No kako zasada stvari stoje, „ne treba očekivati da će nakon izbora doći do neke značajnije promjene politike bilo Srbije, bilo Hrvatske naspram Bosne i Hercegovine”, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Banja Luci Miloš Šolaja. „Srbija je posvećena projektu pristupanja Europskoj uniji i neće se direktno miješati u BiH. Njoj je prije svega važna stabilnost u regiji i sve što bude radila bit će u okvirima Daytonskog sporazuma. A slično je i s Hrvatskom – i njoj prije svega treba stabilnost”, smatra Šolaja. Zbog toga, dodaje on, ni većinski bošnjački narod nema razloga za zabrinutost i „ne mora se bojati nekih promjena”.
Nastavak poznate politike – dobra vijest?
No s druge se strane može postaviti i pitanje je li nastavak dosadašnjih politika dva susjeda za BiH dobra ili loša vijest. Naime po mišljenju Srećka Latala, regionalnog urednika Balkanske istraživačke novinarske mreže (BIRN) i političkog analitičara iz Sarajeva, „obje politike su slične utoliko što ne prihvaćaju u potpunosti suverenitet BiH”. To se, smatra Latal, očituje prije svega u građenju posebnih veza sa ‘svojim‘ narodima s ciljem da se „zadovolje njihove interne političke potrebe i kako bi se bolje pozicionirale u regiji”. Rezultat je onda upravo nastavak konstantne destabilizacije BiH „na čemu se neprekidno radi od 1991. do danas”.
Problem s posebnim vezama je to što se i u Srbiji i u Hrvatskoj čuje samo jedna istina, ona koju im prezentiraju ‘njihovi‘, a zanemaruju se druge perspektive i zemlja u cjelini. No pritom ne treba smetnuti s uma ni odgovornost bosansko-hercegovačkih političara, napominje Latal: „Oni nemaju jedinstveno viđenje Bosne i Hercegovine, pa kako se onda može očekivati od susjednih zemalja, ili bilo koje druge zemlje, da će imati neko bolje rješenje?”
Nerealne opcije
Jedna od tih ‘separatnih istina‘ je tvrdnja prije svega bosanskohercegovačkog HDZ-a o navodnoj ugroženosti Hrvata i njihovoj institucionalnoj neravnopravnosti unutar BiH. U tom se kontekstu često govori i o potrebi uspostavljanja tzv. trećeg, hrvatskog, entiteta u zemlji. Po mišljenju novinara i političkog analitičara iz Mostara Peje Gašparevića to bi predstavljalo „teritorijalizaciju politike”, što nije nije realna opcija i ne uživa podršku Zagreba. Drugačije je međutim s pitanjem institucionalne ravnopravnosti. „Radi se o tome da Bošnjaci ne mogu Hrvatima nametati njihove političke predstavnike za koje oni nisu glasali”, objašnjava Gašparević.
To je slučaj sa Željkom Komšićem koji je „tri puta bio podmetnut Hrvatima s bošnjačkim glasovima”. Različiti hrvatski političari su to izričito kritizirali i „hrvatska politika podržava uspostavljanje institucionalne ravnopravnosti”, objašnjava Gašparević. Po njegovom je mišljenju i činjenica da „dio Hrvata u BiH s većim zanimanjem prati izbore u Hrvatskoj od izbora u BiH, oblik kompenzacije zbog njihove neravnopravnosti unutar BiH”.
U Republici Srpskoj pak prije svih Milorad Dodik iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) već godinama tvrdi kako je BiH nefunkcionalna država i stalno iznova prijeti provedbom referenduma o otcjepljenju RS-a. No, po ocjeni Miloša Šolaje, „to je prije svega retorika usmjerena na unutarnjopolitičku scenu i nije realna”. Ne samo da to ne prihvaća međunarodna zajednica, već ni Beograd: „Srbija je uvijek govorila da poštuje BiH u okvirima Daytonskog sporazuma i ne bi podržala referendum o odcjepljenju”, smatra Šolaja.
Nacionalistička retorika
No sve te ideje, bilo da se radi o tvrdnjama o neravnopravnosti Hrvata unutar državne zajednice Bosne i Hercegovine, bilo da je riječ o referendumu o odcjepljenju, ma koliko njihova realizacija bila politički nerealna, one stvaraju negativnu klimu u zemlji. „Nacionalističke retorike su ponovo zauzele centralno mjesto”, smatra Srećko Latal. On napominje kako je stasala nova generacije političara „koja je napravila puni krug i vratila se na pozicije s početka 1990-ih godina.”
To ni za BiH, ni za regiju ni za Europu nije dobro, kaže Latal, jer se za Balkan sve više zanimaju veliki svjetski igrači poput SAD-a, Rusije ili Kine. A EU, koja bi jedina mogla učinkovito dugoročno smiriti i stabilizirati situaciju na Balkanu, i sama ima velikih problema i zaboravila je važnost Balkana za sigurnosnu situaciju u Europi.
(TBT,DW)
