MARKER
Knjigu o Aliji Izetbegoviću objavila
je izdavačka kuća na čijem čelu stoji Mustafa Kapidžić, koji je i urednik ove
knjige. Kao visokopozicionirani službenik Službe državne bezbjednosti
Jugoslavije, Kapidžić je tridesetak godina u Njemačkoj obavljao obavještajne i
druge poslove za ovu zloglasnu organizaciju. Autor je Mustafa Čengić,
nekadašnji zamjenik ministra za informiranje u jugoslavenskoj vladi.
FOTO: Kapidžić (Arhiv)
U Akademiji nauka i umjetnosti BiH u
Sarajevu promovisana je knjiga Mustafe Čengića, ‘Alija Izetbegović – jahač
apokalipse ili anđeo mira’. Knjigu, u kojoj je na više od 400 stranica
analizirano javno djelovanje nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH,
objavila je izdavačka kuća Kult-B iz Sarajeva u vlasništvu Mustafe Kapidžića,
koji je i urednik ove knjige. Slučajno ili simbolički, promovisana je 27.
oktobra, neposredno nakon desete godišnjice Izetbegovićeve smrti. Govoreći na
promociji, Kapidžić je, ističući da su ga često pitali da li ga je strah izdati
ovu knjigu, kazao da mu je drago što nije posustao pod “odgovaranjima” i
sugestijama da za nju “možda još nije vrijeme”. A da je knjiga važna i da je za
nju itekako došlo vrijeme, složili su se recenzenti Esad Bajtal i Nerzuk Ćurak,
koji su zajedno sa Slavom Kukićem bili ujedno i njeni promotori. Moderatorica
promocije, održane u najznačajnijoj znanstvenoj instituciji Bosne i
Hercegovine, bila je urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović.
Triput je u četiri oka vidio Tita
maršala
Promotori, recenzenti i mediji
potrudili su se objavu ove knjige podići na razinu epohalnog događaja,
prekretnice u razumijevanju i analizi političkog djelovanja Alije Izetbegovića.
U tom smislu, dosadašnja pisanja o Aliji Izetbegoviću proglašena su ništavnim –
ili odveć apologetskim ili pretjerano jednostranim, pa se po mišljenju autora,
recenzenata i promotora ova knjiga treba posmatrati kao objektivna i
analitična. “Njegovi su izvori relevantni, istraživačka građa uključuje arhive,
novinske članke, knjige, dokumente, razgovore, interne stranačke dokumente,
deskriptivne pasaže koji su rezultat Čengićevog boravka u blizini Izetbegovića
i njegovih duhovnih suboraca”, napisao je u recenziji Čengićeve knjige Nerzuk
Ćurak.
Svog recenzenta i “boravak u blizini”
Izetbegovića demantirao je Mustafa Čengić u intervjuu koji je dao portalu
Patria tri dana nakon promocije. “Da, poznavao sam Aliju Izetbegovića. Prvi put
sam ga upoznao prije rata kada mi je ponuđeno da budem direktor TV Sarajevo.
Tri puta smo u ratu razgovarali u četiri oka: kada sam mu predložio i
obrazložio potrebu sazivanja svebošnjačkog sabora; kada me je primio da
razgovaramo o situaciji u Gornjem Podrinju i kada me je pozvao da razgovaramo o
mogućnosti moga angažmana u okviru Stranke demokratske akcije. Nekoliko puta
sam u užem krugu opozicionih lidera, na njegov poziv, prisustvovao razmjeni mišljenja
u Predsjedništvu BiH o nekim aktuelnim problemima”, kazao je Čengić u jednom od
odgovora. Ovih nekoliko susreta ne daju za pravo Ćurku da konstruira tobožnju
bliskost Mustafe Čengića s Izetbegovićem, ali će nam pomoći u analizi Čengićeve
teze o autokratiji i despotovanju Alije Izetbegovića, koji čak i politički
marginalnog Mustafu Čengića poziva na “razmjenu mišljenja u Predsjedništvu”.
Recenzent Ćurak potrudio se očito
naslikati što vjerodostojniju biografsku sliku Mustafe Čengića, ne bježeći od
konstrukcija i krivotvorenja, ali na izvjestan način odajući autora kao nekoga
kome su bili dostupni obavještajni podaci dok je za vrijeme ključnih
prijeratnih događaja o kojima piše radio kao doministar u Beogradu. “Naime,
autor je, s jedne strane, kao zamjenik ministra informiranja u posljednjoj
jugoslovenskoj vladi Ante Markovića, znalački koristio materijal kojim je kao
visokopozicionirani akter raspolagao i analitičkim nervom interpretirao je taj
materijal na zavidnoj razini spoznaje”, objavio je u recenziji Nerzuk Ćurak.
FOTO: Čengić (Oslobođenje)
Čengić je najprije bio zamjenik, a
potom neko vrijeme i vršilac dužnosti ministra informiranja, jer je dotadašnji
ministar izišao iz jugoslavenske vlade. Vojnik partije i Jugoslaviji vjerni
Mustafa Čengić odbio je u drugoj polovini 1991. godine pozive iz Predsjedništva
RBiH da se vrati u Sarajevo. Budući da su predstavnici Bosne i Hercegovine,
ostajući u krnjoj vladi, davali legitimitet onome što se više nije moglo zvati
Saveznim izvršnim vijećem, jer se u jugoslavenskoj vladi u većini prestali
sudjelovati predstavnici iz Slovenije i Hrvatske, a u Hrvatskoj je već buknuo
rat, pozvani su u Sarajevo svi članovi vlade porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Bosanski Srbi i Mustafa Čengić odbili su tom prilikom napustiti Beograd.
Ćurak dodaje da je Čengić, “zbog
svojih bližih ljudskih veza sa liberalnim krilom SDA koje se kasnije
pozicioniralo kao MBO Adila Zulfikarpašića, mogao iz prve ruke vidjeti tu
ključnu vododjelnicu koja će odlučiti tokove bošnjačke novije povijesti.” Osim
što je Ćurkova konstrukcija “vidjeti nešto iz prve ruke” pogrešna (jer se
stvari saznaju iz prve ruke, a vidjeti nešto iz prve ruke može se samo ako
posmatrajući dvije ruke gledaš ono što držiš u prvoj), ona je i netačna.
Mustafa Čengić nije bio blizak s Adilom Zulfikarpašićem i naročito nije bio
blizak između 1990. i 1995. godine, u vrijeme čije događaje Čengić u knjizi
pretežno analizira. Kratkotrajna saradnja u Bošnjačkom institutu sredinom
devedesetih i potom angažman u Muslimanskoj bošnjačkoj organizaciji u vrijeme
njezina potpunog raspada 1998. i 1999. godine ne podudaraju se s vremenom o
kojem Čengić u ovoj knjizi dominantno piše.
Lekcija o neukim i izmanipuliranim
Rješavajući goste na promociji, koji
nisu čitali knjigu, dileme o tome koji je dio naslova primjereniji sadržaju,
jedan od promotora, Slavo Kukić, predvidio je da se s ocjenama datim u knjizi
neće složiti oni koji su neuki i izmanipulirani. Ocijenio je da će knjiga
mnogima “pomoći da progledaju i da velikog ‘babu’ vide u svijetlu u kakvom ga
do sada, zbog manipulativne mašine kojom im je pamet drobljena, nisu mogli
vidjeti”. “Za mnoge u narodu bošnjačkom on je i danas otac nacije. Po zaslugama
za vlastiti narod nerijetko odmah do Allaha. Kao što je i u ovoj knjizi
konstatirao njezin autor”, izjavio je Kukić. U knjizi (str. 230 i 429) Čengić
navodi, doduše nešto drukčije od Kukićeve formulacije, da je za vrijeme rata
postojala krilatica Allah, Alija, Armija. Pri tome se poziva na tekst
moderatorke promocije Vildane Smailbegović objavljen u Danima 2001. godine.
Na početku analize treba istaknuti da
između promotora u Akademiji, kao i medijskih promotora ove knjige, izdavača i
recenzenata već desetljećima postoji veza. Vildana Selimbegović objavljivala je
kao urednica ili kao novinar u Danima više tekstova u kojima se uvijek
afirmativno pisalo o Mustafi Kapidžiću u situacijama kad je Kapidžić bio u
sudskim ili drugim sukobima sa svojim protivnicima. I Nerzuk Ćurak bio je dugo
urednik u Danima. Jedan od tekstova objavljenih u ovom listu pisala je i
supruga Jasmina Durakovića – Angelina Albijanić – čiji se portal Depo uključio
u promoviranje Čengićeve knjige. To je bilo i očekivano s obzirom na to da je
Kapidžić odranije u poslovnim vezama s Durakovićima pa je između ostalog bio i
koproducent filma Nafaka, kojeg je režirao Jasmin Duraković.
Predstavljajući Esada Bajtala kao
recenzenta, sociologa, filozofa i psihologa, televizija N1 prenijela je njegovu
tvrdnju da je Čengić napisao ozbiljnu knjigu koja se svrstava u rizična i
odvažna štiva. “Ovo je ozbiljna knjiga. Knjiga ozbiljnog autora. Knjiga u kojoj
nema ni emocija ni taštine. Ni navijačkih strasti u bilo kom pravcu. Radi se o
istraživačkom, metodološki korektnom, kritičko-analitičkom tekstu.” Neka nam za
ilustraciju te Čengićeve neostrašćenosti i korektnosti posluži primjer iz
knjige: “Uglađen, gospodstven, begovskog porijekla i tradicije, on je ljudima
od kojih se po mnogo čemu razlikovao, hojratima i balijama, stvorio političku
infrastrukturu kroz koju su mogli da ispoljavaju svoj primitivizam i bahatost,
politički ektremizam i vjersku isključivost.” (str. 118)
Na promociji je govorio i sam autor,
istakavši da je knjigu napisao jer nije htio biti dijelom jedne velike laži.
“Došlo je vrijeme da se ta laž raspakuje, demistificira i da se o njoj počne
raspravljati. Meni je bilo dosta što mi je ona tako dugo visila iznad glave i
upravo zato sam se odlučio da ovu knjigu i dovršim”, kazao je Mustafa Čengić.
Odgovarajući na pitanje novinara
Patrije o tome je li Izetbegović u knjizi slikan više crno ili bijelo, Čengić
tvrdi da nije imao “predubjeđenja i unaprijed stvorene zaključke koje treba
dokazivati i podržavati”, da je jednostavno pošao “za istinom s nulte tačke”.
Ako je vjerovati današnjem Čengiću, kako onda nazvati njegove zaključke u
tekstovima ugrađenim u ovu knjige a napisanim 1992. i 1995. godine? Možda
jedino kao potvrdu da rad na ovoj knjizi traje dulje od dviju decenija i da je
Izetbegović postao svojevrsna opsesija Mustafe Čengića.
“Moja knjiga nije proizvod zle
namjere, nego nastojanja da se otkrije istina, da se raspakuje mit koji Bošnjacima
sprječava da misle svojom glavom”, objasnio je Čengić, dodajući da se
dosadašnjim predstavljanjem Alije Izetbegovića “ogromnu izmanipulisanu, nezrelu
i neobrazovanu bošnjačku masu nastoji što duže zadržati u zatočeništvu Velike
laži”. A ta je “neobrazovana bošnjačka masa”, po Čengićevom mišljenju,
slijedeći Izetbegovića, zapravo nesvjesno “vodila rat za podjelu zemlje”.
Da Čengić misli kako su Bošnjaci i sad
neobrazovana masa, pokazuju stotine stranica knjige, ali i mnoge rečenice iz
intervjua kojeg je objavila Patria. Izetbegović je za Čengića bio despot, baš
kao što su to bili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Tvrdi da je, za razliku
od srbijanskog i hrvatskog predsjednika, koji su “svoj despotizam provodili
klasičnim metodama, nametali ga policijskom i vojnom silom, podržanom državnim
propagandnim aparatom i medijima”, Alija Izetbegović “svoj despotizam gradio na
netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i
uljudan čovjek, prijatan i prirodno zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom,
kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja”.
Budući da je despot “vladar koji vlada samovoljno i okrutno; apsolutist,
tiranin”, Čengić nas nastoji uvjeriti da ima i miroljubivih despota. Ali to je
tek uvod u nelogičnosti i kontradikcije na kojima počiva njegova knjiga.
(The Bosnia Times, Stav)
