24. marta 1947. godine, američki vojni transportni avion C-47, na ruti iz Džidde ka Addis Abebi, preko Asmare, srušio se na planine sjeverno od glavnog grada Etiopije, usmrtivši šest američkih putnika, uključujući i američki naftni ataše i kulturni ataše sa bazom u Beirutu – Daniela Denneta.
Sedamdeset godina kasnije, kćerka Daniela Denneta, Charlotte, pokušava otkriti misteriju njegove smrti i piše knjigu o svojoj dugoj istrazi „velike naftne igre“, koja je možda kriva za smrt njenog oca.
Daniel Dennet, koji je tečno govorio arapski jezik i izučavao islam, također je bio i američki špijun na Bliskom istoku, radeći za Centralnu obavještajnu grupu, preteču CIA-e. Njegova misija bila je nadgledanje američkih naftnih postrojenja u Saudijskog Arabiji i pomaganje u iscrtavanju rute Transarapskog naftovoda, koji je trebao dosezati Liban. Najviši američki cilj za tu regiju, kako je naveo u svojim službenim zapisima 1944, bio je jasan: „Kontrola naftne pod svaku cijenu.“
Avion Daniela Denneta prenosio je i službenu radio opremu i antene, kako bi uspostavili američki sistem nadziranja i komunikacije širom Etiopije i Bliskog istoka.
Ovo je bio ključni trenutak između velikih sila u „velikoj naftnoj igri“– Britanija je i dalje držala dominaciju nad istočnom Afrikom i Bliskim istokom. Amerika je bila sila u usponu, čija je moć bila već ustanovljena u Saudijskoj Arabiji, još od dogovora o naftnom istraživanju, koji je 1933. uspostavljen sa kraljem Ibn Saudom.
Udar na naftovod
Sjedinjene Američke Države su također željele nadvladati Britaniju u Etiopiji, a car Haile Selassie bio je otvoren za ideju da se riješi omraženih Britanaca. Ovo je bila ozbiljna strateška prijetnja britanskoj imperiji i njenim naftnim interesima u regiji. Britansko carstvo još uvijek je bilo netaknuto, bez obzira na gubitke u Drugom svjetskom radu, tako da London nije imao namjeru Washingtonu predati ni svoje vlasništvo niti moć.
FOTO: Car Haile Selassie sa brigadirom Danielom Arthurom Sandfrodom, lijevo, i pukovnik Wingate u utvrdi Dambacha(Wikipedia)
Malo prije nego se ukrcao na taj sudbonosni let, Daniel Dennet – pod kodnim imenom ‘Carat’ – u Saudijskoj Arabiji napisao je pismo svojoj ženi. „Odlazim u Etiopiju, a kasnije ću ti reći zašto,“ napisao je. Nikada se nije vratio.
Aramco se tada zvala Arapsko-američka naftna kompanija. Ideja Transarapskog naftovoda (TAP) naišla je na neodobravanje: odnedavno nezavisna Sirija duboko je oklijevala da dopusti da naftovod ide preko njene teritorije, rute koja vodi do Sredozemlja, gdje se dalje prebacivala na tankere.
Charlotte Dennet podsjeća da je 1949. u Siriji CIA izvršila prvi poslijeratni udar– uvelike zaboravljen događaj (lista američkih udara je jako duga), u kojem je predsjednik Shukri al-Quwalti smijenjen i zamijenjen šefom policije, koji je promptno odobrio rutu TAP-a.
Naftovod je izgrađen i završen, ali njegova sudbina bila je kobna: 1970-ih i 80-ih, pretrpjela je štete u Libanskom građanskom ratu te otporu Izraelu i američkom imperijalizmu (naftovod je prolazio kroz izraelski okupiranu Golansku visoravan).
Istražujući arhivu
Autorica, sada 73-godišnjakinja, imala je šest sedmica kada je izgubila oca. Kao mlada reporterka za Daily Star u Beirutu, primila je metak tokom prvih sedmica Libanskog građanskog rata 1975, nakon čega se iz Beiruta i vratila u SAD.
Bliskoistočna veza u porodici sezala je do njene bake, koja je poslana na studij biologije u kršćanski koledž za djevojke u Carigradu, 1900. godine (što je bio dio tadašnje američke „meke“ strategije širenja utjecaja na Bliskom istoku).
1990-ih, Charlotte Dennet počela je kopati po Američkom državnom arhivu kako bi pročitala deklasificirane izvještaje njenog oca. Uskoro se vratila u Liban i počela izlaziti sa nekadašnjim CIA-inim špijunima kako bi izvukla nešto informacija.
Ključno pitanje na koje je željela dobiti odgovor bilo je da li je zaključak službenog izvještaja o nesreći – da se avion zabio u etiopijske planine zbog nevremena – bio istinit ili je to ustvari bila sabotaža, izvedena od strane onih koji su njenog oca i špijunsku opremu koju je prenosio smatrali prijetnjom za vitalne strateške interese.
Njena sumnja nije bila neosnovana. CIA-in službenik, koji je poznavao Daniela Dennetta, rekao joj je 1995: „Uvijek smo mislili da je riječ sabotaži, ali to nismo mogli dokazati.“
Njena, kako to sama priznaje, opsjednutost naftovodima dovela je do istraživanja i analize prema kojoj su nafta i naftovodi u centru svih velikih bliskoistočnih ratova i sukoba. Ovo ne uključuje samo Irak, već i Afganistan, Izrael i Palestinu, Jemen, Tursku i Siriju.
Irački ratovi
Skoro da nema sumnje da su nafta i energetska sigurnost, kako se često naziva, odigrali važnu ulogu u planiranju brojnih zapadnih intervencija na Bliskom istoku tokom posljednjeg stoljeća.
Američko-britanski udar 1953. kojim je svrgnut premijer Muhammed Mosaddegh u Iranu, bio je reakcija na nacionalizaciju Anglo-perzijske naftne kompanije, koja je bila pod britanskom kontrolom.
Zaljevski rat 1991. započet je nakon što je Saddam Hussein napao Kuvajt – strah od toga da će Irak kontrolirati naftna polja koja je dijelio sa Kuvajtom (jednim od emirata koje je Winston Churchill uspostavio kako bi osigurao britanski pristup arapskoj nafti) predstavljao je ozbiljnu prijetnju interesima Zapada.
Autorica, u svojoj potrazi za istinom o očevoj smrti i njegovoj ulozi na samom početku velike naftne igre, povezuje mnoge veće regionalne sukobe sa centralnim temom: kontroliranje nafte i njene distribucije.
Churchill i Balfour
Knjiga ulazi u trag početka velike naftne igre, prije Prvog svjetskog rata, kada je prvi Lord britanskog admiraliteta, Winston Churchill, naredio da se za osnovno gorivo britanske flote umjesto uglja koristi nafta. Dok je Britanija imala izobilje uglja, manjkalo joj je nafte. Do 1917. okupacija Iraka, tj. zauzimanje tamošnjih naftnih polja, postao je „prvoklasni ratni cilj“.
Autorica citira Ministra vanjskih poslova, Arthura Balfoura, o važnosti nafte za Britaniju. Ovo je isti Balfour čija je deklaracija, u novembru 1917, Jevrejima dala domovinu u Palestini. Njegov glavni cionistički sugovornik bio je lord Rothschild, koji je i sam bio dio jedne od najvećih naftnih dinastija u Evropi.
Autorica eksplicitno povezuje ozloglašeni dokument sa općom britanskom strategijom pribavljanja bliskoistočne nafte. Stoljeće kasnije, država koja je uspostavljena uz pomoć Britanije, Izrael, postala je naftni proizvođač, crpeći polja sa Gazinih obala, na koje Palestinci legitimno polažu pravo.
Ona spekulira da je „mirovni plan“ Donalda Trumpa za Izrael, koji potvrđuje izraelsku aneksiju palestinske teritorije, dio nastojanja njegovog savjetnika i zeta, Jareda Kushnera, da oživi uništeni Transarapski naftovod.
Naftni tajkuni i dvostruki agenti
Prema autorici, ključni osumnjičenik za smrt njenog oca je britansko-sovjetski dvostruki agent Kim Philby, koji je kasnih 40-ih godina bio na čelu britanske obavještajne službe na Bliskom istoku: nalazio se u Rijadu za vrijeme smrti Daniela Dennetta i ona ga smatra glavnim osumnjičenim za pokušaj ubistva.
Autorica postepeno otkriva detalje istrage u poglavljima o različitim sukobima povezanih s naftom na Bliskom istoku. Ovi dijelovi su pomalo zbunjujući, s obzirom da je priča o njenom ocu i njenim otkrićima o njemu glavna nit i najzanimljiviji dio knjige.
Njena analiza velike naftne igre i njene uloge u različitim sukobima je zanimljiva, ali ponekad se osjeti da se teško nosi sa toliko informacija, uključujući i vijesti o novijim dešavanjima – što donekle oduzima jasnost koja je potrebna jednoj tako velikoj analizi.
Jedan od kontra-argumenata njene teze je da su ratovi i intervencije na Bliskom istoku imale nekoliko uzroka. Svođenjem na jedan uzrok – kontrolu energije i resursa – potencijalno se simplificira nešto mnogo kompleksnije – geopolitike, nacionalne politike i energija mogu formirati sintezu oko kojih se donose odluke o ulasku u rat ili interveniranju u unutrašnjoj politici drugih zemalja.
Ali njen cilj je da istakne kako energija nije nikada daleko od javno izrečenih razloga zapadne intervencije na Bliskom istoku (zaštita civila, oružje za masovno uništenje, itd). „Oni koji pokušavaju dešifrirati neke od kompleksnosti Bliskog istoka će nužno naletjeti na naftu,“ rekla je u intervjuu za Middle East Eye. „Moramo biti oprezni. Ona nije dovoljna da bi se objasnilo sve, ali objašnjava mnogo toga.“
Ona kaže da se ova istina decenijama krila od američke javnosti. „Mnogo truda je uloženo da se zataška taj faktor i to vrlo uspješno u SAD-u,“ kaže autorica.
Rat protiv terorizma, rat za naftu
I dalje važno pitanje je u kolikoj mjeri je rat protiv terorizma od 11. septembra velikim dijelom rat za američku dominaciju nad bliskoistočnim naftnim i plinskim resursima. Ona citira Franka Viviana, koji je za New York Times, nekoliko sedmica nakon 11. septembra, napisao: „Odbrana ovih energetskih resursa – a ne prosti sukob između islama i Zapada – biće primarna tačka globalnog konflikta nekoliko narednih decenija.“
Predsjednik George W. Bush imao ja „naftni kabinet“, u kojem je bio i potpredsjednik Dick Cheney, izvršni direktor Halliburtona, čiji naftni interesi su se prostirali od Zaljeva do Balkana. On je 1998, u posjeti Afganistanu, pridobio talibane kao dio nove velike igre za naftu i plin Kaspijskog mora, gdje bi Afganistan bio naftovod do Azije. Charlotte Dennett iznosi korisne mape koje razjašnjavaju rute naftovoda i naftnih resursa diljem regije.
FOTO: Bush, Cheney (NYT)
Malo je sumnje da nafta nije bila odlučujući faktor u iračkom ratu 2003. Bush je namjeravao smaknuti Sadama Huseina, iznova uspostaviti američku hegemoniju na Bliskom istoku, obezbijediti američke energetske interese i otvoriti Irak za američke i globalne kupce u dotada većinski zatvorenom tržištu. Američki porezni obveznici i irački narod platit će za to 1 trilion dolara, dok će izvođači radova, bez tendera, pobrati milijarde.
U jeku invazije na Irak, zemlja je otvorena za zapadne naftne magnate, koji su dobivali ugovore u zemlji koja je prije bila dragulj zapadnog naftnog carstva.
Britanski BP, koji je napustio zemlju 1970-ih, sada ispumpava milione barela nafte iz Basre, dok su oko nje ljudi u stalnom revoltu pod nepovoljnim uvjetima korupcije, nezaposlenosti i zagađenja.
Rat u Jemenu
Korporativni profiti i takmičenje za kontrolu nad naftom, plinom i drugim resursima već decenijama igraju ogromnu ulogu u vanjskoj politici zapadnih sila. U zanimljivom poglavlju o istočno-mediteranskoj utrci za naftom, autorica otkriva kako su izraelska okupacija Gaze i kontrola njenih voda, rat u Libiji i zategnuti odnosi Turske sa SAD i Evropom, svi povezani sa borbom za velike naftne rezerve koje leže ispod Mediterana.
Još jedan neproglašeni rat za energiju je Jemen. Kako autorica pokazuje, jemenski rat je imao nekoliko uzroka, ali za Saudijsku Arabiju i UAE, kontrola nad ključnih rutama naftnog izvoza, uključujući moreuz Mandab, kao i obalne luke Mahrah pokrajine na jugu Jemena, kritični su ciljevi njihovih intervencija. Ovo je jedno od mnogih objašnjenja koncentracije saudijsko-arabijskih snaga na jugoistoku zemlje, daleko od centra borbe, u petogodišnjem ratu.
Sirijski rat
Tu su i upozorenja i kontra-narativi. Autorica ispituje da li je sirijski sukob rat protiv diktature i terorizma, kako se uobičajeno prikazuje, ili “rat naftovoda”. Argument je prije nekoliko godina iznio Robert F. Kennedy mlađi, sin senatora kojeg je 1968. godine ubio palestinski napadač Sirhan Sirhan.
Kennedyjev argument da je Katar financirao militantne grupe za pokušaj svrgavanja sirijskog predsjednika Bashara al-Assada zbog prekida ugovora o naftovodu 2009. godine uveliko je diskreditiran, između ostalog od strane pisaca, poput Garetha Portera i Paula Cochranea.
Charlotte Dennett citira Porterove argumente da je glavna prepreka katarskim planovima vjerojatno Saudijska Arabija a ne Sirija. Sukob suparničkih zaljevskih država odigrao se na sirijskom ratištu od 2012. godine.
Prikrivena akcija protiv Sirije podržana od strane zapada započela je pod upravom George W. Busha 2005. godine, što je mnogo prije navodne katarske ponude Damasku 2009. godine da izgradi naftovod kroz svoj teritorij do Sredozemlja.
Ono oko čega nema sumnje jeste da Sirija sjedi na raskršću glavnih prometnih ruta energije između Europe, Azije i Arapskog zaljeva i dalje je strateški vitalna zemlja. Autorica također istražuje tvrdnju, koja je široko prihvaćena u kurdskom i iranskom diskursu, da je skupina Islamske države bila zapadna, turska i zaljevska tvorevina, koja je uništila Siriju i kurdsku federaciju YPG.
Gotovo 20 godina nakon 11. septembra, predsjednik Trump poništio je svoju odluku o povlačenju trupa iz Sirije u oktobru prošle godine, najavivši da će ostaviti hiljade vojnika kako bi “zaštitio” sirijska naftna polja na sjeveroistoku zemlje.
Na Trumpa se uvijek može osloniti da će hrabro izjaviti ono što bi drugi predsjednici držali u fusnotama: to da je držanje energetskih resursa na Bliskom istoku pod njegovom ili kontrolom njegovih saveznika uvijek bitan politički faktor i znatno veći od bilo koje navodne zabrinutosti za ljudska prava i demokratiju.
CIA cenzura
U nastavku istrage, Charlotte Dennett otkriva slojeve spletki u vezi tog slučaja. Trojica prosovjetskih “terorista” povezanih sa Britancima – dva Poljaka i pilot RAF-a – bili su u Etiopiji u vrijeme smrti njezina oca. Ideja o tome kako je krivo nevrijeme je odbačena u prvom izvještaju o uviđaju na licu mjesta, u kojem je američki dužnosnik, pukovnik McNown (koji je trebao i sam biti na tom letu), istaknuo da niko od mrtvih nije imao sigurnosne pojaseve.
Tadašnja atmosfera bila je napeta, paranoična, s mogućim atentatima i bombaškim napadima najavljenim u uspaničenim telegramima od dužnosnika širom Bliskog istoka, uključujući i “Carata”.
U svojoj odlučnoj potrazi za dokumentima koje CIA željela ostaviti u tajnosti, nakon stalnog odbijanja njenih zahtjeva za informacijama, autorica je na kraju tužila FOIA agenciju. Slučaj je privukao značajan interes javnosti – kao i pozornost CIA-e.
Nakon što je sud na prvom ročištu podržao argumente o nacionalnoj sigurnosti koje je iznijela agencija, njen je slučaj odbijen na drugostepenom sudu u New Yorku zbog neke tehnikalije.
Međutim, na kraju, nakon decenija uloženog napora, agencija je odlučila podržati nju i njenu porodicu i sa zakašnjenjem prepoznala važnost rada njezina oca na Bliskom istoku, ovjekovječujući njegovo ime na zidu šestog sprata sjedišta CIA-e, u Langleyu, u Virginiji.
U posljednjem poglavlju svjedoci smo komemorativnog događaja u maju 2019. za njezinog oca – sa 70 godina zakašnjenja, njegova služba u zemlji je napokon prepoznata, što je bila gorka pobjeda za Charlotte Dennett i njezinu porodicu. Čak je i direktorica CIA-e, Gina Haspel, napravila neočekivan potez, rekavši autorici da “samo nastavi”. “Ne znam tačno na šta je mislila”, rekla je Charlotte Dennett za MEE.
Još davne 1942. godine, Daniel Dennett je u svom govoru upozorio: “Molite se Bogu da, gdje god da odlučimo intervenirati, Sjedinjene Države budu pošteđene sramote interveniranja na Bliskom istoku.” Njegove su riječi prošle nezapaženo.
(TBT, MEE, Autor: Joe Gill, Prevela Esma Latić)