Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ništa od svega onoga što je cijeli svijet apelirao se nije ostvarilo u Bosni i Hercegovini tokom trajanja pandemije korona virusa. To prije svega mislim na solidarnost i jedinstvo među ljudima. Iako se rukovodioci busaju da su se herojski nosili sa pandemijom, koristeći se potpuno ratnom terminologijom pri ocjenjivanju svojih podviga, na narod uopće nisu ostavili takav dojam. Naprotiv, ključni igrači u ovoj krizi potpuno su razočarali svojim odnosom prema građanima. To što, hvala Bogu, nemamo katastrofalne rezultate u smislu broja umrlih i zaraženih, nikako se ne može ocijeniti efektnošću i ažurnošću same vlasti. Stoga ljudi šućuraju da su nas opet „vile pronosale“ kao i u ratu.
„OBRANO MLIJEKO“
Zapravo još ni ne znamo stvarne društveno-političke i ekonomske posljedice pandemije jer su građani još u izolaciji i nemaju pristup stvarnosti kako bi iz prve ruke vidjeli stanje nakon što ih je poharala korona.
A ono što im serviraju mediji došlo je drastičnog pogoršanja političkih odnosa. Loše političke vijesti koje dolaze iz režimskih kuhinja trojice nacionalnih smoždera luče nesnošljiv pesimizam. Naprosto se građani guše u populizmu koji kulja iz režimskih medija začinjenim notornim lažima. I tu uopće nema nacionalnih i vjerskih razlika kad su političke laži u pitanju.
„Populisti nisu po definiciji lažovi“, kaže Jan-Werner Müller. „Oni su, zapravo, predani jednoj osobenoj i empirijski lažnoj predstavi: to je ideja da su oni i samo oni jedini zastupnici onoga što često nazivaju „običnim ljudima“ – uz implikaciju da su svi ostali političari ne samo korumpirani i „pokvareni“, nego i izdajnici naroda. Kao što bi Trump rekao, ponašaju se „neamerički“.
Kad su bosanski muslimani u pitanju oni su posebno u nezavidnom položaju. Oni su, da preuzmem frazu od njihovog najcitiranijeg savremenog političkog lidera, rahmetli Alije Izetbegovića, postali „obrano mlijeko“. Iz te nostalgije Zlatko Lagumdžija je bio zavapio da se u vrijeme pandemije trebaju okupiti umovi, intelektualci i političari, kako su se okupili nakon izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da postoje takvi umovi i političari sami bi se okupili i niko ih ne bi trebao „tegliti za rukav“. U nedostatku takvih umova koji bi sagledali stvarno stanje, bosanski muslimani žive lažnu sliku o sebi i svojoj prošlosti, pa tako vjeruju u lažnu viziju o svojoj budućnosti koju im kreira i interpretira njihov lider Bakir Izetbegović. A baš njega bije glas među diplomatama i političarima da „nije od riječi“, odnosno da je lažov. Ako bismo prihvatili Mullerovu tezu da populist nisu sami od sebe lažovi, već da propagiraju i sami žive u lažnoj predstavi da se oni jedini zastupnici naroda, a da se svi drugi izdajnici i izrodi, a da znamo to što znamo – da je Izetebgović notorni islamski populist, onda je logičan zaključak da su bosanski muslimani birajući njega za lidera svjesno pristali živjeti veliku bošnjačku laž. I zato mu praštaju i druge ništa manje pogubne grijehe od laži. Jednu od rijetkih svojih laži je javno priznao i „nije mu falila dlaka sa glave.“ Priznao je da je simulirao slanje zahtjeva za reviziju tužbe BiH protiv Srbije u Haškom tribunalu za odgovornost u agresiji na BiH. Ma kakvi politički motivi bili za ovakvo njegovo ponašanje to pokazuje da se radi o infantilnoj osobi koja uopće nije svjesna sudbine i pitanja opstanka bosanskih muslimana na ovim prostorima.
ZA KOGA JE IZETBEGOVIĆ PODESAN?
Zamislite kako je ovaj čovjek morao imati prizemne motive kad se odlučio politički angažirati i preoteti stranku od Sulejmana Tihića kome ju je bio povjerio njegov otac, kao osnivač SDA, ako nije bio svjestan da bi liderska pozicija u ovoj najvećoj bošnjačkoj stranci morala biti namijenjena isključivo za čovjeka koji zna i vjeruje da mora osigurati opstanak ovog naroda i države?! Jer samo benevrek, kakvim se pokazao Bakir Izetbegović, može biti toliko naivan pa vjerovati da oni koji su počinili stravične zločine i genocid nad bosanskim muslimanima neće poduzeti sve što je u njihovoj političkoj moći da tu jezivu činjenicu i hipoteku skinu sa svojih naroda i anuliraju posljedice iste. Odbacivanjem revizije tužbe BiH protiv Srbije u Haškom tribunalu bio je veliki korak ka anuliranju posljedica genocida. Počinitelji zločina nad bosanskim muslimanima učinili su još desetine takvih poteza koje Bakir Izetbegović nije uspio osujetiti. Neminovno ćemo pretrpjeti još takvih poraza jer je Bakir Izetbegović prepoznat kao „podesan“ političar pored koga je moguće nesmetano voditi antibosansku politiku. Po čemu je on prepoznat kao podesan političar od strane stratega antibosanske politike? Na način kako je Alija Izetbegović samovoljno postavio Sulejmana Tihića za svog nasljednika, tako Bakir Izetbegović postavlja Šefika Džaferovića za člana Predsjedništva BiH. Iako se Tihić i Džaferović kao persone i kao političari mnogo razlikuju, princip je isti – Izetbegovići su samovoljno birali sebi odane političke kadrove, ne fermajući mišljenja, pa čak ni preklinjanja političkih saboraca. Čak se može reći da su na isti način smjenjivali i birali i reisul-uleme.
Zato, ako se bosanski muslimani probude iz košmara u koji su utonuli sa pandemijom korone, to bi trebalo biti sa Ramazanskim bajramom, morat će, kao svi narodi svijeta, uzeti sudbinu u svoje ruke na način da iz sebe pokušaju polučiti posljednje atome snage da bi se suočili sa vrlo neizvjesnom sutrašnjicom. Pa kakva god sutrašnjica bila teška, teško da može biti gora i teža od onoga šta su predevrili. Jedno je im valjda već jasno; treći put ih „vile neće pronosati“!
(TBT)