Piše: Suada Kapić, thebosniatimes.ba
Sada, aprila 2020. godine (dok traje planetarni napad korona virusa), sjedim na Grbavici u Sarajevu, na istoj lokaciji kao i onda – 1992 (kad je počela opsada grada). Pošto sam preživjela četverogodišnju opsadu, moji prijatelji misle da sam veteran i da sada, u vrijeme napada koronavirusa, imam rješenja za preživljavanje zato što smo od 1992. do 1996. osmišljavali rješenja za dugotrajne permanentne opasnosti (snajperi, granate, a bez struje, vode, grijanja, telefona, pošte, hrane, škola, odjeće, obuće, institucija, kretanje kao životna lutrija: ogromna mogućnost da te pogodi snajper ili granata). Moji prijatelji misle da za savladavanje straha imam metodu koja može pomoći da i sada živimo usvajajući pravila nove normalnosti.
Ali, ova sadašnja neman ima drugačije elemente. Istina, mi smo sarajevskog neprijatelja još onda (1993) nazvali Nevidljivim (grad je bio linija fronta, a oni koji su ga gađali bili okolo, na brdima: nevidljivi), a sada cijeli svijet koristi taj naziv kao kvalifikaciju koronavirusa. Danas može biti smrtonosno sve čega se dotakneš, ono što udahneš, ono gdje hodaš, ono što razmjenjuješ, ono što kupuješ… Dakle, SMRTONOSNA PRIJETNJA NEVIDLJIVOG NEPRIJATELJA onda, SMRTONOSNA PRIJETNJA NEVIDLJIVOG NEPRIJATELJA sada.
S tim što sada imamo otvorene prodavnice i visoko razvijenu tehnološku mogućnost komunikacije sa cijelim svijetom. Istost je u tome što se i sada sve preokrenulo za 24 sata, na naše oči, kao i onda. Ali mi smo, građani Sarajeva, onda razvili nov način življenja, kao poseban pokret otpora. Sada vidim milione duhovitih i kreativnih video radova o tome kako ljudi širom svijeta spašavaju sebe i porodicu u izolaciji, raznim invencijama, radovima i online posjetama muzejima, kursevima, vježbama, festivalima, galerijama, bibliotekama.
Onda sve to nismo mogli od kuće, nego smo smrtonosnim ulicama trčali na filmski festival, pozorišne predstave pod bakljama, gradili bosansku kuću u stvarnim proporcijama, gledali skulpture od žice postavljene preko rijeke, sadili bašte za preživljavanje, pronalazili vodu i pravili struju u gradu u kojem nema ni vode ni struje… Sada se jednim klikom otvara cijeli virtualni svijet, i nisi sam. Onda je za sve što smo radili trebalo ogromno vrijeme i trud.
Ali, mi smo onda pobijedili! Danas, 2020. godine, građane Sarajeva, GENERACIJU 9296 (koja uključuje građane svih godina koji su bili pod opsadom) konačno nazivam Generacijom Pobjednika. Mi smo pojedinačno i kolektivno savladali strah, preživjeli i potrebu za kulturom (u svim njenim oblicima) razvili kao nasušnu potrebu. Danas širom planete svi pokazuju tu istu nasušnu potrebu – umjetnici, kreativci, pisci, kao i obični građani, studenti, đaci i ostali – iskazuju nevjerovatne talente kroz potrebu za nastavkom života i za kulturom, koja je i garancija mentalnog opstanka.
***
Danas kažem da ćemo Umijeće opstanka, naš vodič iz onda, ubrzo postaviti na Internet nadajući se da će djelovati inspirativno i da će ga ljudi čitati kao PISMO OHRABRENJA (kako Vodič naziva moja prijateljica Ivana Dimić) i dokaz da GRAĐANI mogu pobijediti ekstremne situacije. U osnovi je
individualna, a potom i kolektivna Filozofija adaptiranja na novu normalnost. A to uključuje sabranost, fokus i poštovanje pravila neophodnih za pobjedu nad Nevidljivim neprijateljem. A i u tim ćete pravilima sigurno naći neslućene mogućnosti života koje ohrabruju i osiguravaju pobjedu i ovoj situaciji, 2020. godine. GENERACIJA 9296 je dokaz da je ekstremnu i dotad nepoznatu situaciju moguće savladati, sačuvati mentalno zdravlje i ostati čovjek.
***
Danas hvala ljekarima i svom medicinskom osoblju, vozačima, prodavačicama, pekarima, skladištarima, svim radnicima i volonterima, svim onim iznimno hrabrim i vrijednim ljudima koji nam omogućavaju da ovaj napad fizički preživimo.
(TBT, Peščanik.net)
