Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Možda samo gorkom iskustvu iz rata narod, kako Bošnjaci, tako Hrvati, pa čak i Srbi, žele sačuvati mir. Svi drugi protagonisti koji se predstavljaju kao garanti Daytonskog MIROVNOG sporazuma, snose krivicu da je Bosna i Hercegovina na ivici rata. Kako se ne može reći da su svi podjednako krivi za dramatično opasnu političku krizu u Bosni i Hercegovini, tako se može reći da nema nevinih! Pošto je ovo zemlja paradoksa ne libim se izreći da su najviše krivi oni koji su sebi pripisivali zasluge za mir i opstanak države, jer se u poratnom periodu nisu ponašali dovoljno odgovorno i nisu bili na nivou zadatka i preuzetih obaveza.
OČEKUJTE BARIKADE
Agonija i drama Bosne i Hercegovine odvijala se u tri čina; prvo se bila faza rušenja Jugoslavije, potom odbrana od agresije i na koncu potraga za mirom. Samo u drugom činu narod je imao glavnu riječ, dok je i u uvodu i na kraju drame diplomatija vodila glavnu riječ. Zbog toga mislim da je sadašnja politička kriza izraz ili rezultat (loše) diplomatije. I to što se narodu zamjera da konstantno bira(ju) „svoje“ koji su ključni protagonisti krize, ne stoji kao tačna teza. Tu zamjerku najčešće izgovaraju oni koji su se obavezali da će tom narodu omogućiti demokratske i fer izbore, a nisu to ispoštovali. Tako da je to klasična zamjena teza kako bi skinuli krivicu sa sebe. Hoću reći da su svi izbori u Bosni i Hercegovini bili puka farsa, a da su posljednji bili čak obična lakrdija. Bile su dvije-tri intervencije međunarodne zajednice pokušaja svrgavanja nacionalista sa vlasti, ali sve je to urađeno nevješto i traljavo tako da su se međunarodni mešetari samo izofirali. Sve je to doprinijelo općoj devalvaciji demokratskih vrijednosti iza kojih su, bar deklarativno, stajale međunarodne institucije. To je krucijalni problem zbog kojeg su se osilile lokalne političke kabadahije kojima danas ni narod ni međunarodni predstavnici ne mogu ništa. Te kabadahije su „uzele stvari“, to jeste državne institucije, u svoje ruke i vladaju autokratski puni arogancije i samovolje već decenijama. Najveći problem je što je uslijed „rukovanja“ tim institucijama, kao alatkama, koje su dopale šaka polusvijetu, došlo i do totalne devastacije istih, pa sad sve i da hoće neko ko bi znao njima rukovati, ne bi bilo fajde za državu.
Zato je država u ovakvom stanju svakako lahak plijen bilo kome, a posebno „grabljivicama“ koje kruže iznad nje da bi je raskomadale.
Ali, nije ni to ključni motiv zbog čega se Milorad Dodik, zanemarit ću u ovoj priči Dragana Čovića kao njegovog lakeja, odlučio da zada završni secesionistički udarac ovakvoj državi. Dodik zna da bi mu oružani konflikt, makar i manjih razmjera, samo otežao poziciju i stoga uporno ponavlja da je ovo samo „politička tuča“. Iako mora biti svjestan da je moguć oružani konflikt, on ne odustaje od radikalno secesionističkih poteza. Konflikt bi opet započeo na barikadama koje bi stranačke vojske formirale na sadašnjim policijskim punktovima na entitetskim linijama, prije svega oko Sarajeva. On nije siguran u ishod tog i takvog konflikta i to mu nije moglo dati kuraž da zaprijeti nečim što će se desiti za „60 dana“. Zato vjerujem da je to prijećenje više izraz procjene ruske diplomatije da je na međunarodnom planu Bosna mnogo ranjivija i da je tamo nema niko, ama baš niko braniti. Jer ako Bosna i Hercegovina i nema, u institucionalnom smislu, moćnu vojnu silu, imaju građani koji su se prekalili u ratu kao borci. A na međunarodnom planu Bosnu i Hercegovinu brane diplomate ranga diplomatskih kursista. I još gore od toga, ambasadori Bosne i Hercegovine su rođaci iz „uglednih“ bošnjačkih familija i stranački uhljebi koji se u malo skupljem hotelu „ne znaju ni hljeba najesti“. Javno prozivam čitaoce da navedu ime jednog jedinog ambasadora, govorim o Bošnjacima, koji je dostojan te funkcije na način da ima bar slične reference jednom (zapadnom) diplomati u Sarajevu.
PUTINOV JOKER
No, nije ni to presudan problem diplomatije. Problem je generalno vanjska politika koju Bosna i Hercegovina praktično ni nema od kada je Bakir Izetbegović postao „dirigent“ bošnjačke nacionalne i državne politike. Tako je već uočeno od strane medija da su svi njegovi putevi vodili samo do Ankare, bili oni privatni, poslovni ili državni(čki). Osim Muhameda Mahatira, predsjednika daleke Malezije, te Katara i Kuvajta, bosanski muslimani danas u svijetu nemaju iskrenog prijatelja koji bi, i pored lijepih želja, bio u stanju pomoći im. Ako neko pomisli na Iran i Saudijsku Arabiju, grdno se vara, jer zbog njihovih međusobnih antagonizama Bosna i Hercegovina ispašta i plaća skupu cijenu i na međunarodnom i na lokalnom nivou.
Oduvijek sam se trudio da ne kompariram Bosnu i Hercegovinu ni sa kojom drugom državom, a posebno sam izbjegavao komparaciju sa Palestinom. Jer, osim stradanja i patnje naroda, povijest ovih dviju država nema drugih bitnih dodirnih tačaka. Ali se zato ove dvije države mogu uzeti kao primjer, da ne kažem ogledalo, geopolitičkog nadmetanja velesila i njihovih beskrupuloznih politika. I toga se bojim! Bojim se dodirnih tačaka politika velesila nad Bosnom kakve su se desile nad Palestinom. Ova me kriza podsjeća na situaciju u Palestini od prije petnaestak godina, kada je na izborima pobijedio Hamas. Sve zapadne zemlje su odbile priznati izbore jer su Hamas tretirale kao terorističku organizaciju, dok je Vladimir Putin primio rukovodstvo Hamasa u Kremlju i dao im legitimitet i podršku. To je, za mnoge analitičare, prijelomni trenutak kad se Rusija pridigla na koljena kao poražena velesila u „hladnom ratu“, a jedan takav poraz doživjela je na Balkanu. Politički uspon Vladimira Putina od tog trenutka svakome je poznat. A malo ko se osvrće šta se od tada dešavalo sa Palestincima. Sama činjenica da se od tada više nisu održali izbori u Palestini sve govori. Osim ovakve deklarativne podrške druge pomoći Palestinci od Rusa nemaju.
Putin je isto tako „odigrao“ na Bašara el-Assada u Siriji, pa je pronašao Halifu Haftara u Libiji, a na „istu kartu“ zaigrao je i sa Recepom Tayyipom Erdoganom. Ako tako Putin igra na muslimanske „karte“, zašto ne bi zaigrao na „jokera“ pravoslavca i sa njim odigrao jednu balkansku partiju?!
Zato se bojim da je Dodik, baš zato što je solidno glup, a previše ambiciozan, povjerovao da čini ispravnu stvar za sebe i Srbe ako mu je sam Putin aminovao takvu politiku, i da će stoga ovaj put ići do kraja, bez obzira na otvorene prijetnje američkih diplomata. Meni, kao bosanskom muslimanu, imponiraju ovakve američke prijetnje upućene Dodiku, ali mislim da nemaju efekta i da će ih neko Dodiku „iščitati“ kao izraz slabosti, a ne kao izraz (nekadašnje) američke moći. U najmanju ruku ovakva oštra reakcija međunarodnih diplomata u Sarajevu, posebno Amerikanaca, sigurno je zakašnjela i ne vjerujem da će odvratiti Dodika od njegovog nauma. Problem je što Bakir Izetbegović nema ništa adekvatno čime bi ga spriječio. Mislim da sad ne bi pomoglo ni da zamoli Erdogana, pa da ovaj umoli Putina da utiče na Dodika, kako je to već navodno činio. Čak šta više, ako je zaista „pukla tikva“ između Putina i Erdogana, kako pišu mediji, zbog ratnih čarki u Idbilu, ovaj mu se može osvetiti na Bosni!
(TBT)