Piše: Muhamed Lužić, thebosniatimes.ba
Teško je pojmiti količinu i vrstu misli koje su prolazile kroz glavu Muhameda Morsia dok je posljednji put koračao ka sudnici. Vješto osmišljen proces otupljivanja jedne ideje i njenih pristalica, davno je već prije toga doživio svoj početak, zaplet i, kako će se ispostaviti, svoj kraj. Nepravda učinjena egipatskom predsjedniku, činila se kao konačna ofanziva udruženih neprijateljskih sila nad idejom političkog islama u 21- om stoljeću.
„ISLAM JE RJEŠENJE“
Kratka vladavina Muhameda Morsija značila je mnogo više od njegove funkcije predsjednika najznačajnije zemlje na Bliskom istoku. Buđenjem islamskog duha kroz Arapsko proljeće i ponovna politička legalizacija Muslimanske braće u Egiptu, koja je od 2011. do 2013. uspjela osvojiti parlamentarne i predsjedničke izbore na čelu sa Muhamedom Morsijem, okončala se tridesetogodišnja autokratska vladavina Hosnija Mubaraka. Na Muslimansku braću su mediji gledali kao radikalno fundamentalističku organizaciju koja svoje političke ciljeve zasniva isključivo kroz teološku prizmu. Samo neki mediji, poput The New York Timesa, tvrdili su kako oni svoje političke ciljeve ostvaruju kroz konstruktivan kritički odnos prema vlastima u Egiptu, i kao takvi su predstavljali demokratsku alternativu režimu. Iako je djelovanje Muslimanske braće pod vladavinom Mubaraka bila zabranjeno, to ih nije spriječilo da osvoje čak 20 % mjesta u Egipatskom parlamentu na izborima 2005. godine podržavajući nezavisne kandidate.
Interesantno je istaći da su Muslimanska braća kao organizacija, od njenog osnivanja od strane Hasana Al Bane, do danas uspjeli svoju ideju i viziju pan- islamističke države, te izvornu praksu sunneta oblikovati u opće prihvatljivu političku opciju islamskom svijetu. Po prvi put u historiji detektiramo pojavu političke inteligencije kod muslimana vjernika. Evolucija islamske misli imala je strmoglavih padova od samog početka historije islama.
Da su misli Muhameda Morsija tog dana bile teške i crne svjedoči i tuga koja je prožimala srca vjernika u danima nakon vijesti o njegovoj smrti. Islamski svijet je stidljivo objavljivao vijest o njegovoj smrti, a samo neke islamske države su javno iskazale žal za prvim demokratski izabranim predsjednikom Egipta, klanjavši mu dženazu-namaz u odsustvu. S njegovom smrću umrla je možda i posljednja nada za ostvarivanje sna osnivača Hasana Al Bane i tinjajuća želja u srcima vjernika. Rekli bi da je nestala posljednja nada za uspostavljanje jake države na Bliskom istoku koja ima na čelu moralno odgovornu i politički pronicljivu osobu.
Međutim, sudbina Muhameda Morsija može i mora poslužiti kao historijski orijentir i prekretnica za buduće muslimanske naraštaje na Bliskom istoku. Kažem vjernika, jer je ideja Hasana Al Bane zasnovana na principu vladavine islama, što dokazuje i njihov slogan ‘Islam je rješenje!’. Teško je za povjerovati da je islamska misao evoluirala u odnosu na radikalne stavove tzv. muslimana u medijskom prostoru, ali demokratski rezultat ostvaren na izborima u Egiptu govori da jeste.
EGIPATSKI MOZZART
Možda je Morsiju dok je ulazio u sudnicu, posljednji put, prije nego će preseliti, u glavi odzvanjala jedna od mnogih kompozicija Mohammeda Abdel Wahaba, arapskog Mozzarta, koji je svojim muzičkim djelima obilježio eru procvata egipatske umjetnosti; možda je u svojoj glavi Morsi slušao pjesme svoje mladosti; možda je u glavi čuo taktove pjesama Ummu Kulsum, koje je skladao Abdel Wahab, zbog kojih je osjećao veći ponos zbog ideje za koju će doživjeti, naizgled, tragičnu sudbinu; možda su melodije Wahabovih kompozicija korespondirale sa Morsijevim idejama u glavi; možda su stvarale vrtlog emocija zbog kojih je Morsi stajao kao lav hrabro pred krvničkim sudom. Možda…
Da se historija reinkarnira u određenom obliku dokazuje i činjenica da je Mohammed Abdel Wahab nakon što je Anwar Sadat egipatski predsjednik potpisao mirovni sporazum(Camp David) sa izraelskim premijerom Menahemom Beginom, odbio svirati sa svojim orkestrom na dočeku koji im je organiziran u Kairu. Naime, Sadat i Begin su nakon Camp David mirovnog sporazuma dobili Nobelovu nagradu za mir. Muslimani su na sporazum o prekidu sukoba gledali s prezirom s obzirom da je Palestina bila isključena iz pregovora, što su osudile i same UN-e. Rane Arapa iz prethodnih ratova i vojnih neuspjeha naizgled su mogle zarasti nakon relativnog uspjeha u Oktobarskom ratu koji 1973. između Arapske koalicije na jednoj i Izraela na drugoj strani. Nakon okončanja sukoba i relativnog diplomatskog uspjeha, revoltirani Wahab odbija svirati dvojici političkih aktera, nakon čega postaje jedan od heroja Egipatske nacije.
Bitno je naglasiti da je nakon potpisanog sporazuma, prvi put od strane jedne arapske države Izrael priznat kao suverena država, što je otvorilo vrata cionističkoj ideji da nastavi širiti svoju moć i ideologiju kroz ugnjetavanje muslimana u Palestini.
U vremenima odsustva moralnih karaktera, Abdel Wahab i Morsi pokazuju ne samo apsolutno čvrsti karakter, već i pojavu apsolutnog sluha, za ideje onih koji su se žrtvovali da bi ta ideja ugledala svijetlo dana.
Anwar Sadat biva ubijen 6. oktobra 1981. godine od strane militanata koje je predvodio Khalid al-Islambuli, vojnik koji je služio u egipatskoj vojsci. Njegova smrt bila je rezultat nezadovoljstva Muslimanskog bratstva i gnjeva ljevice u Egiptu. Prije nego je potpisao sporazum Sadat je odbio konsultirati se sa zemljama Arapske lige, te Palestinskim oslobodilačkim pokretom (PLO), čime Egipat biva suspendiran iz Arapske lige u periodu od 1979. do 1989. Sadat je ujedno bio i prvi muslimanski dobitnik Nobelove nagrade, dok je Al-Islambuli proglašen šehidom od strane Iranskog duhovnog vođe Khomeinia.
Sa Morsijevom smrću, nije umrla nada za ostvarivanje sna osnivača Muslimanskog bratstva Hasana Al Bane , već je rasplamsana tinjajuća želja u srcima vjernika muslimana ovog svijeta. Međutim Morsi i Abdel Wahab mogu muslimanima Egipta i arapskih zemalja služiti kao primjer i inspiracija za neko novo Arapsko proljeće, a za muslimane ostatka svijeta kao ideja vodilja koja će neosporne odlike islama kao religije implementirati u javni i politički život.
(TBT)
