve je nosio Mustafa.
Neskromno ću reći, ali mislim da sam najplodonosniji živi pisac na bosanskom jeziku logoraške proze, feljtona, reportaža i intervjua. Rijetki su istaknutiji alimi i imami koji su preživjeli komunističke kazamate da nisam razgovarao sa njima privatno ili kao novinar. Sretao sam ih od Bosne i Evrope, do Amerike, Kanade i Australije. To mi baš ništa ne pomaže u razumijevanju odakle crpim argumente za iznošenje javnih stavova na ovu temu.
Tako da mislim da nema razlike u mišljenu onih sa kojima je Mustafa šurovao i onih koji su ga ubili od ovih koji zaključuju da je Peđa Kojović uticao na moje antifašističke stavove. Bez obzira na to pogrešan pristup prema Busuladžiću imaju i oficijelni apologeti bošnjačke političke ideologije, dakle desnica, kao i oni antifašisti među kvazi građanskom inteligencijom, dakle ljevičari. Naime, Busuladžić je kolaborirao sa fašistima, jer je radio kao spiker na italijanskom radiju u vrijeme režima Benita Musolinija, ali on se primarno bavio problemom ateizma, odnosno komunizma kao nadolazeće opasnosti po islam i muslimane. Njegovo najpoznatije pisano djelo je „Muslimani u Sovjetskoj Rusiji“ i, po mom dubokom ubjeđenju, njega su komunisti likvidirali zbog tog djela. Dakle, ubili su ga kao antikomunistu, a ne kao fašistu!
GNIJEZDO ANĐELA I DEMONA
Veoma mi je teško poistovjetiti Busuladžića sa Ezrom Poudom koji se, tokom Drugog svjetskog rata, obraćao mladim američkim regrutima putem italijanskog radija kako bi ih ubijedio da dezertiraju, i deklamirao sva nedjela koja su nacisti pripisivali Jevrejima. Ovo mi je naum palo kad sam čitao kolumnu Maria Vargasa Ljose o Poundu u kontekstu njegove kolabiracije sa fašistima.
Američka vojska ga je zbog toga uhapsila i pronijela po cijeloj Italiji u kafezu, kao nekakvog bijesnog ludaka. Potom ga je, u SAD, sud proglasio ludim kako ga ne bi strijeljali zbog izdaje domovine. Proveo je dosta godina u ludnici. U naše vrijeme, u fašistoidnoj Italiji Mattea Salvinija, jedna od najradikalnijih sekti antidemokratske ultradesnice zove se ni manje ni više nego CasaPound. Georges Bataille napisao da je ljudsko biće kavez u kojem se gnjezde anđeli i demoni. „Malo je ljudi kod kojih je to bilo tako očigledno kao u slučaju Ezre Pounda“, napisao je Ljosa.
Moje je još samo da dopunim Ljosu da je malo zemalja na svijetu na koju me asocira kafez u kojem se gnjezde anđeli i demoni kao što je Bosna!
(TBT)