Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Morin – kao i niz drugih evropskih Aufklärera (njem. preteča, mislilac)- kao prvu ne-evropsku civilizaciju, ili kao susjeda, vidi Islam čijem je prisustvu u Evropi posvetio jedno manje poglavlje („Evropeizirajući Islam“) u kome, pored poznatih činjenica o muslimanskom spašavanju grčkog naučnog i filozofskog naslijeđa, njegovom prenošenju na tlo Evrope, što je pokrenulo prvu renesansu, iznosi tezu da je Islam, usadivši se u Sredozemlju, izolirao Evropu i zatvorio je samu u sebe. Po njemu, druga evropska renesansa, u kojoj će evropski prozori biti otvoreni ne samo prema unutra, nego i prema vanjskom, ne-evropskom svijetu, najprije mora otvoriti dijalog sa Islamom „koji je zadugo izazivao i mučio Evropu“, a koji je dao toliko svjetlosti njezinom urođenom mraku.
***
Taj mrak potiče od nedostatka „Temelja“ (Morin) na kome bi počivala ova civilizacija. Najlucidniji kritičari ove civilizacije kakvi su bili José Ortega y Gaset, Paul Valléry i Thomas Mann uzrok njezine trajne krize vide u „nedostatku duhovnih vrijednosti“.
„Mi ne znamo koje su nam zajedničke duhovne vrijednosti!“ uzvikuje holandski filozof Rob Riemen u svojoj knjizi pod znakovitim naslovom Vječiti povratak fašizma (Zagreb, 2011.). Riemen početke evropske krize pronalazi kod paganskih Grka čiji je životni stil kritikovao Sokrat kazavši da je taj stil „usmjeren na ugodnost, pri čemu zanemaruju Najviše Dobro“.
Evro-američka civilizacija, dakle, ponavlja greške „nestalih naroda“ (umemu'l-gābire) o kojima, na uzbudljiv način, izvještava Kur'an: i oni su propadali zbog nedostatka Najvišeg Dobra i raširenosti svih vrsta poroka.
***
Vratimo se za trenutak Muhammedu Asadu koji u svojim esejima uviđa da je život svake civilizacije jedan „organski proces“, da svaka civilizacija u sebi sadrži instinktivan nagon za samorealizacijom te da se, na isto tako organski način, u dugom vremenskom periodu, civilizacije međusobno prožimaju usvajajući nove vrijednosti. Svaka civilizacija ima neke svoje istine i sve one imaju neke zajedničke istine, no, ima istina – kaže Asad- koje su stare koliko i sam ljudski rod.
***
Vallerijev povik:“Civilizacije, vi ste smrtne!“ izražava samo jednu relativnu naučnu istinu jer – civilizacije ne umiru: zato što se i ne razvijaju, a jedna, islamska, zahvaljujući istinama koje su stare koliko i ljudski rod i sabranim u završnom „izdanju“ islama sa posljednjim u nizu od 124.000 vjerovjesnika, njihovim Pečatom, Muhammedom, s.a.v.s., kako rekosmo, ima svojstvo da se stalno obnavlja.
***
U svojim istraživanjima drevnih i savremenih civilizacija turski naučnici Recep Šenturk, Suleyman Hayri Bolay i dr. (v. zbornik radova Civilization&Values, Istanbul, 2013.), odbijajući zapadnoevropski koncept civilizacije prema kome se ona svodi na naučni i tehničko-tehnološki razvoj, islamsku i njoj slične civilizacije nazivaju otvorenim i ademovskim civilizacijama, koje treba razlikovati od iblisovskih, zatvorenih civilizacija, i nadalje: ovi autori govore o „sestrinskim civilizacijama“ koje se – njedreći iste ili zajedničke i slične istine- sudbinski međusobno prožimaju.
***
Ništa kao ova bjelodana činjenica ne pobija iblisovsku, Lewisovu ideju o sukobu civilizacija, ideju koja je skovana radi jednog cilja: zaustaviti globalnu obnovu islamske civilizacije koja, u epohi relativističke postkršćanske civilizacije Zapada, ima moć da obnovi i apsolutne vrijednosti, Sokratovo „Najviše Dobro“:
Allah vam daje parabolu: Jedan čovjek je u vlasti više lažnih božanstava, zbog čega je nemoćan, a drugom čovjeku Mi dajemo lijepu opskrbu od Sebe i on tu opskrbu dijeli i tajno i javno. Da li su njih dvojica jednaki? Neka je hvala Allahu! Ali većina ljudi ovo ne zna! / Allah daje još jednu parabolu: Imaju dva čovjeka, i jedan od njih je nijem i ne čuje, ništa ne može učiniti pa je (zbog toga) teret onome koji ga štiti, jer kuda god ga (njegov vlasnik) spremi, on nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji naređuje da se vrši pravda i koji je i sam na Pravome Putu? (16, 75-76).
***
Živeći u „vrtložnoj dijalogici“ savremene civilizacije Zapada, bošnjački mislioci, sa zapadnjačkim obrazovanjem i istočnjačkim „srcem“, u isto vrijeme kada turski alimi i mufekkiri najavljuju Istanbul kao središte obnavljanja sestrinskih civilizacija, iz pepela najrazornijih zapadnoevropskih ideologija, kalvarija i kriza, uzdižu osmanskoislamsku civilizaciju kao (i) evropsku civilizaciju ukidajući razliku između Zapada i Istoka i najavljujući (Morinovu) Drugu evropsku renesansu. Hasan Kjafi Pruščak, Abdullah Bošnjak, Mehmed Gurani Mejli, Mustafa Busuladžić, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Ferid Muhić… govorili su istim jezikom i istim „srcem“ – kao i turski pisci. Naša je teza da su Turci i Bošnjaci, kao starosjedioci i nastavljači osmanskoislamske civilizacije, danas najsnažnija spojnica „sestrinskih civilizacija“ te da će ta dva naroda, probuđena u svojim komplementarnim identitetima, sudbinski utjecati na odnos Zapada i Istoka, posthrišćanske zapadne i globalne islamske civilizacije pa, prema tome, i na globalnu budućnost savremenog svijeta.
Naime, pomirba zapadne naučno-tehničke Moći i islamskih duhovnih vrela najrealnija je opcija za mir i prosperitet savremenog svijeta kao „globalnog sela“.
***
U svojoj knjizi Islamski identitet Evrope (Sarajevo, 2014.) Ferid Muhić se indirektno, u originalnim vlastitim promišljanjima i vizijama, nadovezuje na Morinove ideje o evropskoj drugoj renesansi i svijesti o zajedničkoj sudbini, pa i o zajedničkim ciljevima ovog dijela čovječanstva. Međutim, za razliku od Morina koji ne daje toliki značaj Islamu i njegovoj historiji i civilizaciji na evropskom tlu, Muhić to pitanje stavlja u fokus svojih istraživanja.
Prvi dio svoje knjige on je posvetio savremenim evropskim islamofobnim autorima (Bat Ye'or, Anders Behring Breivik, Frančesko Speroni i dr.) i idejama prema kojima je Islam prijetnja Evropi i uzrok svih njezinih problema, poraza i neuspjeha. Štaviše, u svojoj nerazumnoj mržnji prema Islamu, taj, mračni dio Evrope je Islam, njegove narode, kulturu i civilizaciju ekskomunicirao iz svojih historija i društvenih i političkih nauka, kao i iz svojih vizija. A upravo je Evropa islamski koliko i kršćanski i jevrejski kontinent, i ako ovaj kontinent – ponavljamo: sa svojom enormnom Voljom za Moći – želi ostvariti mir u vlastitoj kući i mir u svijetu, on mora početi promišljati samog sebe u novom tumačenju svoje povijesti i u novom svjetlu.
***
Islam je – piše Muhić – na evropsko tlo stigao znatno ranije nego što se uobičajeno hoće kazati, i traje na njemu punih 2.100 godina! Prvi islamski emirat na tlu Evrope osnovan je već oko 668.g. na Kafkazu, dok je na Balkan, pa i na tlo Albanije, islam stigao sredinom 8.stoljeća, samo par decenija poslije dolaska na Iberijski poluotok…; kršćanstvo se u najvećem dijelu sjeverne i centralne Evrope, cijeloj Skandinaviji, kao i u Ukrajini i Rusiji počelo prihvatati tek krajem 10. i početkom 11.stoljeća – dakle, islam je u mnoge evropske regione stigao dva i više stoljeća prije kršćanstva!
***
„Evropom kruži iskušenje blizine Islama!“ kaže Muhić i dodaje:“Savremeni predstavnici evropskih antiislamista nastoje iskorijeniti Islam iz Evrope zbog istih razloga koji su naveli religiozne fanatike srednjovjekovne Španije da iz ovog dijela Evrope protjeraju sve jevreje i sve muslimane, kao i njihove silom pokrštene potomke koji su tu ostali još punih 117 godina: zbog savršeno jasnog saznanja da ih islam duboko privlači…Islam zaista jeste neka vrsta opasnosti za njih! Ali oni dobro znaju da ta opasnost ne dolazi od islama kao konkretne duhovne i društvene činjenice, nego od potisnutog osjećaja privlačnosti koju islam ima na njih, a koju bi oni da sakriju koliko od drugih, toliko još više od samih sebe.“
***
U tome svjetlu Muhić ispisuje nove eseje ne samo o prisustvu Islama na Iberijskom poluotoku u periodu od 711. do 1492.g., nego i o Osmanli Devletu kao evropskoj državi u kojoj, za razliku od svih kršćanskih država, nije važilo pravilo: Cujus regio ejus religio – Čija vlast, toga i religija, nego je to bio neprevaziđeni urnek mirne koegzistencije različitih naroda, religija, kultura i civilizacija.
Muhić se žestoko suprotstavlja uvrijeđenoj tezi većine evropskih, posebno balkanskih historiografija, ispisanih nakon sloma Osmanli Devleta, po kojoj se islam širio „ognjem i mačem“, što su srednjovjekovni i savremeni islamofobi najčešće koristili za svoje pokliče, projekte i planove da se na ovom „kršćanskom“ kontinentu eliminišu svi tragovi islamskog prisustva.
***
Takva ciljano iskrivljena tumačenja i invazije na naučnu objektivnost najteže pogađaju Bošnjake i Albance, dva (preostala) autohtona evropska muslimanska naroda (Albanci u izrazitoj većini, Bošnjaci u potpunosti), čija bi historija i društvo mogli poslužiti kao prvi prozori Morinove druge renesanse – jer su ta dva naroda i najveće žrtve mita o kršćanskoj Evropi i antievropskom islamu.
Stoljeća skladnog života vjernika kršćana, muslimana i jevreja najjače osvjetljavaju činjenicu da je, kao i Bosna, i cijela Evropa zapravo u neponovljivoj prilici da postane mjesto zajedničkog života, interakcije i harmonije ovih triju velikih monoteističkih religija i njihovih kultura i civilizacija.
„Bosna je 100% evropska, ali preovlađujuće muslimanska zemlja,“ kaže Muhićev imaginarni sabesjednik Thomas Hylland Eriksen i dodaje:“Bosna će igrati ključnu ulogu (u dijalogu između Zapada i Istoka – Dž.L.) u godinama koje dolaze“ (v. njegovu studiju Bak fiendbildet – Islam og verden etter 11.september -Paranoja globalizacije-Islam i svijet poslije 11.septembra, Sarajevo, 2002.).
(Kraj trećeg dijela)
Iz knjige eseja “Islam je bolji” prof.dr. Džemaludina Latića
(TBT)