GLOBAL
Njemačka kancelarka potvrdila je Britancima
da prihvata njihovu ideju o Evropi u više brzina, ali se time otvorilo i
pitanje promjene Lisabonskog sporazuma i turske ambicije da uđe u EU
FOTO: (Ilustracija)
Kancelarka Angela Merkel uskoro, uz veliku
izbjegličku krizu, počinje davati takt još jednom golemom problemu koji se
otvara, a to je pozicija Velike Britanije u Evropskoj uniji.
Ostaje li London
dio briselskog paketa zemalja ili ne? Šta ako Britanija više ne bude dio istog
bloka, šta to znači ekonomski, sigurnosno, u transatlantskim odnosima, finansijski,
trgovinski, institucionalno? Šta Britanija hoće? Na šta ostatak Evrope može
pristati, a šta ne želi? O tome su već počeli razgovori, u mjesecima koji
dolaze ubrzat će se, a o cijelom paketu rješenja ovisi i s koje će se strane
svojevrsne granice, ili, hajde, crte, da li dobre ili loše, naći Hrvatska,
posebno Bosna I Hercegovina.
To je još jedan razlog zašto su ovi
hrvatski parlamentarni izbori važni, pa i lideri u Evropi žele što prije znati
na što mogu računati kad je riječ o Hrvatskoj, i kako ta zemlja sebe vidi u
široj evropskoj slici. Ta se slika sastoji od predviđanja da u iduće tri godine
neće stati ljudski val s Bliskog istoka, a možda će, u narednih desetak godina,
doći do dodatnih migracija, vjerovatno iz Afrike. Kako god bilo, Turska je
zemlja koja stoji na putu prema Evropi i polako njena strateška uloga raste i
postaje čak i veća nego što je bila za Hladnoga rata, kad je bila evropski
vojni čuvar na Bosporu i Dardanelima, kako SSSR ne bi razbijao ili prelazio
preko juga.
Turska je zemlja koja, da bi se
identitetski i geopolitički našla, mora bacati sidra na nekoliko mjesta, jedno
na Bliski istok, drugo u bivše zemlje Sovjetskog Saveza koje su njeno zaleđe
isto kao i rusko, i prema Evropskoj uniji. Ankara će nastojati kapitalizirati
svoju poziciju. Evropa jako teško prima Erdoganove ambicije, jer to znači da
mora gutati svoje vrijednosti, a to su visoka pozicija koju daje ljudskim i
građanskim pravima. Tayyip Erdogan skoro pa trijumfalno gazi po njima i
pokazuje dokle može, a Bruxelles mora šutjeti, jer se u iduće dvije godine
očekuje i tri miliona novih izbjeglica. Dakle, ta i takva Turska hoće svoje
mjesto u Evropi, a Evropa je treba. Šta sad? I ta i takva Velika Britanija je
nezamjenjiva u Uniji, jer je golema, moderna, suviše važna, ali oni, London, za
sebe žele nešto posebno.
Isto tako, Grčka je važna drugima u Uniji,
makar nema zemlje koja svoje partnere, a pogotovo one u eurozoni, više iritira.
Grčka je polako abdicirala od mnogih svojih odgovornosti prema Evropskoj uniji.
Ne poštuje Schengen, ne poštuje euro, ali s druge strane ne može sama riješiti
probleme koji su je preplavili. Između Grčke i Hrvatske su zemlje bivše
zajedničke države i Albanija, a sve, osim Crne Gore i Srbije, nose u sebi neku
crtu beznađa, svojom krivicom, ili uopšte ne svojom krivicom, a primjer su
Makedonija ili Bosna i Hercegovina (koja nije sama sebi smislila Dayton), ili
time da su još uvijek jako nerazvijene.
Za cijeli taj potez zemalja, od Turske
preko Grčke do Hrvatske, treba smisliti rješenje.
Uz ovo, potez je i istočnoevropskih država
od Baltika do Jadrana i Crnog mora (države BABS-a) koje sve više traže svoje
mjesto pod suncem. A zašto i ne bi? S jedne strane, mediteranska politika (ili
odnos prema zemljama Sjeverne Afrike i dijela Bliskog istoka, rješenja i
instrumenti) Evropske unije se slomila, a to vidimo baš na izbjeglicama. Zemlje
BABS-a okreću se svojoj pojačanoj saradnji, tj. stvaranju makroregije.
Energija, sigurnost, promet, trgovina, sve se mora razviti, jer što si
razvijeniji, to si važniji, a isto tako što si povezaniji, to je Rusiji teže
neprestano destabilizirati većinu tih zemalja. Pomoć Sjedinjenih Država u tome
je manja nego se misli čak i u upućenoj javnosti, jer State Department oklijeva
u takvim postupcima.
I, naravno, cijelo vrijeme imamo
nepromijenjenu, sigurnu zajednicu zemalja starih evropskih kontinentalnih
država, ono što smo prije zvali zapadna Evropa, a u žargonu Evropske unije
kažemo “jezgra Evrope”.
To su, dakako, zemlje Beneluksa, tj.
Belgija, Holandija i Luksemburg, zatim Francuska i Njemačka, i bez obzira na
svoje slabosti Italija, ali uz njih Austrija i dvije zemlje Iberskog poluotoka.
Možemo li zamisliti koliko je jednom
Portugalu manje-više svejedno što se događa u Litvi, ali i obratno? Balti i
Poljaci se ne mogu koncentrirati na nedaće koje ima Malta ili Grčka ili Balkan
s izbjeglicama. Zemlja pak koja sve to mora imati na umu, zato što je
geografski, ekonomski I politički centralna, jest Njemačka.
To je sve imala na umu Angela Merkel kad je
neki dan potvrdila Britancima da joj se ideja Evrope u više brzina čini
plauzibilnom.
To bi značilo, najjednostavnije rečeno, da
se Evropa raslojava po interesnim skupinama.
Stare zemlje okupljene oko Njemačke ostale
bi, recimo tako, prava Evropa. Britaniji ionako nije dokraja stalo da je se
zove Evropa, ona je Velika Britanija, bivša vladarica mora i više od pola
svijeta, a London je civilizacijski glavni grad planeta, dakle Britanija bi
ostala jednom nogom u Evropi, i bila bi i ne bi bila.
Na drugom kraju kontinenta takvo bi se
rješenje tražilo za Tursku. Ona bi trebala to jedno svoje sidro imati bačeno u
Bruxelles, i trebala bi se zvati Evropa, jer to želi, i jer je to dobro za sve
nas, ali ipak ne toliko zarovano u tlo i ne baš posve da to ne bi dovelo do
velike frustracije stare evropske nacije, jer bi takvo što bilo
destabilizirajuće. Prema istočnom susjedstvu možda bi se takvo rješenje tražilo
i za Ukrajinu, jednog lijepog dana kad putinizam više ne bude u punom zamahu.
Ovaj razvoj događaja povoljan je i za
zemlje u našoj balkanskoj regiji. Albanija i Crna Gora, a uz njih i Makedonija,
prozapandne su, dok Srbija za sebe nastoji sačuvati situaciju da bude i
evropska i ruska sfera. Bosna i Hercegovina u tome je poseban slučaj, ali taj
slučaj, s vremenom, treba riješiti, a pogotovo ne bude li slabio izbjeglički
val. Dakle, neke zemlje žele slabije veze, druge čvršće, treće žele ni tamo ni
ovamo, a neke bi da od EU uzimaju prema listi želja… Evropa je toga odavno
svjesna, ali kao i uvijek, dok ne dođe voda do grla, ne rješava.
Ovi su pak problemi tako strahovito komplikovani
da se nisu rješavali zato što je Evropa i samo od toga, a ne od dotoka
migranata, mogla puknuti. Konačno, dan-danas ima onih koji smatraju da zemlje
istočne Evrope nije trebalo primati u Uniju.
Ali, zbog svega spomenutog, voda skoro da
jest došla do grla. Naime, ako zbog bilo kojeg razloga dođe do velikih
poremećaja, pa se destablizira Njemačka, bit ćemo svi skupa u golemom problemu.
I zbog toga je sada na dnevnom redu dogovor Londona i Berlina oko modaliteta
nove definicije britanskog članstva.
Cilj, želja i poriv Njemačke i starih
kontinentalnih zemalja jesu da što više usklade svoje privrede i politike i evropske
“instrumente”, a to znači uredbe i procedure, da sačuvaju Uniju kao svoj
prirodni i blagotvorni okvir, i time sebi osiguraju što bolju poziciju u
globaliziranom svijetu. Cilj Britanije jest veća samostalnost, ali i korištenje
onoga što žele od Unije, a to je slobodna trgovina. Osim toga žele sačuvati i
veliki utjecaj koji sada imaju u pitanjima sigurnosti i vanjske politike. Ona
je također i most prema Sjedinjenim Državama, koje se protive tome da Britanija
napusti briselski blok zemalja. Evropa u više brzina nije, u stvarnosti,
nikakva novost. Zemlje koje su u Schengenu, zemlje koje imaju euro i koje
poštuju zajedničku potjernicu, najčvršće su povezane. Tko je unutra, taj je
jezgra, i ako se dosta toga i odrekao, strahovito je puno na drugom kraju
dobio. Ako to tako pogledamo, vidimo uzrok velikog razočaranja Njemačke kad je
premijer Milanović, drugi dan članstva u Uniji, bio pogazio dogovor i uveo Lex
Perković. To je postala hrvatska stigma.
Možete se smijati, ali, korak po korak u
razmišljanju, to dovodi do zaključka nekih da Hrvatska nije spremna, a možda i
ne želi biti ona najpravija Europa. Samo što nije u poziciji Velike Britanije
da uzima što joj se svidi. Britanija je tek počela iznositi svoje zahtjeve, a
Angela Merkel je istog momenta pokazala razumijevanje. Ako se dogovorimo, rekla
je, sve je moguće, pa i otvaranje Lisabonskog ugovora, koji je neka vrst ustava
Unije. Toga se inače svi boje, jer misle da ako se otvori Ustav, da će svih 28 članica
postaviti svoje nove zahtjeve.
U svakom slučaju, kad netko u Hrvatskoj
govori o “više Evrope”, pod pretpostavkom da zna šta govori, zapravo je riječ o
tome da želi biti što dublje integriran u jezgru, i što bliže Njemačkoj. Ako
želi fleksibilnost, onda znači da želi za sebe iznimke, ali ne britanske, nego
balkanske. I to je moguće. Evropa postaje sve fleksibilnija, a primjer je baš
balkanska zemlja Grčka, koja na papiru jest u jezgri, ali u stvarnosti, za
zbilja, to jednostavno nije.
Britanija, naravno, traži saveznike u svim
članicama EU, i dobro je napraviti uslugu Britaniji, ali u dogovoru s
Njemačkom, jer ona diktira trend. U svakom slučaju, nova hrvatska Vlada morat
će informisano odlučiti koji će biti sljedeći njen korak, u pravcu Bruxellesa,
ili leđima od njega.
(The Bosnia Times, Autor Ines Sabalić, Globus)