Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Pošto ovdje želim pisati o odnosu bosanskih muslimana prema fašizmu, kao formalni povod uzet ću stajališta profesora sa Filozofskog fakulteta Envera Kazaza koja je izrekao na jednoj televiziji komentirajući nedavnu katoličku misu za Bleiburg u Katedrali u Sarajevu.
Njegovo stajalište je da su „antifašistički protesti građana Sarajeva bili su nedovoljno usmjereni prema svim fašizmima“, jer, kako je ustvrdio Kazaz, “Sarajevo nije grad koji je isključivo tokom NDH vladavine bio nevin grad“. Potom je Kazaz nabrojao neke primjere kolaboracije bosanskih muslimana sa ustašama, kao i imena kolaboracionista.
KOMUNISTIČKA POVIJEST JE NERELEVANTNA
Ne želim polemizirati sa Kazazom, niti ga demantirati jer podržavam princip samokritike, pa tako i osude kad su u pitanju povijesna ideološka zastranjivanja bosanskim muslimana, posebno ona koja su rezultirala zločinima prema drugim narodima.
Međutim, smatram da je Kazazov pristup ovoj problematici metodološki pogrešan i zdravorazumski kontradiktoran. Koliko je tačno da bosanski muslimani, u ovom slučaju Sarajlije, nisu nevine, toliko je tačno da su najmanje krivi, odnosno najneviniji su od drugih, ako bismo njihovu (anti)fašističku povijest, posebno iz vremena Drugog svjetskog rata, komparirali sa balkanskim, pa čak i evropskim narodima. Kakaz je pristupio ovoj temi je na volšeban i rutiniran način što je bila „odlika“ komunističkih intelektualaca i ljevičara. Zato bi ispravnije bilo postaviti tezu odnosa fašizma, a potom i komunizma prema islamu, muslimanima generalno, i u tom kontekstu odnosa fašističkih i komunističkih režima, pa i njihove inteligencije prema bosanskim muslimanima. Tako bismo mogli dobiti odgovor zašto su, ako su i u kojoj su mjeri bosanski muslimani uopće kolaborirali sa „fašizmima“. Pošto je ovo bila tabu tema nakon zavođenja komunističke diktature u Jugoslaviji, kada uopće nije bilo slobode izražavanja, mogli bismo komunističku interpretaciju povijesti potpuno ignorirati kao neutemeljenu, nereferentnu i friziranu. U komunizmu je povijest bila puka propaganda, a ne nauka! Stoga uopće nemamo relevantne povijesne izvore o zločinima nad bosanskim muslimanima u Drugom svjetskom ratu iako je svaki osmi bosanski musliman ubijen. A osim jednog putopisa i zabilješki (Put u Foču) koje je kao partizanski oficir vodio Adil Aco Zulfikarpašić, skoro da nemamo historičara sa muslimanskim imenom iz toga vakta. Tek su Vladimir Dedijer, kao Srbin, i Antun Miletić, kao Hrvat, objavili referentne knjige o ovim zločinima. Knjige su objavljene kad je zelena trava prekrila grobove i masovna stratišta koja su postala ruine.
Zato je sreća i velika šansa da danas možemo javno govoriti i polemizirati kako o skorijoj tako i davnoj prošlosti, makar i nemilim povodima.
Ja ću poći od teze da bosanski muslimani, za razliku od drugih balkanskih naroda, nikad nisu imali organiziran režim, sa oružanim vojno policijskim snagama koji je planski, strateški i sistematski imao namjeru istrijebiti bilo koji narod u Bosni i Hercegovini, odnosno u regionu sa kojim je dijelio državu.
Kao što ne postoji neki pisani akt ili operativna strategija, odnosno intelektualni uradak nastao unutar političkog i vjerskog establišmenta bosanskih muslimana, u kojem se eksplicite zagovara progon ili zatiranje drugog naroda ili nacionalne manjine. Zbog toga, može se reći, nije postojao nijedan relevantan pokret koji je tako nešto propagirao. Dok povijest drugih naroda, posebno Srba i Hrvata, obiluje takvim djelima, pokretima i režimima. Opseg takvih djela je toliki da ih je nemoguće pobrojati u jednom tekstu.
KVINSLIŠKE IKEBANE
Ono što bosanske muslimane veže za fašističke režime su pojedinci koji su imali uloge „kvislinških ikebana“ i(li) paravojnih formacija koje su ti režimi regrutirali od bosanskih muslimana. Da, Ademaga Mešić iz Tešnja je bio doglavnik poglavniku NDH-zija Anti Paveliću. Da, Mustafa Mulalić je bio „ideolog“ u četničkom štabu Draže Mihajlovića. Da, postojale su paravojne jedinice, zapravo seoske milicije, poput „Zelenog kadra“. I postojala je „Handžar divizija“ koja je regrutirana od mladića bosanskih muslimana i kooptirana u SS trupe. Ali iza ovih jedinica nisu ostali (masovni) zločini! Te slabo naoružane muslimanske milicije su samo branile bosanske muslimane od pokolja drugih, posebno ustaša i četnika. Iza tih milicija nema logora, nema zbjegova, nema zgarišta, nema logora sa bodljikavim živama, nema silovanja…
Dok je „Hadžar divizija“ isključivo djelovala na Istočnom frontu i vodila bitke u Pečuhu, Mađarska, i tek je imala nekoliko bitaka sa četnicima na Majevici. Dakle, nisu imali kontakta sa civilima i nisu ni mogli počiniti zvjerstva slična onima koja su učinjena njihovim sunarodnjacima.
O ovoj kontroverznoj diviziji napisano je nekoliko knjiga, ali je svoja stajališta gradim na ove dvije:
Mirko D. Grmek, Louise L. Lambrichs, Buntovnici iz Villenfranchea, Pobuna jednog bataljona SS trupa septembra 1943. (2005), Zija Sulejmanpašić „13. SS divizija Handžar“ (2000).
Pripadnike „Handžar divizije“ su u Jugoslaviji kao notorne fašiste, dok Francuzi do danas slave 17. septembar 1943. kada su Ferid Džanić i Lutvija Dizdarević, između ostalih, kao pripadnici pionirskog bataljona 13. SS-divizije izveli pobunu i osam sati bili jedini slobodni grad u porobljenoj zapadnoj Evropi. Ovi dokazani antifašisti su kroatizirani, tretiraju ih kao Hrvate, i nikad niko od njihovih sunarodnjaka nije posjetio i položio vijenac na spomenik podignut u čast njihovog herojstva.
Još veći paradoks nipodaštavnja doživjele su muslimanske rezolucije iz 1941. godine koje su bile su jedini i najvrijedniji iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Desetak rezolucija u kojima se osuđuje fašizam potpisalo ih je oko 150 ljudi, mahom vjerske inteligencije. One su dugo prešućivane i ignorirane od strane komunista kao monopolista na antifašizam. Ali je zato komunistički režim unajmio Derviša Sušića, ne kao dobrog pisaca, već kao sina imama, da napiše sramni pamflet „Parergon“ u kojem cjelokupnu strukturu Islamske zajednice okrivljuje za kolaboraciju sa fašističkim okupatorima i imputira bosanskim muslimanima fašizam.
Ne moram nikome govoriti da su bosanski muslimani masovno pristupili partizanskom, dakle antifašističkom pokretu i da su spasili Titov pokret svojim humanim, merhametli odnosom prema tifusarima u vrijeme bitke na Neretvi.
Čemu ovako letimičan osvrt na odnos bosanskih muslimana prema fašizmu? Sigurno mi nije namjera amnestija kvinslinga, a još manje pokušaj dokazivanja da su bosanski muslimani, jer pripadam tom narodu, (bili) imuni na zlo.
Problem je što ovakvim površnim i ignorantskim odnosom prema (anti)fašističkoj prošlosti bosanskih muslimana činimo višestruke pogreške zbog čega nikako ne izlazimo na kraj sa savremenim vrlo opakim ideološko-političkim trendovima koji su zahvatili Evropu.
Zamislite, gluho bilo, da je situacija obrnuta i da inteligencija, a primarno politički i vjerski establišment bosanskih muslimana, mora na svjetskoj sceni braniti nas od realnih, konkretnih optužbi za masovne zločine i genocid nad nekim od naroda u Bosni i Hercegovini, kao što to moraju raditi političari i inteligencija druga dva (konstitutivna) naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno Srbiji i Hrvatskoj?! Ako ste zamislili takvu situaciju, onda ste shvatili da su nam, bez izuzetka, politički i vjerski lideri (bili) nedostojni naše prošlosti pa i sadašnjosti. A takvi su jer ne poznaju povijest svoga naroda. Da poznaju dušu svog naroda pokaz(iv)ali bi poštovanje za sve žrtve koje su podnijeli od strane zlih ideologija i režima, kao i respekt prema njihovoj borbi protiv fašiz(a)ma. Po tome su bili skoro bez premca u Evropi!
(TBT)
